Čitav
naš život, može biti, zapravo se održava zahvaljujući – navikama. Taj niz
svakodnevnih „obreda“ koje se, po ustaljenom (nekad prijatnom, drugi put
zamornom) rasporedu trudimo da što doslednije ispoštujemo, uglavnom sprovodimo
u delo jer verujemo kako nas vodi ka određenom cilju, makar to bilo i naprosto
pregrmeti dan. Neki od nas su pravi (svojevoljni) robovi navika, drugi se
zavaravaju čestim narušavanjem monotonog ređanja događaja nečim „uzbudljivim i
novim“. Pošto je sve moguće pogledati sa obe strane, loše koliko i pozitivne, ritualnost u životu nije isključivo
rđava pojava. Uostalom, na njoj se zasnivaju mnoge godišnje svečanosti kojima
upravo „razbijamo“ uobičajenu rutinu, privremeno se utešivši i prikupivši snage
za ostatak kalendarskog razdoblja. No
trouble at all (danas mi je Rundek sa „Haustorom“ u glavi).
понедељак, 31. децембар 2018.
субота, 29. децембар 2018.
Subota sa knjigom: Praznični knjiški upitnik
piše:
Isidora Đolović
Već treću godinu zaredom „namesti“ se nekako da subotnja druženja sa knjigom u toj sezoni zatvaram – upitnicima. Oni su već oprobani izbor, savršeni kao opuštanje i usaglašavanje sa prazničnim raspoloženjem od koga se jednostavno ne može pobeći. A i zašto bi?!? Sem toga, svi zaljubljenici u svetove srećno ušuškane između korica, dobro znaju da euforija, radost, lenčarenje u dane odmora i te kako pronalaze način da knjizi obezbede bitno mesto u rasporedu. Bilo da je reč o poklonu ispod jelke, koji pružamo ili dobijamo, bilo da predstojeće slobodno vreme uveliko vidimo kao dobru priliku za čitanje odavno planiranog dela, nema razloga da ne uključimo književnost i u ovaj segment svakodnevnice. Pitanja pred vama preuzeta su sa nekoliko inostranih blogova. U originalu, upitnik se zove Festive Christmas Book Tag i naravno da sve stavke daleko lepše zvuče na engleskom – ali, isto tako se nadam da moj pokušaj prevoda približno dobro prenosi svečani, topli, veseli ton izvora. Pozvani ste da se pridružite!
Već treću godinu zaredom „namesti“ se nekako da subotnja druženja sa knjigom u toj sezoni zatvaram – upitnicima. Oni su već oprobani izbor, savršeni kao opuštanje i usaglašavanje sa prazničnim raspoloženjem od koga se jednostavno ne može pobeći. A i zašto bi?!? Sem toga, svi zaljubljenici u svetove srećno ušuškane između korica, dobro znaju da euforija, radost, lenčarenje u dane odmora i te kako pronalaze način da knjizi obezbede bitno mesto u rasporedu. Bilo da je reč o poklonu ispod jelke, koji pružamo ili dobijamo, bilo da predstojeće slobodno vreme uveliko vidimo kao dobru priliku za čitanje odavno planiranog dela, nema razloga da ne uključimo književnost i u ovaj segment svakodnevnice. Pitanja pred vama preuzeta su sa nekoliko inostranih blogova. U originalu, upitnik se zove Festive Christmas Book Tag i naravno da sve stavke daleko lepše zvuče na engleskom – ali, isto tako se nadam da moj pokušaj prevoda približno dobro prenosi svečani, topli, veseli ton izvora. Pozvani ste da se pridružite!
среда, 26. децембар 2018.
Svaštara, (s)redom: Novembarski pregled
piše:
Isidora Đolović
Kako
nas je, još koliko prošle sedmice, “zarobio” snežni talas, maglovite večeri i
mrazna jutra uveliko postali svakodnevnica, a praznici, eto, zakucali na vrata,
nije baš jednostavno vratiti se jesenjem koloritu. U međuvremenu se nagomilalo
bezbroj novih utisaka, događaja koji prevazilaze svoje (ispostavilo se) najave,
pa svojevrsni mini-vremeplov (kao poduhvat uslovljen koncepcijom ove kolumne)
predstavlja poseban izazov. Duže od polovine novembra, pa i dobar deo tekućeg
meseca, držala me žestoka prehlada, virus koji je zahvatio moje ukućane, pa i
širu okolinu, povukavši me sa sobom u grozničavo-malaksalo, bestežinsko stanje. I dok se napolju
svet zlatio poslednjim, najlepšim zrenjem jeseni, ja sam se doslovno
„raspadala“. Bilo je dana kada nisam mogla da čitam, ni pišem, ništa sem
zurenja u (preuranjene) praznične filmove sa kanala „DIVA“, koji ne opterećuju
svest nemoćnu da se usredsredi. Teško mi je padala usporenost, ali, srećom,
prošlo je. Razmišljam: ako mora da me „strefi“ bar jedna ozbiljna prehlada u
sezoni, zaista je bolje pregrmeti je što ranije! Sada se već sve, sa bliženjem
novogodišnjih svečanosti, složilo na svoje mesto, pa se može nastaviti punom
parom u nove poduhvate. Opuštanje, pogotovo kada je prinudno - i te kako zna da
dosadi. A koji su to događaji dominirali poslednjim potpuno jesenjim mesecom,
pročitaćete u nastavku.
