Red nalaže da, pre upuštanja u još turbulentniji nastavak ionako uzbudljive priče, rezimiramo ovu za nama. Prikupila sam neke od najčešćih tema koje prosečan gledalac problematizuje prateći prvu sezonu, te pokušala da na ova pitanja pružim što svestranije gledište.
недеља, 28. фебруар 2016.
Uz finale prve sezone "The Borgias"
субота, 27. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias": Sezona 1, epizoda 9
komentariše: Isidora Đolović
Nessuno (Nobody)
Stigosmo i do završnice prvog dela sage o ozloglašenoj rimskoj porodici.
Mislim da se odavno nisam ovako ismejala kao gledajući poslednju epizodu
sezone, na (mnoge!) momente sam se pitala posmatram li svesnu parodiju ili
farsu, pa ću samo potvrditi više puta do sada istaknut stav da je nezanemarljiv element
crnog humora i namernog poigravanja značenjima nešto što odvaja
"Bordžije" od kostimiranih melodrama i uvodi u sasvim drugu
kategoriju. Takođe, prosto je alarmantno što nas dopadljivost glumačke
interpretacije stavlja na stranu objektivno nekorektnih ličnosti i njihovih poteza
koji su, malo je reći, vrlo problematični. Naprosto, niko nije dovoljno čist da
ga braniš mirne savesti, a opet, ni potpuno beznadežan da ga ne bi imali čime
opravdati, osetiti sažaljenje u nekom trenutku.
U određenim momentima, kao da su reditelj i scenaristi karikirali situacije i
junake, što je vrlo efektno u vidu sredstva razobličavanja postsrednjovekovnog
Vatikana, ali i renesansnog društva koje se tek otvara uopšte. Zato je, meni
barem, čak i ona završna sapuničarska (da, da!) idila ustvari vrlo farsična,
prosto ne mogu da je uzmem za ozbiljno, imajući sve vreme u vidu da su to
Bordžije i da ništa sa njima u vezi nije sasvim normalno.
Najveći momenti humora dolaze, ponovo, od pape i to u scenama koje deli sa
francuskim kraljem, kardinalima, dakle, na najvišem nivou. Ubedljivi utisak
epizode - i sezone u celini - jeste apsolutni trijumf lukavog, proračunatog
Rodriga koji iza maske skrušenosti, nezainteresovanosti, ležernosti i pomalo
ozbiljne rasejanosti, zapravo skriva pravo (?) lice strogog, osvetoljubivog,
skoro sveznajućeg čoveka koji svoje adute ne otkriva, pušta da drugi misle kako je
došao u ćorsokak, a onda ih zaskoči i zaprepasti. Čoveka koji ne da na sebe i
svoje, koji tvrdi da mu je nemila titula poglavara "data",
skoro silom, ali, vrlo dobro zna koliko je skupo platio, pa je NE DA.
Naprosto oduševljava, koliko god bilo nepravedno, način na koji se iz naizgled
nemoguće pozicije pobedonosno i elegantno izvlači, kao domine porušivši redom
sve pretnje i nasamarivši trikovima SVE, počev od Dela Roverea (doduše,
principijelnost vredna poštovanja pokazala je zašto tog čoveka naprosto
MORAM da cenim, od početka), svojih kardinala, Đovanija Sforce, pa do
Karla/Šarla (klopka-majstorica!).
Druga linija radnje uglavnom se fokusirala na ponovni susret
Čezara i Lukrecije, uz malu scenu sa Ursulom i akciju sjajnog tandema Čez-Miki
zvanu "ulovi muža-nasilnika".
среда, 24. фебруар 2016.
Boemstvo buntovnog vizionara
Artur Rembo, divlje dete simbolizma
Autor: Isidora Đolović
Objavljeno 08. novembra 2014. na portalu Bulevar umetnosti, povodom jubileja
Navršava se 160 godina od rođenja
„genijalnog derana iz Šarlvila‟, francuskog pesnika koji je izveo revoluciju na
planu izraza, slike i odnosa prema konvencijama, blesnuo na književnom nebu
poput zvezde repatice i odjezdio u beskraj ostavivši dalekosežni trag – a sve
to pre dvadesete godine života.
