недеља, 31. јул 2016.

„Camelot“ Revisited (1)

komentariše: Isidora Đolović

Nedeljni ciklus kostimiranih drama se nastavlja. Nakon skoro pa maratonskog recenziranja fantastičnih, ali, nažalost još uvek prilično potcenjenih „The Borgias“, vraćamo se zanimljivim ostvarenjima iz istog žanra. Iz opravdanih razloga, koji se mogu podvesti pod „nedostatak vremena usled ispitnog roka i posla“, do zime se neću hvatati u koštac sa serijama iz više sezona, što ne znači da spisak ideja nije podugačak. Do tada, na svu sreću, postoji sasvim dovoljno mini-serija koje su približno interesantne i vredne pažnje, ako već ne baš savršene. O jednoj takvoj biće reči u naredna tri „dramska vikenda“.
Kamelot je imao kratak, a kada uzmemo u obzir očigledne ambicije i široki zamah sa kojima se pristupilo realizaciji teme, sramotno kratak život - svega jednu sezonu. Nastaje između dva znatno popularnija i uspešnija projekta Majkla Hirsta (Michael Hirst), serija „Tjudorovi“ i „Vikinzi“, pri čemu je u svakom pogledu zaista u pitanju neka vrsta prelaza sa jednog načina obrade priče na drugi. Od prve serije zadržana je sklonost ka naturalizmu, često ničim izazvanom- ni opravdanom eksplicitnošću scena, dok mračniji tonovi i redefinisanje istorijsko-mitske, pa i folklorne potke, nagoveštavaju buduću obradu priče o avanturama Ragnara Lotbroka. Imao je gotovo idealnu glumačku podelu, mesto odigravanja radnje istovremeno je divlje i bajkovito, a arturijanska legenda kao osnova uvek je, uprkos brojnim različitim interpretacijama, zahvalna i inspirativna za nova uobličavanja. Šta je uspešno izvedeno, a gde je krenulo loše i zbog čega nije zaživela, pokušaću da razmotrim, a usput možda nekoga i zainteresujem da (iznova) baci pogled. 

субота, 30. јул 2016.

Subota sa knjigom: Najdraža knjiga iz detinjstva (1)

piše: Isidora Đolović


Oduvek volim knjige. Ukoliko bih morala da tačno “markiram” trenutak u kome me ta ljubav zarobila, zaista ne bih mogla da odgovorim na taj izazov. Otkad se javila svest o svetu, bile su oko mene. Postoje sklonosti koje stvara i oblikuje okruženje, zatim one koje sami - ne bez presudnog uticaja iskustava i sredine - vremenom razvijamo, a tu su i takoreći urođene, koje su na neki način bile deo nas još odmalena, a vaspitanjem i obrazovanjem dodatno prionule uz formirano biće i njegov karakter. Kod mene, to je okrenutost pisanoj reči i svemu što sa sobom nosi bitisanje u njenom svetu: mašti, slobodi, kritičkoj misli, svestranom promatranju svega.
Detinjstvo je, u čemu se uglavnom svi eksperti slažu, presudan period za stvaranje temelja buduće ličnosti. Opažanja koja tada upijemo, iskustva koja do nas dopru, značajno utiču na sve što ćemo kasnije postati, makar na neprimetnom, podsvesnom nivou. Veoma je važno šta dete sluša, gleda, čemu prisustvuje, jer sećanja na ovaj osetljivi i nevini period prate nas do kraja života. Sara je ovih dana sa nama, u zabavnom tagu, podelila uspomene na svoje detinjstvo, istovremeno nagovestivši koliko se nije promenila u odnosu na svoje “mini-ja”. Takođe, pre nekoliko meseci je blogosferom kružio “izazov od 30 dana”, gde je jedna od tema bila i “Knjiga iz detinjstva”. Tada objavljeni postovi, poput ovog sa sjajnog bloga Bitchydust, podstakli su me da rado podelim uspomene i odgovorim na ovu, uvek dragu i zabavnu temu. Kao što je Tolstoj svom romanu dao gradacijski naslov “Detinjstvo. Dečaštvo. Mladost”, opredelila sam se za sličnu podelu na tri presudne faze kroz koje je moje čitalačko iskustvo prošlo od prvih dana, do kraja osnovne škole i prelaska na “odraslo” štivo. Mogli bismo te etape nazvati: “Maštarije. Pustolovine. Život.”