недеља, 23. децембар 2018.
„Troy: Fall of a City“ (2018)
ili
Kako
politička korektnost ubija umetnost
komentariše:
Isidora Đolović
Početkom
godine, u koprodukciji mreža BBC 1 i
Netflix, pred gledaocima se pojavilo
najsvežije u nizu reinterpretiranja jedne od najvećih i svakako
najintrigantnijih priča u istoriji čovečanstva. Povest o opsadi i padu Troje do
sada je bila predmet najrazličitijih (kako žanrovski tako i kvalitetom)
pokušaja obrade i objašnjenja, od antike do postmodernizma. Među poslednjim u
dugom nizu, pamti se filmski spektakl „Troja“ (2004) Volfganga Petersena, kao veličanstveno – ali i beznadežno holivudizovano
ostvarenje, prepuno propusta i manjkavosti, zbog čega je mogućnost novog,
šireg pogleda na legendu dočekana sa gotovo nepodeljenim odobravanjem. Mini-serija iz osam epizoda, nazvana je „Troja:
Pad grada“ (Troy: Fall of a City)
i najavljena kao „Game of Thrones“ u
antičkom ruhu, „daleko vernija mitovima“ od ostalih adaptacija, te „sasvim
moderno“ pristupanje Homerovom epu. A šta smo dobili i koliko su opravdani
pokazatelji promašaja u svakom pogledu (od finansijskog debakla, preko rejtinga
i generalno loše kritike, do retko niske IMdB ocene), razmotriće tekst u
nastavku.
субота, 22. децембар 2018.
Subota sa knjigom: „Bajka nad bajkama“ (1-2)
piše:
Isidora Đolović
Stižu
praznici, kada nas sve zahvata svečarsko raspoloženje, pa treperimo poput
raznobojnih sijalica, na izvesno vreme izmešteni iz svakodnevnice zahvaljujući
iščekivanju kalendarske smene. Dok se i sama ne pridružim novogodišnje-božićnoj
atmosferi, malo ću da izigravam Grinča i zato vam donosim vikend negativne kritike. Početkom godine, u istom kontekstu sam
pisala o “Nemanjićima”, pa bi bilo simbolično zatvoriti krug sličnim tematom.
Uostalom, onoga trenutka kada prestanete da se nervirate zbog svih
nelogičnosti, nedoslednosti i glupih rešenja, možete da se barem dobro
nasmejete. Zdrave ironije nikad previše!
Manje-više
svi podržavaju novi, nesvakidašnji pristup dobro poznatoj tematici. Raduje nas
podrobnije bavljenje pričama koje nedovoljno poznajemo. Voleli bismo da, pored
oduševljavanja grčkom, rimskom, nordijskom legendarnom građom, malo više
osvetljenja padne na onu domaću, predačku.
Tada se, s razlogom, srdačno pozdravljaju (sve brojniji) pokušaji naših pisaca,
a jedan od njih je Nenad Gajić, autor
„Slovenske mitologije“. Podstaknut uspehom ovog zaista vrednog, divno
ilustrovanog i obuhvatnog dela, poželeo je da razvije prvobitnu ideju do
autorske proze „prema motivima narodnih bajki i pesama”. Tako je nastala “Bajka nad bajkama”, za sada dvodelna
priča, neka vrsta kompilacije slovenskog folklora, epske poezije i narodnih
predanja. Uključuje četiri neobična junaka u maštovitim pustolovinama, sa
konačnim ciljem trijumfa nad drevnim zlom. Devojčica, lopov, snagator i
veštica, odmeravaće ili udruživati snage sa čitavim panteonom čudesnih bića
izvučenih iz dubina narodne mašte. Šta, uopšte, može da krene po zlu na ionako
neistraženom terenu? Dobro razmislite još jednom.
субота, 15. децембар 2018.