Pitajući se šta je u osnovi nečijeg
stvaralaštva, bivamo i sami upleteni u tajanstvenu mrežu sumnje, promišljanja i
asocijacija. Počinjemo da tragamo za uzrocima i izvorima inspiracije, hodajući
stopama umetnika i sledeći to klupko što se odmotava prilikom spuštanja u
mračne dubine sopstva. Magija književnosti čini da se, opijeni rečima, unesemo,
uživimo i istinski srodimo sa svetovima koje nam njihov tvorac otkriva. Na taj
način, jednim delom je ispunjena poetska misija: dotaći duše čitalaca, izvesti
ih na svetlost otkrića. Njena druga strana tiče se samog autora, koji
posredstvom sopstvenog izraza traži izbavljenje i ispunjenje. I ukoliko u tom
nastojanju padne kao žrtva, dokle god ostanu oni koji će trag prepoznati i
pratiti, nipošto nije bilo uzalud.
недеља, 21. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias": Sezona 1, epizoda 8
komentariše: Isidora Đolović
Današnji prikaz neminovno je zasenila jučerašnja tužna vest o gubitku dvoje velikih pisaca. Preminula je Harper Li (dovoljno je reći - "Ubiti pticu rugalicu", svojevrsni manifest hrabrosti i čovečnosti), kao i Umberto Eko ("Ime ruže", "Praško groblje", "Ostrvo dana pređašnjeg", "Tajanstveni plamen kraljice Loane", "Istorija lepote/ružnoće", "Beskrajni spiskovi" i mnoštvo predavanja iz oblasti filozofije, estetike, teorije književnosti, naravno i semiotike kao primarnog polja izučavanja) - kome posvećujem tekst, jer je bio renesansni čovek našeg doba, sa retkom i zadivljujućom erudicijom. Hvala na svemu što su nam ostavili.
The Art of War
Volim da krenem od naslova, a ovaj me asocira na veoma zanimljivo delo Eriha
Froma, „Umeće ljubavi“, jednu interesantnu studiju u čijem bi se svetlu lako
mogao sagledati međusobni odnos ličnosti iz ove dramatizacije priče o
Bordžijama. Naravno, druga asocijacija je i do sada često isticano strateško
umeće, uglavnom od strane Rodriga potencirano, a obavezno povezano sa erotskim
kada raspravlja sa Đulijom.
Upravo nju ćemo prvu ugledati po otvaranju uvodne scene, kako priprema bekstvo
i pronicljivo, znalačkim okom skenira Paola. Ona od njega ne traži, čak i ne
moli pomoć pri poduhvatu, nego podrazumeva i zahteva. Čini to u svom stilu, sa izvesnom „tihom snagom“, odlučnošću i autoritetom koji izbijaju iz nežne pojave,
nikad povišenog tona, ali uvek budnog uma i nepokolebljivosti. Ovoga puta, ona
će ipak biti samo inicijator i neko ko iz senke izvodi, mentorski kao i do
sada, drugu sve snažniju žensku figuru, heroinu epizode. Ali, do toga ću
tek doći. A Paolo je Narcis, zaboravih ranije da napišem, zbog još nečega -
zaljubljen je u nedostižno. On ne može da zadrži predmet svoje opčinjenosti i
time je osuđen na propast. Zbog toga je rastanak, ne samo usled brzine,
tmuran i beznadežan. Niko tu ne gaji posebnu nadu u novi susret. Paolo pristaje
na kaznu (samim tim što se usudio da posegne za zabranjenim, to mu je
sledovalo), a Đulija potvrđuje neostvarivost poređenjem: “Kad konji budu leteli, kao što i
mi moramo sada.“
субота, 20. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias": Sezona 1, epizoda 7
komentariše: Isidora Đolović
Death,
on a pale horse
Naslovni biblijski citat upućuje na dramatična zbivanja koja
će obeležiti radnju. Očekivana "apokalipsa" je francuska invazija od
koje strahuje rasparčani kontinent - sva ta nesložna, samostalna vojvodstva,
kraljevine i kneževine još uvek ne shvataju razmere opasnosti koja preti
i slabost koju predstavlja njihova nesposobnost i nevoljnost da prevaziđu
međusobna prepucavanja, mržnju, borbu za prevlast i ugled. Možda se kod Rodriga
upravo sada javila svest o potrebi da se objedine, naravno, pod njegovom
ingerencijom, ali, svakako je pred Bordžijama veliko iskušenje i prva veća
opasnost po uspostavljenu vlast.
