Isidora Đolović
Zaluđenik sam za
istoriju, oduvek. Kao deca, brat i ja smo prosto upijali sve što je imalo veze
sa, najpre grčkom mitologijom i antičkim svetom, potom vitezovima, kraljevima
i revolucionarima sa svih strana našeg malog, a prošlošću
slavnog kontinenta….onda sam počev od školskih dana pročitala sve i jednu
biografiju značajnih žena-vladara, interesovala se za društveni kontekst, sliku
doba, borbe protiv nepravde. Da nisam upisala književnost, sigurno bih na kraju
studirala istoriju. Srećom, za moju struku je uklapanje određenog dela bilo neizbežno,
pisac bez epohe nije mogao da se sagleda u punoj svetlosti i značaju i tako je
moja glad za znanjem bila zadovoljena u svakom pogledu. Tako je moja ogromna
želja da vidim poprišta velikih događaja, istorijski značajna i meni lično
intrigantna mesta, rasla i snovi dobijali sve snažnija krila. Danas, ti su mi
snovi i čežnja za velikim svetom sa svim bogatstvima koja nudi duhu,
istovremeno tuga (jer ih iz mnogih razloga i sputanosti okovima sredine
najverovatnije nikada neću videti) i radost (uteha, nada, ljubav prema životu i
stalno čuđenje pred njime, radoznalost nevinog
deteta čiji pogled nisu zaprljali ružni vidici svakidašnjice).
Dakle, volim istoriju - i da ne dužim jer bi potrajalo do prekosutra, pisaću
već , o tom potom, nadam se.

Sem knjiga, volim
istorijske serije i filmove, mada su često u pitanju najstrašniji anahronizmi.
Ne smeta mi, posmatram odvojeno od stvarnog, prepustim se fikciji. Sve volim, “Bordžije”,
“Tjudore”, “Kamelot”, “Merlin”, “Stubovi zemlje”, evo i najnoviji primer su “Vikinzi”….u
cugu sam odgledala dve sezone, uživajući u avanturama Ragnara, Roloa, Lagerte,
Flokija….saosećala, brinula, volela ih i prezirala….sada se čeka treća sezona,
a malo posle počinje i peta kada je o “Igri prestola” reč. Tim povodom su i naredni tekstovi.