Subota sa knjigom: „Kristalno leto“
piše:
Isidora Đolović
Zimsko
doba donosi okraćale dane, kada nam je slobodno vreme obično ograničeno i
svedeno na boravak između četiri zida, dok napolju steže mraz. Opredelite li se
da trenutke dokolice provedete u čitanju, tako da sadržaj ne bude suviše nalik
sivilu koje pritiska sa svih strana, ali ni posve trivijalna razbibriga, ne
morate ići predaleko u svojoj potrazi. „Kristalno
leto“ (Laguna, 2015; orig. „March
Violets“, 1989), krimi-roman svestranog britanskog pisca Filipa Kera (koji nas je, nažalost, u martu ove godine napustio), mogao
bi da se pokaže kao savršen izbor. Prvi iz trilogije nazvane Berlin
Noir, prethodi, kod nas za sada neobjavljenim, knjigama “The Pale
Criminal” (1990) i “A German Requiem” (1991). Nakon toga, napisano je još
jedanaest priča o Berniju Ginteru i bilo bi lepo da se barem neka od njih
pojavi pred ovdašnjom publikom. Inače, za prevod srpskog izdanja pobrinuo se
Nikola Pajvančić, „Laguninim“ čitaocima dobro poznat po sjajnim približavanjima
dela Džordža R.R.Martina, Skota Linča, Dejvida Mičela…
среда, 12. децембар 2018.
Priče o pesmama: „Vincent“
piše:
Isidora Đolović
Kao
komparatista, negujem i zastupam uverenje da se različite vrste umetnosti ne
samo uspešno, nego i prirodno traže,
kako bi međusobno komunicirale, reflektovale se i prožimale. Ta vrsta uzajamne
inspirisanosti ne mora obavezno izroditi dela podjednakog kvaliteta, ali, kada
dođe do povezivanja na pravoj osnovi i sa približnom energijom, rezultat je
sasvim jedinstvena vrednost. Oduvek su se, kroz književnost, muziku ili
vizuelne umetnosti, prelamali uticaji nekih ranijih tvorevina maštovitog duha,
a kao po pravilu, ona najglasovitija remek-dela broje i najviše,
najrazličitijih epigona. Mala konceptualna sedmica na blogu, posvećena
holandskom postimpresionisti, završava se upravo na polju treće od, potpisniku
ovih redova najmilijih, oblasti stvaralaštva – muzike. Sigurno je mnogima prva
pomisao bend „Van Gogh“, koji je svoje ime pozajmio od umetnika (što, naravno,
nije retkost, s obzirom na veliki broj njihovih kolega koji se poslužio
istorijskim ličnostima kao nadahnućem za scenski pseudonim: Tesla, Ekatarina
Velika, (Hari) Mata Hari, Franc Ferdinand, Merilin Menson, Goja...). Tema će, ipak,
biti jedna prelepa, stara kompozicija, nastala kao omaž dostojan svog predmeta
divljenja. Za početak, molim vas da zažmurite i poslušate:
недеља, 09. децембар 2018.
„Loving Vincent“ (2017)
piše:
Isidora Đolović
„S ljubavlju, Vinsent: Misterija
Van Goga“ (Loving
Vincent), prvi film ikada
realizovan isključivo slikarskom tehnikom, izazvao je veliku pažnju kada se
prošle godine pojavio u bioskopima. Interesovanje beogradske publike, primera
radi, jasno su pokazale dodatne projekcije i traženje famozne karte više. Lepa i logična simbolika
leži u činjenici da se ostvarenje inspirisano nasleđem (koje uključuje i
zagonetku smrti) vesnika potpuno nove „struje“ u likovnoj, ponosi inovativnošću
u kinematografskoj sferi. Njegovo nastajanje uposlilo je impresivan broj
stvaralaca, koji su vredno radili na tome da svaki minut pružen gledaocima bude
apsolutna čarolija za oko i um.
субота, 08. децембар 2018.
Subota sa knjigom: „Žudnja za životom“
piše:
Isidora Đolović
Iz
današnje perspektive, slava i sveprisutnost njegovog stvaralaštva još snažnije
i surovije ističu koliko je, kao
kontrast posthumnom priznavanju i prepoznavanju, umetnikov život bio težak, tužan,
mukotrpan. Neumorno tragajući za ispunjenjem, najpre kroz ljubav, a zatim
slikarstvo, ne uspevajući da osvoji bar jedan ili pomiri oba željena cilja, Vinsent Van Gog (1853 – 1890) proživeo je svoj kratak, tragični vek ne dosegavši
spokoj i sreću. Istina, decenije koje su usledile višestruko iskupljuju i
opravdavaju njegovu žrtvu, dok predanost, upravo ŽUDNA i strastvena
egzistencijalna volja, ostaje predmet nadahnuća, koliko i iskrenog saosećanja.