Dela Rovere izgleda sve nelagodnije. Kroz čitavu epizodu taj
izraz nesigurnosti ne silazi mu sa lica i kako odmiče njegov put sa Francuzima,
prelazi u zaleđenu grimasu užasa. Teško zadržava hladnokrvnost. Očigledno je da
su Francuzi ne samo iskusniji, već i naviknutiji na ratovanje - u svakom
slučaju više od Italijana, čije je vojno paradiranje uglavnom bukvalno samo to,
a ne ozbiljna stvar. DR tek sada shvata u šta zaista uvlači svoju zemlju, ali,
gotovo je, nema odustajanja i nema nazad. Čitava epizoda je u znaku njegovog
neiskazanog kolebanja i otkrivanja previsoke cene koju mu valja platiti zarad
osvete Rodrigu i sopstvenog napredovanja.
четвртак, 18. фебруар 2016.
Zidanica na bolu
piše: Isidora Đolović
Filip David - "Kuća sećanja i zaborava"
![]() |
izvor: www.laguna.rs |
"Kad
svane dan
i mrtvi probude se
i zora nova dođe
i prođe noć..."
Pre par meseci sam, sasvim slučajno, nabasala na ostvarenje Gorana Paskaljevića "Kad
svane dan". Moram priznati da odavno nisam pogledala bolji noviji, posebno
domaći film. Podsetio me na Kišov roman "Peščanik".
Bila je to priča potresna, univerzalna, topla, LJUDSKA. Tema holokausta
dotaknuta kroz sudbinu upravo penzionisanog profesora muzike, Miše, koji
iznenada otkriva da je usvojen i da su njegovi pravi roditelji, Jevreji,
stradali u logoru na Starom Sajmištu. Kroz središnji motiv nezavršene partiture
koju mu je ostavio biološki otac - Isak, odigrava se traganje već sredovečnog čoveka za
sopstvenim identitetom, borba sa vetrenjačama društva koje juri i ne razume,
želja da pruži omaž prošlosti i korenima.
Gluma (uz naslovnu ulogu fantastičnog Mustafe Nadarevića, izdvojila bih gotovo
čehovljevsku minijaturu Olge Odanović), scenario (Paskaljević i Filip David), kadrovi,
muzika (Vlatko Stefanovski) - sve je na svetskom nivou.
I kada sam ovih dana, čitajući roman Filipa Davida - prošlogodišnjeg laureata NIN-ove
nagrade - negde na sredini stigla do ispovesti Miše Volfa/Brankova, prepoznala
sam poglavlje razvijeno u pomenuti film. To je upotpunilo moj utisak i svakako
podiglo ocenu ovoj knjizi.
среда, 17. фебруар 2016.
Neki veliki dr-mr… neki Bizmark!
