недеља, 26. фебруар 2017.

„The Crown“ (2016)

komentariše: Isidora Đolović


U godini za nama, svet televizijskih serija postao je bogatiji za dva ostvarenja koja su kao  predmet uzela donekle sličnu temu - radi se o mladoj ženi na tronu. Kraljice Viktorija i Elizabeta II, dugotrajnom vladavinom, vek iza veka, obeležile su različita razdoblja u istoriji svoje zemlje, ali i celoga sveta. Pored toga, zna se da je nepogrešivi izbor za atraktivnu i gledanu priču sa malih ekrana bilo šta u vezi sa plemićkim porodicama, naročito njihovim istaknutim pripadnicima, Privlačnost ovakvih sadržaja je dvostruka - predstavljaju svojevrsno bekstvo od učmale, obeshrabrujuće svakodnevnice, putem upliva u raskošne, uzbudljive, različitim preprekama i intrigama ispunjene živote; a istovremeno su specifičan vid utehe kroz činjenicu da ogoljavaju opšteljudske, ranjive strane ovih (statusom) uzdignutih osoba. O “Viktoriji” sam pisala OVDE, a odličan uporedni prikaz priča o dve kraljice možete pogledati kod Sare. Upravo su me njen tekst i istrajno hvaljenje “Krune”(The Crown), Netflix-ovog do sada najskupljeg projekta, napokon ubedili da seriji pružim šansu, uprkos početnom skepticizmu. Iako sam očekivala da mi se "Victoria" više dopadne, to na kraju nije bio slučaj. "The Crown" me osvojila i mada je "Victoria" romantična, lepršava i prekrasna - kako vizuelno, tako i po harizmi glumaca, "The Crown" ima sve što očekujemo od OZBILJNE serije, uravnoteženog odnosa drame, istorije i politike. U "Viktoriji" sam uživala, "The Crown" je ostavila dublji utisak. Više volim XIX vek, ali i prikazana epoha u "The Crown" je besprekorna. Nisam se pokajala, a sasvim sigurno nećete ni vi, pošto je reč o verovatno zadugo najprijatnijem osveženju sa malih ekrana. 

субота, 25. фебруар 2017.

Subota sa knjigom: „Staklene knjige gutača snova“

piše: Isidora Đolović


Kada se Gordon Dalkvist, američki dramaturg i scenarista, odlučio za upuštanje u romanesknu avanturu, biće da se rukovodio zakonitostima filmske industrije i blagajne, iliti “box-office”-a. Kao, po svemu sudeći, vrlo ekscentrična ličnost (jedna predstava mu se zvala “Mesalina i palata delirijuma”, a ideju za knjigu koju danas predstavljam navodno je dobio u snu - što će vam sve biti jasnije pošto stignemo do same radnje), nije sumnjao u to da će njegovo književno prvenče raspametiti svet. Zbog toga je ugovor sa izdavačkom kućom podrazumevao predujam od dva miliona dolara (!) za pisanje planiranog serijala, ali su, baš kao što se često dogodi očekivanim “blokbasterima”, megalomanska ulaganja potopljena finansijskim fijaskom. Donekle je situaciju popravio objavljenim nastavkom, pa ipak, to ne znači da je samo delo promašaj. Naime, roman “Staklene knjige gutača snova” (dala sam sebi slobodu da korigujem ovdašnji naslov, pošto je u originalu reč o množini; hrvatski prevod glasi malo poetičnije, ali neprecizno:“Kristalna knjiga kradljivaca snova”) zaista ne nalikuje ničemu što sam do sada čitala, a istovremeno sadrži sve primamljive elemente koji obećavaju “ludu vožnju”. 

субота, 18. фебруар 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - „Silk“ (2007)

piše: Isidora Đolović

Čini se da o romanu „Svila“ (Seta), čiji je autor italijanski pisac Alesandro Bariko, obično vlada neko od dva isključiva mišljenja. Jedni oduševljeno hvale delo (poput moje koleginice Aleksandre Mihajlović, na čiju sam ga preporuku, pretprošle godine, prvi put i pročitala), ističući njegovu delikatnost, prefinjenost i lirični minimalizam. Drugi se, razočarani, iščuđuju „pretencioznosti, precenjenosti ove besmislice“. Jasno je da spadam u prvu grupu, inače ne bih ni pisala o romanu i njegovoj ekranizaciji. No, činjenica je da knjiga pred nama zaista ne odgovara svačijem ukusu, niti je od onih koje izazivaju nepodeljene reakcije. Tražite li jasan tok radnje, određenost i minucioznu produbljenost likova, razvijene pasaže, ostaćete „kratkih rukava“. Opšta nedorečenost, umetnost sažimanja i neuobičajena kompoziciono-stilska „iscepkanost“ zapravo savršeno prate samu priču. Kao što su sudbine junaka poprilično apsurdne, životi prazni, odnosi uvijeni u tajnovitost, nedohvatnost i ćutanje,  tako nam ni roman ne raskriljuje širom svoje dveri, ne dozvoljavajući da bujica reči ili previše objašnjenja poremete njegov tajnoviti ritam. 

субота, 4. фебруар 2017.

Subota sa knjigom: „Muzej nesvakidašnjih bića“

piše: Isidora Đolović

Nisam imala prilike da se ranije upoznam sa delom Alis Hofman, tako da je slučajan susret sa njenim romanom “Muzej nesvakidašnjih bića” za mene u pravom smislu bio pozitivno iznenađenje. Knjigu sam spazila na polici, u okviru nedavne “Lagunine” akcije 3 za 999, pa su me sve zajedno privukli naslov, dizajn i prikaz na zadnjoj korici. Oduvek gajim neku neobjašnjivu sklonost ka cirkusima, misticizmu, iluzionarstvu i decenijama koje su ih posebno uspešno razvijale, tako da nije trebalo mnogo da se odlučim i uvrstim je u svoju kolekciju. Čitanju sam pristupila sa mešavinom strahovanja i znatiželje, ali ispostavilo se da je u pitanju zaista dobro napisana, živa i intrigantna priča. Usput sam saznala da je sirena neka vrsta autorkinog opsesivnog motiva, s obzirom da je na osnovu jednog od njenih ranijih romana, pisanih za decu, snimljen igrani film “Aquamarine” (sa Emom Roberts), koji sam davno gledala.