Skromno tražeći tako retku potpunost u svemu što ga je doticalo, dugo sasvim
nesvestan siline vizije i nagonskog kreativnog potencijala koji je nosio u
sebi, Vinsent predstavlja paradigmatsku figuru progonjenog, nemirnog genija
ispred svog vremena. U romansiranoj biografiji jednog od najuticajnijih slikara
ikada, savršeno naslovljenoj „Žudnja za
životom“ (Alnari, 2001/Vulkan, 2014; orig. „Lust for life“,
1934), Irving Stoun sa mnogo
naklonosti, topline, razumevanja i nešto neizbežnog domaštavanja, ostavlja
beskrajno živ, efektan portret umetnika u
agoniji.
субота, 01. децембар 2018.
Subota sa knjigom: „Krv zimske noći“
piše:
Isidora Đolović
Nauka
je odavno pronašla objašnjenje za tzv. „deža vu“ (franc. deja vu) efekat - osećanje da smo već bili u određenoj situaciji, onaj
duboko prožimajući i često uznemirujući utisak kako su pojedini prizori nekada
i negde proleteli ispred naših očiju, reči bile izgovorene, situacije
proživljene. Pa, ipak, znatno češće se opredeljujemo da poverujemo u starije,
romantičnije pozivanje na reinkarnaciju,
selidbu duše kroz vekove i oblike postojanja. I sve dok ne budemo bili u stanju
da neopozivo dokažemo tačnost prvog ili drugog uverenja, to već viđeno će nam služiti za razvijanje
najmaštovitijih predstava. Od nekih se može sklopiti čitava zbirka živopisnih
vizija, kakva je „Krv zimske noći“ („Odiseja“, 2016; orig. Midwinterblood, 2011) britanskog pisca, ilustratora i muzičara Markusa Sedžvika. Odvažno koketirajući
sa naslovom Šekspirove komedije, izokreće mu smisao u skladu sa sopstvenom
inspirisanošću paranormalnim i gotskom
prozom. Mada se, kao autor veoma čitanih dela, pretežno obraća
tinejdžerima, pred nama je roman sa mnogo više iznenađenja, kvaliteta i
značenja nego što se možda, na prvi pogled, čini.
среда, 28. новембар 2018.
Svaštara, (s)redom: Oktobarski pregled
piše:
Isidora Đolović
Nerado
priznajem, došla sam u fazu kada mi je teško započeti pisanje. Oktobarski
utisci su bili brojni i snažni, ali, do nove kolumne se, nažalost, elan stišao,
unekoliko i potrošio, pa sam uhvatila sebe kako gledam u prazan papir i, pored
čitavih svezaka ispisanih konceptima i nacrtima, jednostavno NE MOGU da se
pokrenem. Zapitala bih se, na trenutke, čemu „robovanje“ zadatim rokovima, istrajavanje u neobaveznoj obavezi, pomislila čak kako
bi bilo lakše da se jednom, za promenu, malo opustim i „iskuliram“,
preskočim...A onda proradi osećanje odgovornosti. Pa za njim nada. Dohvatim
hemijsku olovku, počnem da ispisujem svoje misli, već se osećajući oslobođeno,
spokojnije, sigurnije. Smisao je ponovo tu. Ali, bez preterivanja, kada bi svi
koji se nisu upuštali u rabotu zvanu pisanje (bilo kakvo i za bilo koju
namenu!) znali koliko je to, ponekad, ozbiljna borba - sa vrtlogom ideja,
neispunjenih očekivanja, nedosegnutih kriterijuma, a pre svega sa samim sobom,
možda se ne bi nonšalantno i s blagim prezirom odnosili prema (naročito
neplaćenom) sastavljanju tekstova. Na svu sreću, oktobarska dešavanja su, kroz
prisećanje, oživela sasvim dovoljnim intenzitetom da uvodna digresija ipak bude
povodom prevaziđene „škrabalačke“ blokade. Zato, punom parom nastavljam napred
– odnosno, natrag! – na teme koje su obeležile mesec bundeva, miholjskih temperatura, urbanog štimunga
i, naravno, knjiga sa njihovom godišnjom svetkovinom. Zavalite se, biće ovo
duga “vožnja”.
субота, 24. новембар 2018.