Autor: Isidora Đolović
Objavljeno 15. novembra 2014. na portalu Bulevar umetnosti
(prim. aut. - Godinu ipo kasnije, još uvek smo bez "Utiska nedelje"; B92 se pripojio "Prvoj turskoj" i još dublje zagazio u estradne vode; nova sezona "Farme" počinje, a da se prethodna nije čestito ni završila, ponovo pod izgovorom da "mi to tražimo" - o čemu sam pisala OVDE. Na svu sreću, rialiti "The Djoganies"- još uvek - nismo dobili, ali je zato DŽole uključen u kampanju promovisanja kulture izražavanja, na RTS-u...A šarada se zahuktava pred prolećne izbore, dok premijer debatuje sa Karleušom i Macurom.)
Moglo je proći neprimetno i tiho,
međutim, Olja to nije želela da dozvoli. I, kakvo god da ste mišljenje imali o
njenoj emisiji, ukidanje kultnog „Utiska nedelje‟ odjeknulo je kao glavni
predlog (po doskorašnjem konceptu) naših svakodnevnih epizoda. Jer, nije
slučajno što se to događa baš sada, baš ovde.
недеља, 14. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias": Sezona 1, epizoda 6
komentariše: Isidora Đolović
The
French King
Ovoj epizodi bi definitivno više pristajao naslov prethodne,
"Borgias in love"! A s druge strane, francuski kralj ipak postaje
indirektni povod za barem jednu od tih ljubavi. Biću toliko slobodna da naslov
preimenujem u French Kiss, jer bi i to bilo prikladnije. Ili - u ljubavi i ratu
sve je dozvoljeno.
Otvara je divan, idilični pejzaž Pezara, koji je, barem meni, odmah privukao pažnju.
To bi trebalo da nagovesti novouspostavljenu "idilu" Lukrecije i
Sforce, koji je sada sputan, pa mora da se smiri (bilo mi je smešno kad je pitao
"Da opet brojim?"), a ona ne štedi na trikovima i leči ga sa nekim
još detinjastim likovanjem, pošto se revanširala. To postiže ironijom uvijenom
u savršenu odanost i uslužnost.
Đovani uviđa svoju grešku u postupanju prema ženi, ali, kako ni taj čin
dozivanja pameti ne bi bio razlog da nam postane simpatičniji pobrinuo se sam
izuzetno GLUPIM komentarom:"Opraštam ti zbog nesreće tvog
prezimena." Aloooooooooooo? Svaka čast Lukreciji na suzdržanosti, izučila
je školu, a kako i ne bi - s obzirom na nagradu. Na licu se vidi zrelost
stečena relativno brzo i na bolan način, a odgovori su joj onako zamaskirano
cinični (posebno ta značajna pauza pred rečju "accident") - odrasta,
ulazi u igru. I kad kaže "Rado ću jahati konja", bogami, to nije samo
bukvalno - jer će tek namagarčiti muža, da ne kažem, napraviti od njega
konjinu.
Zaslužio je.
субота, 13. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias" : Sezona 1, epizoda 5
komentariše: Isidora Đolović
The
Borgias in love
(svaka podudarnost sa sutrašnjim datumom je SLUČAJNA!)
Posle ovako šarmantnog naslova, koji više pristaje sitkomu ili tako nečemu,
ostaje iznenađujuće gorak ukus - barem kod mene.
Možda zato što su te "ljubavi" oko kojih se epizoda vrti ili nemoguće
ili potpuno uvrnute, ili pričamo o njihovom surogatu u vidu kalkulisanja
ugovorenim brakovima i egocentričnim odbijanjima nekih dobrih šansi. Ljubav,
čak i kada postoji, nalazi se u senci ili uprljana preljubama, zločinima,
proračunima, lažima. I, kako god okreneš, zapravo i nije ljubav nego požuda,
greh, sujeta, korist, iluzija očajnika.
Prva scena je bila poprilično uznemirujuća, Rodrigov košmar kao
posledica mešavine griže savesti, sumnje u ispravnost odluke i loših
slutnji. Prošli put je Sforca sve vreme
posmatrao Bordžije nekako sa visine, kao "nišče", gadljivo i sa
prezirom, nemoguće da je to promaklo papi i sada mu se to vraća. Lukrecija u
snu deluje kao Ofelija, pa čak i kada se "uznese", to je utopljeni,
izmučeni anđeo i, ne znam, baš mi jezivo izgleda ta scena - još ona njena
neprirodno malecka stopala, baš efektno sve zajedno.
