piše: Isidora Đolović
Sve i da nema
(medijski, administrativno, psihološki) forsirane tenzije, koju od milošte
zovemo „prazničnom euforijom“ – ne bi li ublažili njen efekat izazivanja
neviđene panike – završnica jednog godišnjeg ciklusa neminovno je doba
rezimiranja (ne)učinjenog, (ne)ostvarenog, (ne)planiranog. Na kraju svakog
životnog poglavlja, bilo ono vešto ili neubedljivo ispisano, svetlim ili tamnim
nijansama osenčeno, dobrim ili manje zadovoljavajućim događajima ispunjeno,
osećamo potrebu da ga zatvorimo na pravi način i krenemo dalje sa svešću o
tome. Zaista verujem kako ne postoje u pravom smislu reči loša iskustva, dokle god
smo spremni da iz takvih situacija naučimo lekciju, izađemo jači, nešto
mudriji, bolji. Ako toga nema, onda kao da ni (nemilog) iskustva uopšte nije
bilo i može nam se tih sto jada i
dalje obijati o glavu, pravićemo iste greške. Međutim, izvučemo li pouku, čak i
prividno nazadovanje zapravo postaje – progres, pokret. Dok sve
teče, postoji nada! Zato je ovo vreme donošenja odluka više nego važno
i neophodno, naročito istrajemo li u njihovom sprovođenju i nakon što svečarsko
raspoloženje „splasne“, trpeza se isprazni, a život vrati uobičajenim tokovima.