Subota sa knjigom: Ekranizacije – „In secret“ (2013)
piše:
Isidora Đolović
Među
najizazovnije teme u umetnosti već vekovima se ubraja preljuba. Istorija
svetske književnosti beleži veliki broj njenih različitih obrada, ali se kao
likovi nevernih žena i neisrcpni
predmet analiza, debata, komparativnih preispitivanja, pamte i danas figuriraju
uglavnom jedne te iste izmaštane dame. Dok se za Anu Karenjinu, Emu Bovari,
Konstans Četerli, ili, kod nas, Dafinu Isakovič i Simku Katić, te njihove
pobude zbog kojih su se odlučile na prevaru, nalaze brojna opravdanja čak i
kada nam same junakinje nisu bliske ni drage, postoje primeri bez mogućnosti
(lakog) iskupljenja. Takva je, ne manje čuvena (a opet, čini se, nedovoljno
često spominjana) Tereza Raken, centralna ličnost istoimenog romana Emila Zole. Delo objavljeno sredinom
devetnaestog veka do danas važi za kontroverzno, kao i, uostalom, ostatak
piščevog opusa, kojim se nemilosrdno raskrinkavala ljudska priroda u kontekstu
životnih uslova, okruženja i nasleđa, a sve to prema novouspostavljenim
merilima radikalnog pravca realizma. Ovako zahtevnog predmeta poduhvatio se,
kroz treću po redu filmsku adaptaciju naslovljenu „U
tajnosti“ (In secret), scenarista
i režiser Čarli Straton.
среда, 21. новембар 2018.
Mali jesenji upitnik
piše:
Isidora Đolović
Vreme
je za jedan sezonski upitnik, taman
dok nam aktuelno godišnje doba nije pobeglo i sakrilo se pod ledenim oklopom. S obzirom na
preuranjeno novogodišnje kićenje trgova i podgrevanje praznične euforije, prvi
sneg i prehladu, stvarno se čini da zima samo što nije, pa često zaboravim da
je novembar još uvek tu. Pitanja su preuzeta od Kaće i nema ih mnogo, ali možda će podstaći zanimljiva razmišljanja
i doneti neke korisne preporuke ukoliko vam manjka ideja. Zašto „mali“? Ovo je,
zapravo, jedan od dva potpuno različita jesenja upitnika – međutim, drugi i
opširniji sam, živi bili, ostavila za narednu godinu. Ovoga puta izostaje
„kićeni“ uvod, iz prostog razloga što sam gotovo sve na temu jeseni već napisala,
kako u prošloj „Svaštari“, tako i kroz JESENJI KNJIŠKI UPITNIK i JESENJU PLEJLISTU iz
prethodnih godina. Dakle, koga interesuju predlozi štiva i muzike za ovo doba,
može se poslužiti ostavljenim linkovima, a posle toga (ili do tada) prelazimo
na pitanja.
субота, 17. новембар 2018.
Subota sa knjigom: „Knjiga izgubljenih stvari“
piše:
Isidora Đolović
Zanimljivo
je kako se mnogi ljubitelji „prave“ književnosti ograđuju od bilo kakvog
simpatisanja fantastike, uglavnom se pozivajući na tobožnju neozbiljnost i nedostojnost žanrova sa
većim utemeljenjem u svetu mašte. Kao da se očekuje da, s vremenom, prerastemo nadrealne priče, naizgled
sasvim izmeštene iz svakodnevnice, odbacujući njihovo ogromno simboličko
bogatstvo i činjenicu da se u prepoznavanju i razgrtanju tih slojeva često kriju
najveći čitalački izazovi. Pomalo ironično zvuči prećutni zahtev da se
„odraste“ i prevaziđe nešto bez čega bi
sazrevanje (barem onog umetnosti sklonijeg dela) čovečanstva svakako
bilo mnogo surovije i teže. Ipak, dobar deo njih nikada ne odbaci prvobitne
uzore, samo ih prilagođavajući kasnijim fazama u ličnom kreativnom i ljudskom
razvoju. Džon Konoli se afirmisao
kao pisac trilera, u kojima se, kroz različite detalje i aluzije, već dalo
naslutiti zanimanje za fenomen bajke. Kasnije će sve to iskoristiti u romanu „Knjiga izgubljenih stvari“ (Laguna,
2010; orig. The book of lost things,
2006), koji, na neki način, predstavlja krunu ili bar presek njegovog
stvaralaštva.
недеља, 11. новембар 2018.