I, naravno, na javi Rodrigo odmah počinje da "pritiska" kardinala
Sforcu, u dosadašnjem "usluga za uslugu" maniru, ne bi li proverio da
li je sve u redu sa njegovom mezimicom.
среда, 10. фебруар 2016.
Trilogija od baruta i snova
Autor: Isidora Đolović
S obzirom da se upravo, nakon januarske (relativne) dokolice, ponovo hvatam u koštac sa akademskim obavezama i da me čeka mnogo, mnogo istraživanja i konstantnog rada barem do juna; a da se istovremeno, usled rekonstrukcije njihove stranice, arhiva portala "Bulevar umetnosti" do daljnjeg, nažalost, izgubila (i kada će je vratiti, ne zna se); kao i pojave mladih "novinara" koji bi da kraduckanjem započnu svoje volonterske avanturice - rešila sam da, uz vikend-recenziranje serije "Bordžije", redom postavljam neke od posebno dragih tekstova sa "Bulevara". Sa zakašnjenjem, doduše, ali, nadam se da ne smeta. Teme su, na sreću po kulturne, na žalost za kolumne koje kritički sagledaju naše društvo, jednako aktuelne kao pre godinu - godinu ipo. Da ne propadnu, a i dopru do novih čitalaca.
To ne znači da neće biti novih tekstova, ali, valja imati rezervu, a i sačuvati od propadanja članke oko kojih sam se zaista potrudila.
Počinjem sa književnim prikazom (čiji se sažeti, prvi deo već odavno nalazi OVDE), a odabrala sam ga delimično zbog aktuelne euforije oko "NIN"-ove nagrade, ali još više jer je moj tata, koji u poslednjih dvadesetak godina čita malo šta mimo granica svoje turizmologije, pre tri dana počeo sa čitanjem "Velikog rata" i baš me prijatno iznenadio. Zato je kolumna, u kojoj sam malo i njega isprozivala zbog opsesije tipkanjem na telefonu (sada zamenjene knjigom!), sledeća "na tapetu".
недеља, 7. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias": Sezona 1, epizoda 4
komentariše: Isidora Đolović
Lucrezia's Wedding
Ova se epizoda najviše do sada fokusira na
samu porodicu. Politička zbivanja su u drugom planu, ali, bilo je tu par vrlo
efektnih scena. Na početku vidimo kako Dela Rovere sada traži saveznike u
Firenci i sluša obraćanje Đirolama Savonarole (Steven Berkoff) narodu. Prorok ili fanatik, ovaj "grmi" protiv Rima i u svakom slučaju ide u pravcu koji DR
priželjkuje. Taj razvrat i nemoral na koji upućuju zapravo će u nastavku da se potvrdi kroz središnji događaj iz naslova.
Na kraju prethodne
epizode, bila sam ubeđena da je prilično dobro rešenje što nisu prikazali Lukrecijinu
reakciju na Džemovu smrt. Njena patnja smeštena na sam početak, kada se
sagleda u kontekstu završetka, ostvariće još potresniji efekat. Čezare
je, dok je teši, izrazito BRATSKI nežan, nema onoliko naglašene sumnjive
bliskosti, što je dobro jer nije narušilo bol kojim scena mora da odiše. To kako
Lukrecija govori o "svom Maurinu" i kako kasnije opisuje Đuliji svoj san (i potrebu da ga poljubi), ne samo da otkriva iznenađujuće jak uticaj koji
je na nju izvršio, već i podsvesnu strepnju zbog venčanja. Za nju su sve to
potpuno nova iskustva i nije sigurna kako da se oseća povodom njih: s jedne
strane, prvi put je neko u njoj probudio takvu simpatiju (Džem), s druge je tu
odanost prema ocu i dužnost da se uda, da udovolji, a s treće želja da ostane
dete, slobodna, u čudnoj idili čiji je Čezare važan deo.