недеља, 24. јул 2016.

Nasmešite se, molim! - Najbolji sitkomi

piše: Isidora Đolović

Prošle nedelje sam za ovu, pored subotnjeg čitanja nekako spontano ustaljenu rubriku, obećala nešto sasvim drugačije od istorijsko-kostimiranih drama. Uz to, tema poslednje kolumne i uopšte konstatacija da se svuda oko nas, iz dana u dan, forsiraju gotovo isključivo teški i obeshrabrujući sadržaji, dodatno je inspirisala odabir predmeta današnjeg teksta. Moram takođe da pomenem i Sarinu listu preporuka komedija za letnje dane, koja je poslužila kao konačni podsticaj da napravim mali predah od žanra koji inače najviše volim i pratim.
Činjenica je da „terapija smehom“ uvek daje dobre rezultate, a vedar duh i koliko je moguće pozitivan pogled na svet čine svaku, pa i najcrnju situaciju manje onespokojavajućom. Stara izreka kaže da nas je „pesma održala“, međutim, ja bih pre rekla da je SMEH ono što ljudskom rodu omogućava da zadrži iole zdrav razum, sposobnošću da sa, makar i crnim humorom, sagleda svoju poziciju u kovitlacu životnih (ne)prilika. Kvalitetne satire i komedije Molijera, Nušića, Domanovića, Dušana Kovačevića, imaju neprolaznu aktuelnost i svedoče o stalnosti ljudskih mana, ali i blagotvornom dejstvu (samo)kritičnosti. Potreba za dobrim, inteligentnim humorom danas je veća nego ikada. U moru teških i bolnih tema, svakodnevnog teranja šege sa našim „malim, mizernim“ egzistencijama, veoma je važno odraziti probleme koji manje-više svakoga u nekom periodu prate, delujući nerešivo, a zapravo posedujući i onu komičnu, podnošljiviju stranu. Zato ću (se) ovom prilikom podsetiti televizijskih serija koje su meni lično najviše prijale ili prijaju kada želim da se zabavim, zaboravim, ali i izrugujem „komedijantu životu“, čime drugo do - njegovim sredstvima.

субота, 23. јул 2016.

Subota sa knjigom: Kad “pisice” pomeraju granice

piše: Isidora Đolović


...kako romansijerka da dobije iskupljenje kad je, u svojoj neprikosnovenoj moći da odlučuje o ishodima, ona u isti mah i Bog? Ne postoji niko, nikakvo biće niti viši oblik svesti kome bi se obratila, s kojim bi se izmirila, ili koji bi joj mogao oprostiti. Nema ničega izvan nje. U svojoj mašti, ona je postavila i granice i uslove. Nema iskupljenja za Boga, pa ni za romansijere, makar oni bili i ateisti. (str. 304)
Roman "Iskupljenje" Ijana Makjuana me apsolutno ODUŠEVIO. I da nisam morala da prekidam zbog obaveza, mislim da bih ga "slistila" u jednom dahu, mada nipošto nije bio lak "za svariti"- već više poput teške, sparne atmosfere koja prati prvi deo knjige - i uzbudljiv i mučan. Zahvalila bih se Ivani na preporuci za čitanje i njenom odličnom prikazu iste knjige.

Devojčica Brajoni Talis čini prve spisateljske pokušaje, težeći ka revolucionarnosti i inovativnosti izraza, crpeći inspiraciju iz najbližeg okruženja, posmatrajući svet oko sebe očima izrazito osetljive i maštanju, a naročito NAMEŠTANJU sudbina svojih junaka, sklone pubertetlijke. Istog popodneva i večeri kada njena starija sestra Sesilija i sluškinjin sin Robi, prijatelji iz detinjstva, otkrivaju buđenje nove emocije i najpre nevešto, pa impulsivno, daju oduška svojoj rastućoj privlačnosti; kada u dom Talisovih stižu rođaci iz upravo rasturenog braka njihove tetke, kao i najstariji brat Leon sa prijateljem; kada Engleska bruji o predstojećim promenama koje mogu dovesti do rata; a sama Brajoni shvata da njeni dramaturški iskoraci postaju najobičniji fijasko....jedan slučajno viđen i pogrešno protumačen događaj, promeniće živote svih aktera.

