ili
Kako
politička korektnost ubija umetnost
komentariše:
Isidora Đolović
Početkom
godine, u koprodukciji mreža BBC 1 i
Netflix, pred gledaocima se pojavilo
najsvežije u nizu reinterpretiranja jedne od najvećih i svakako
najintrigantnijih priča u istoriji čovečanstva. Povest o opsadi i padu Troje do
sada je bila predmet najrazličitijih (kako žanrovski tako i kvalitetom)
pokušaja obrade i objašnjenja, od antike do postmodernizma. Među poslednjim u
dugom nizu, pamti se filmski spektakl „Troja“ (2004) Volfganga Petersena, kao veličanstveno – ali i beznadežno holivudizovano
ostvarenje, prepuno propusta i manjkavosti, zbog čega je mogućnost novog,
šireg pogleda na legendu dočekana sa gotovo nepodeljenim odobravanjem. Mini-serija iz osam epizoda, nazvana je „Troja:
Pad grada“ (Troy: Fall of a City)
i najavljena kao „Game of Thrones“ u
antičkom ruhu, „daleko vernija mitovima“ od ostalih adaptacija, te „sasvim
moderno“ pristupanje Homerovom epu. A šta smo dobili i koliko su opravdani
pokazatelji promašaja u svakom pogledu (od finansijskog debakla, preko rejtinga
i generalno loše kritike, do retko niske IMdB ocene), razmotriće tekst u
nastavku.