субота, 6. фебруар 2016.
Rewatching "The Borgias": Sezona 1, epizoda 3
komentariše: Isidora Đolović
The Moor
Zahuktalo se i ušlo u
suštinu - ovo već postaju prave Bordžije i sve je interesantnije. Počev od
treće epizode, radnja se širi u svakom smislu, baš kao i polje moći porodice:
prevazilazi okvire Rima i uvodi sve veći broj novih ličnosti. Pošto je Čezare
zbrinut, sada je red došao na Lukreciju i vreme je da se pozabavi njenom
budućnošću. Za papu u ovom trenutku postoje dva ključna pitanja: kako odbraniti
stečeno i kako steći još. U te svrhe, neophodno je pametno iskoristiti adute
kojima raspolaže (svoju decu, pre svega) i konačno ih uključiti u
"igru".
Takođe, ovde već imamo tri glavna anahronizma i odstupanja od istorije, a tiču
se: porodice Sforca i njihovog srodstva, napuljskog dvora i NJIHOVIH rodbinskih
odnosa, kao i figure Džem sultana (Elyes Gabel, koga znamo po ulozi Rakhara u "Game of Thrones").
Naslov nam i ovoga puta otkriva na čemu će biti fokus, s tim što je sada
dvosmislen: izraz Maor/Mavarin/Maur braća koriste za svog turskog
gosta, ali, on istovremeno predstavlja referencu na pokrštene španske Jevreje,
kojima neki protivnici smatraju i same Bordžije. To su tzv. Marani, odnosno marranos,
a prevod bi glasio "svinje". Takođe, omaška se potkrala u
činjenici da Džem nije severnoafrički musliman, već Turčin, ali, nije strašno.
Da završim ovaj uvod, epizoda sadrži više - svega: različitih prostora
radnje, susreta, zanimljivih dijaloga.
петак, 5. фебруар 2016.
Muzički upitnik
piše: Isidora Đolović
"Šekspir nikada ovo nije radio", sasvim sigurno, a nije ni moja malenkost. Odmarajući glavu od dnevne doze univerzitetskih obaveza, pripremajući se za gledanje jednog (i to baš muzičkog!) filma, u međuvremenu sa uživanjem čitajući interesantne tekstove članova ove blog-zajednice, naleteh na jedan kome nisam uspela da odolim. Svakako, nailazila sam i do sada na tzv. "tag-postove", ali uglavnom nisam imala mnogo strpljenja da ih preuzimam, a ni volje za previše "autobiografskih" iskoraka ovim putem. A nije da ne volim savremene, zrelije varijante onih, u školskim danima tako omiljenih leksikona, naprotiv - kroz njih otkrivamo sami sebe, a onda i delić svog sveta drugima (koje to interesuje). Prva godina mog blogovanja (2010) sadržala je nekoliko tekstova u "top lista" maniru i oni se još uvek mogu pronaći, prelistate li arhivu. I pošto se ovaj izazov odnosi na jednu od mojih najvećih strasti, a to je muzika, izdvojila sam vreme da, eto, pokušam formulisati odgovore na ne mali broj pitanja. Inicijativa je Sarina, da napomenem!
Podsetilo me ovo iskustvo na jedan stari intervju iz legendarnog časopisa "Rock", koji je Mladen Vojičić Tifa, tada sveže izabrani pevač "Bijelog dugmeta", premijerno dao novinarki Suzani Trbarić. Počinje duhovito, sa:
Znaš, ja do sada nikada nisam...Ti si mi prva. - Znaš, i ti si meni prvi. Tako smo Tifa i ja probili led. Dalje je sve bilo lakše.
Пријавите се на:
Постови (Atom)