The Confession
Ukoliko postoji deo
koji nam iole otkriva PRAVOG Rodriga Bordžiju, kao čoveka „od krvi i mesa“, sa
potpuno ogoljenim i iskrenim težnjama, porivima, ambicijama - to nije ni
politički aspekt njegove delatnosti, a ni odnos prema ljubavnicama i ženskom
polu uopšte. Najmanje su to retki trenuci samotnog obraćanja Bogu. Rodrigo nam
se kao ličnost, a Ajrons to fantastično prenosi, u potpunosti razotkriva tek
kao OTAC. Tada ostaje samo čovek koji voli svoju decu i to istinski bezuslovno,
uprkos na momente preovlađujućem utisku da su mu i oni tek sredstvo za
postizanje moći. Zapravo, stečena i održavana vlast jeste samo za njih i zbog
njih, a namere (nasuprot uglavnom negativnom ishodu koji ih prati) uvek kreću
kao dobre. Njegova bolećivost prema naslednicima nagoveštava, od samog početka,
snagu očajanja zbog toga što ih ne uspeva zaštititi i do kraja sačuvati od
nevolja. Rodrigov iskreni, razdirući bol za Huanom, pocepao je na komade taj
štit/masku/kostim velike predstave koji je nosio u vidu papske odore,
obelodanivši nam ojađenog čoveka, poraženog u svojim nadama i očekivanjima.
Prethodna epizoda postavila je ozbiljan problem: da li je ubistvo rešenje, zar je bilo neophodno, kuda nestade načelo „ne sudi da TEBI ne bi bilo suđeno“? U „World of Wonders“, svi nakloni za apsolutno briljantni performans odlaze Dejvidu Ouksu (Huan) koji je zasenio sve ostale, a u stopu ga prati Šon Haris - mirni, ali prisutnošću koja ledi krv uvek „iz senke dominantni“ Mikeleto. Epizodu pred nama su „ukrali“ konstantno sjajni, ali sada zaista najbolji Džeremi Ajrons (Rodrigo) i Fransoa Arno (Čezare). Prvi je izneo nikad zahtevniji i emotivniji portret druge strane papinog lika, a drugi dodao još nijansi već intrigantnom i slojevitom karakteru kardinala vojničkog srca. Zahvaljujući svemu tome, ne samo što sam oplakala Huana - koliko god bio iritantan u većem delu serije, nego i još jednom potvrdila stav o superiornosti protekle sezone u odnosu na prvu. Osvrnimo se na veliko finale.