„Streets of fire“(1984)
komentariše:
Isidora Đolović
Postoje
filmovi koje u trenutku pojavljivanja publika i(li) kritika ne dočekaju baš
najdobronamernije, ali se tokom vremena njihov status (ne)očekivano promeni. To
ne mora uvek da podrazumeva naknadno otkrivanje iskupljujućih kvaliteta -
dovoljno je sveprisutno, snažno obeležje epohe nastanka, pa da se zanemare i
lako oproste čak i krupniji nedostaci. Kada sam započinjala blogovanje,
najčešće sam se odlučivala za nevešto sastavljanje lista, pa su jednom prilikom
tema bili tzv. muzički filmovi (OVDE). Kao prilično dobro rangirane,
danas bi se ponovo našle „Vatrene ulice“
(Streets of fire), koje svaki put
sa jednakim uživanjem i zanimanjem odgledam, iako ne znam da li me njihove
brojne slabosti više zasmejavaju ili nerviraju. U svakom slučaju, ovom prilikom
se bavim filmom zapamćenim prvenstveno po svojoj izuzetnoj muzici, ali i
mnogim, u međuvremenu ikoničnim segmentima koji su obeležili osamdesete,
deceniju dobrog zvuka i početka renesanse mjuzikla na velikom platnu.
субота, 10. новембар 2018.
Subota sa knjigom: „Čitaoci iz Brouken Vila preporučuju“
piše:
Isidora Đolović
Pojedine
knjige su pravi magarac u lavljoj koži.
Postoji
li delo koje više raduje zaljubljenika u čitanje, od onog gde se upravo o
sličnima govori? Delo u kome, sa ushićenjem i znatiželjom, tragamo za
referencama, preporukama, opaskama i raspravama, upoređujući naš ukus sa
čitalačkim izborima junaka? Sve to spisateljica Katarina Bivald, knjiga „Čitaoci
iz Brouken Vila preporučuju“ (Plato,
2016; orig. „Lasarna i Broken Wheel rekommenderar“, 2013) i(li) njeni promoteri nude kao obećanje, ali
dobijate nešto sasvim drugačije. Na unutrašnjoj korici stoji podatak da je
autorka prethodno bila zaposlena u jednoj knjižari u Stokholmu, a danas živi u
kući „punoj polica pretrpanih knjigama“, što nam daje povoda da zaključimo kako
je roman u velikoj meri inspirisan neposrednim, ličnim iskustvom. Posle OVAKVOG
vizuelnog rešenja (simpatična ilustracija u prvi plan ističe gomilu knjiga što
„guta“ ljudsku figuru šćućurenu u fotelji, pa i ime pisca) i najavljene
„dirljive priče o tome kako književnost može da nam promeni život“, šta smo
drugo (i manje) uopšte mogli da očekujemo? Želju da se podele ljubav prema
knjigama i očigledno dobre namere, ipak, ne mora da prati čak ni približno dobar
rezultat.
субота, 03. новембар 2018.
Subota sa knjigom:“Kockograd“
piše:
Isidora Đolović
Književnost
za decu oduvek je, uz neopravdano potcenjivački tretman od strane mnogih
„ozbiljnih“ ljubitelja i proučavalaca pisane reči, pratila nimalo zahvalna
uloga da, uz trenutke razonode, svojoj ciljnoj grupi priušti izvesnu pripremu
za buduće suočavanje sa životom izvan bezbrižnosti porodičnog okruženja. Na
koji način to učiniti što bezbolnije, a ipak efektno i bez pada u neumesnu
angažovanost, pokušavaju da dokuče i svojim stvaralaštvom odgovore pisci iz mnogih
generacija. Jedan od njih je Ištvan
Lakatoš, čija zanimljiva knjiga “Kockograd”
(Odiseja, 2015; orig. „Dobrosvaros
irta es rajzolta“, 2011), kroz odabir teme i podnaslov „Grad koji treba da
pobediš“, na nekoliko načina teži da zadovolji tražena merila. Da li je i
koliko je u tome uspeo, možda odmah govori podatak o proglašenju “Kockograda”
najboljim mađarskim romanom za decu 2011. godine. S obzirom da je autor ujedno
strip-crtač, ilustrovao je svoju knjigu, nagrađenu još jednim nacionalnim
priznanjem, „Arayvackor“.
среда, 31. октобар 2018.
Priče o pesmama: Jubilej grupe “Divlje jagode“
40 godina od osnivanja
piše: Isidora Đolović
Iako
ćete od njihovog gitariste, idejnog tvorca i, svih ovih godina, sile vodilje – Seada Lipovače, čuti da nisu heavy-metal bend, „Divlje jagode“ za fanove širom bivše
Jugoslavije predstavljaju sinonim tog žanra na ovim prostorima. Iz brojnih
razloga, Zele se može uporediti sa
jednim od svojih najvećih muzičkih uzora - Ričijem Blekmurom, jer ne samo da je
mag na svom instrumentu, već opstaje kroz silne godine, promene sastava,
naročito vokala „Jagoda“, održavajući nivo postavljen još prvom objavljenom
pločom.