среда, 20. јул 2016.

Na(v)učeni na loše vesti

piše: Isidora Đolović


Šta je sa našim pravom da ne (sa)znamo sve? Sa novinarskom, profesionalnom, ljudskom etikom? Zar je DISKRECIJA svedena na rijaliti personu Macu? I koliko još možemo da rastežemo izgovor kako „narod traži“ upravo ono što „prodaje novine“?

„Skandalozno!“, „Monstruozno!“, „Bizarno!“ „Ekskluzivno!“, „Otkrivamo!“, „Šokantno!“ „Zaprepastićete se!“, „Nećete verovati da…“

Ulogu telala koji na uglovima ulica izvikuju probrani sadržaj večernjih ili jutarnjih novosti, sveže pristiglih iz štamparije, u moderno vreme preuzeli su sami naslovi. Oni vrište, šamaraju, spopadaju. Ništa zato što se iza bombastične najave najčešće kriju šture, neproverene, pa i sasvim nepostojeće informacije - efekat je postignut. Želeli ste šok, od vrste koja prodaje tabloide (a 95% današnjih dnevnih novina to, nažalost, jesu) - dogovoreno, dobijate ga. I to ne na kašičicu, već pošteno i obilato, u količinama dovoljnim za fino predoziranje.

Pozivajući se na „naše pravo da znamo sve“ (demokratsko koliko i vlast u čijoj su najbučnija i najprodornija glasila vernoj službi), svakodnevno se, naizgled spontano, plasiraju nove i nove ture opijuma za narod. To što je reč o crnoj, estradnoj i političkoj hronici, ne čini problem ništa drugačijim, niti pruža više opravdanja njegovom postojanju.

недеља, 17. јул 2016.

Pregled serije: Najbolje od „The Borgias“

komentariše: Isidora Đolović


Ne dešava se prečesto da mi nešto, odgledano ili pročitano, a da nije klasik, iz ponovljenog puta izazove još veće oduševljenje, divljenje, uzbuđenje - naročito kada se radi o istorijskoj fikciji. Uvek je prisutan izvestan rizik da će prilikom novog susreta ono što nam je u sećanju ostalo kao veličanstveno, sada biti doživljeno kao „ništa posebno“, a nekad čak i prilično banalno. Probu sagledavanja sa distance, iz nove perspektive i uz više pažnje, ne prođu svi i ne prođu je uvek. Ali, kada se to ipak dogodi, bolja potvrda valjanosti verovatno i nije potrebna.
Proletelo je reprizno druženje sa „Bordžijama“, za koje ponovo moram da zahvalim Ivani na inicijativi. Kako se bližila završnica, sve više sam želela da namerno odugovlačim, unapred žaleći zbog toga što „nema više“. I sada sam sigurna da je ovo jedna od televizijskih serija kojima ću se uvek rado vraćati. Recenziranje i koliko-toliko analitičko komentarisanje epizoda, bilo je, za mene barem, veoma inspirativno i zabavno. Nadam se da slične utiske nose i oni koji su ova piskaranja možda čitali. Pošto sam u proteklih pola godine i tridesetak tekstova razmotrila i prodiskutovala većinu bitnih detalja, bilo bi zaista suvišno ponavljati se. Zato, ovoga puta, neću  isticati ni propuste i nelogičnosti, jer su takođe blagovremeno bili nabrojani i prokomentarisani. Danas bih želela da napravim pregled najupečatljivijih aspekata serije, neku vrstu opšteg zaključka, ocene, pa i preporuke „Bordžija“ kao celine - kroz momente i likove koji su meni lično pričinili najviše zadovoljstva u gledanju.