Grupa
je osnovana davne 1977, ali ove godine sa razlogom zvanično obeležavaju četiri
decenije diskografske i koncertne aktivnosti. Jagode iznikle iz snova dvadesetdvogodišnjeg studenta spoljne
trgovine, Bišćanina Lipovače, rasle su divlje, nesputane i slobodne, sa svakim
novim albumom postajući sve veći muzički autoritet, fenomen i proverena rok
mašin(erij)a. Iza mikrofona su se smenjivali različiti, a podjednako vrsni i
autentični pevači; ikonografija i motivi pesama (kao po pravilu, uglavnom
oskudnih do sasvim nebuloznih tekstova, ali nadomeštenih bogatim, virtuoznim
melodijama, što se za hard'n'heavy pravac,
ipak, najviše očekuje!) bili tipični, karakteristični; a Zeletov stil sviranja
nadaleko prepoznatljiv. Proslavljajući okruglu godišnjicu, beleže zavidnu cifru
prevaljene kilometraže, pa sa razlogom mogu biti ponosni svi koji su kroz
godine i faze doprineli „rasadu“, a najviše sam glavni baštovan Zele.
среда, 24. октобар 2018.
Svaštara, (s)redom: Septembarski pregled
piše:
Isidora Đolović
Volite
li jesen? Može li se, uopšte, naš doživljaj ovog godišnjeg doba odvojiti od
davno stečenog, sastavljenog iz slika, školskih zadataka, darova sezone prikupljanih za panoe, herbarijume i tematske izložbe
u slavu najbogatijeg, melanholično raskošnog, bojama svele prirode oslikanog
perioda? Dolazak jeseni mi, bez izuzetka, vrati đačke uspomene, uz zadovoljstvo
zapažanja kako je ovo verovatno jedini preostali odsečak kalendara koji nas
opominje da ipak nismo roboti, neprikosnoveni gospodari svega, već još postoji
deo umnih životinja koji podleže
poštovanju prirodnih ciklusa i počinje da se osigurava za dolazeću zimu. Jesen
nas vraća starim, dobrim običajima, nekako preživelim čak i u „džungli na
asfaltu“, kada se gotovo sve dobija i obavlja „na dugme“. Zadržava nam pogled i
dah pred svim lepotama, autentičnim i nestvorivim rukom naših svemogućih
veštačkih naprava. Ma, ni promene raspoloženja nisu drugo do podsetnik na
neraskidivu povezanost koju imamo sa svetom oko nas, onu iskonsku sponu, samo
malo zanemarenu usled samouverene užurbanosti kroz kakvu živ(otar)imo. I da ne
bih uzalud pokušavala da sročim lepši uvod od onog iz JESENJE MUZIČKE LISTE od pre koju godinu, od sveg srca preporučujem
da se putem ostavljenog linka prebacite na tekst i pritom malo muzički
inspirišete za teme u nastavku.
недеља, 21. октобар 2018.
„Siren“ (2018)
komentariše:
Isidora Đolović
Sa
dolaskom jeseni, okraćali dani, sve hladnije vreme i blizina (našim prostorima
stranih, ali u širem kulturološkom kontekstu sve prisutnijih) neobičnih
praznika, uteruju blagu jezu u kosti, podstičući popularnom kulturom „kodiranu“
potrebu za malo kvalitetne noćne strave. Slično kao i u slučaju teme seksualnosti,
šezdesetih oslobođene, pa preko svake mere isforsirane i vulgarizovane, žanrovi
misterije i horora odavno su se „izlizali“, potrošeni u različitim klišeima, pa
iako potražnja za njima ne jenjava, sve su ređi zaista interesantni i sveži
primeri ovakvih serija i filmova. Ponekad, ipak, dobro osmišljene ideje
zatalasaju mrtvo more malih ekrana,
pristižući pravo iz tamnih dubina varijacija na dobro poznate teme i smelih
poigravanja ustaljenim viđenjem popularnih priča. Početkom ove godine, publici
širom sveta predstavljena je „Sirena“
(Siren), nepretenciozan i, sudeći po
dogovorenom produžetku u vidu druge sezone, dosta uspešan eksperiment
produkcijske kuće Freeform. Tragom drevnih predanja o smrtonosnim, zavodljivim
bićima koja vekovima odvlače (muške) duše u nepovratnu tamu okeana, zaronićemo
do severnoameričkih obala u naše, naučnim napretkom i industrijalizacijom
ohrabreno doba. Nosi li, u međuvremenu stečena samouverenost, posebnu ranjivost
neverujućima u priče iz davnina?