недеља, 10. јул 2016.

Uz finale treće sezone "The Borgias"

komentariše: Isidora Đolović


Ako je prva pratila predstavljanje i ustoličenje porodice, druga unutrašnji razdor i pokušaj da se njegovim „krpljenjem“ ujedno uspostavi kontrola nad večito uskomešanim krugovima unutar i oko Vatikana, onda je treća sezona svakako bila fokusirana na Čezarov nezaustavljivi juriš prema moći - oslobođen, postepeno, svakog „suvišnog prtljaga“ savesti.  Vidljivije su u prvi plan stavljeni njegovi koraci prema zadobijanju uticaja i preuzimanju života u sopstvene ruke. Iako je napeto otvaranje, u vidu dvadesetčetvoročasovne strepnje nad Rodrigovim životom, pretpostavljalo veću bliskost porodice pred nastupajućim opasnostima, jasno je da ponovno spajanje neminovno mora biti drugačije i upravljano (kao što se u finalu i pokazalo) mahom sebičnim interesima novog predvodnika. A to više nije Rodrigo.
Papa je preživeo pokušaj trovanja sa kojim se spustila zavesa na drugu i, sada je sasvim jasno, najbolju sezonu. Međutim, njegov bliski susret sa smrću, mada ga je istovremeno „otreznio“ po pitanju mnogih činjenica koje je previđao, učinio ga je paranoičnim i podozrivim po sve - čak i svoje najbliže. Ovo nipošto nije bilo bez razloga i osnove, ali je istovremeno otvorilo prostor za Čezarovu preduzimljivost. U sezoni za nama, videli smo kako Rodrigo Bordžija postepeno gubi prevlast i gotovo nerado je prepušta sinu, čije agresivne, polutajne i često drastične metode daju više, ma kako neizvesnih, rezultata. Nestrpljiv da „zagrize“ slobodu do kraja, Čezare se oglušuje o očeve predloge i dejstvuje na svoju ruku, ali sa dalekosežnom vizijom ispravnosti datog poteza. Naravno, bez njegovog intelektualnog (Makijaveli) i delatnog (Mikeleto) dvojca pomoćnika - jednog da sugeriše, drugog da izvrši - malo šta bi izgledalo baš tako. Na svu sreću, Čezare ne spada u nezahvalne ljude.

субота, 2. јул 2016.

Subota sa knjigom: Bila jednom jedna scena

piše: Isidora Đolović


Od smeha do suza, od ponosa do potištenosti, vodi nas “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika”(Laguna, 2013), sistematično i pregledno, veoma informisano i promišljeno, a istovremeno zabavno, čitljivo i svakome razumljivo napisana rekapitulacija jednog velikog razdoblja punog bede i sjaja. SFRJ gotovo četvrt veka ne postoji, ali čini se da je u legendama, istraživanjima, zanimanju kulturologa, sociologa i istoričara, postojanija i življa nego ikada. Fenomen Jugoslavije i sprege njene pop-kulture sa društveno-političkim kontekstom česta je tema, ali, retko zaista profesionalno i dosledno obuhvaćena, još ređe jednako obrađena. Ivan Ivačković je u tome uspeo. 
Svestan propusta koji se, ne samo mogu, već moraju očekivati prilikom zahvatanja ovako široke i delikatne teme sa bezbroj rukavaca i mnogostranog grananja priče, autor u uvodniku izražava žaljenje što mnogim dobrim i značajnim izvođačima nije bilo moguće posvetiti dovoljno prostora, što je mnogo toga silom prilika izostavljeno, u nadi da će krajnji rezultat biti jedno "pitko, ali ne i plitko" književno-dokumentarno ostvarenje. I još jednom, pun pogodak! "Kako smo propevali" biće zanimljivo štivo ne samo zaljubljenicima (i zaluđenicima!) u nasleđe bivše nam države, poput mene, već i svima željnim znanja i razumevanja toga šta smo bili, a šta smo - i gde smo - danas, kao i onih koji duboko veruju da ono Aristotelovo "kakva je muzika, takva je i država" nije tek fraza.