субота, 20. октобар 2018.
Subota sa knjigom: Ekranizacije – “Far from the madding crowd” (2015)
piše: Isidora Đolović
Postoji nekakvo čudno,
nepisano pravilo da su jesen i zima kao stvoreni za čitanje i gledanje svih
onih, ko zna koliko dugo odlaganih ozbiljnih,
klasičnih, obimnih dela pisane ili igrane umetnosti. Upućeni na svoje
domove i zatvorene, dobro zagrejane prostorije, dobijamo savršene uslove za
koji sat, dnevno ili sedmično, plovidbe put imaginarnih svetova i sudbina, a u
godišnjem dobu koje upravo „gazimo“, svi oni kao da vode nešto zapadnije i koju
dvestotinku ranije. Dolazi sezona Dikensa, Džejn Ostin, sestara Bronte,
Stokera, Agate i A. K. Dojla, kada nema lepšeg doživljaja od ušuškavanja u
omiljenoj fotelji, uz sezonske mirise i nijanse svuda u vazduhu, pa prepuštanja
doživljajima iz prošlosti. U skladu sa tim, danas vam predstavljam i
preporučujem jednu sasvim prikladnu književno-kinematografsku temu.
субота, 13. октобар 2018.
Subota sa knjigom: “Noć u Šangaju“
piše:
Isidora Đolović
Tridesete
godine XX veka uvek su zanimljiva tema zbog specifične dvostrukosti koja ih
odlikuje: dekadentne i angažovane, glamurozne i krizne, obeležene groznicom
grabljenja ono malo preostalog života pred sve jasnijim nagoveštajima
katastrofe. Doba džeza, velikog ekonomskog kraha, uspona nacizma i pojedinačnih
ratnih sukoba koji će se, već krajem decenije, spojiti u jedan, do današnjeg
dana najveći užas. Uglavnom su nam
poznate priče iz ovog perioda pristigle sa
zapadne strane, iako se na Dalekom istoku još ranije i burnije „krčkala“
buduća eksplozija. Prema zemljama svitanja okrenula se književnica Nikol Mones, romanom „Noć u Šangaju“ („Laguna“, 2014; orig. Night in Shangai, 2013) objedinivši
istorijsku priču, triler, ratnu avanturu i muzičku dramu u skladnu celinu.
недеља, 07. октобар 2018.
„My American cousin“ (1985)
komentariše: Isidora Đolović
„Moj rođak iz Amerike“,
autorsko delo Sendi Vilson, jedan je
od onih „malih“, nezavisnih filmova koje slučajno uhvatite na kablovskoj
(uglavnom je to kanal MGM iliti današnji AMC), pa mu se svaki naredni put rado vraćate. Mada je svojevremeno
dobio mnoge nagrade, ostao je relativno nepoznat široj javnosti, tako da ga je
nemoguće pronaći na Internetu, a sumnjam i da postoji zvanično DVD izdanje.
Možda je eventualno moguće „izbunariti“ kakav VHS primerak na Amazonu, s obzirom da je reč o
(skromnoj) kanadskoj produkciji sa sredine osamdesetih. A to je zaista šteta,
jer nam se jednostavno ostvarenje urezuje u sećanje iz razloga što većina ima
upravo ovakvu priču u svom sećanju. Manje-više svako je prošao kroz slično
iskustvo tokom odrastanja obeleženog snovima, čežnjama i nestrpljenjem, u
nemirnom dobu kada nam je sve tesno, od sopstvene kože do sredine u kojoj
živimo.
субота, 06. октобар 2018.
Subota sa knjigom: “Crvena princeza: Revolucionarni život“
piše:
Isidora Đolović
Glavni
junak i narator romana „Mladić“ Fjodora M. Dostojevskog, mrzi što stalno mora
da objašnjava sagovornicima kako nije od TIH Dolgorukovih, osirotelih
petrogradskih plemića u direktnoj vezi sa carskom porodicom. Svaki put kada ga,
čuvši njegovo prezime, oslove sa „kneže“, u velikoj neprilici i posramljenosti
dodaje „samo Dolgorukov“. Ali, to je
neka druga priča, svakako različita od one koju Sofka Zinovjev u knjizi „Crvena
princeza: Revolucionarni život“ („Odiseja“, 2011; orig. Red Princess – A revolutionary life,
2007) ispreda o svojoj baki i imenjakinji, odnosno, njenom uzbudljivom vremenu.
Memoarska proza je obično veoma zanimljiva kada govori o ličnostima sa bogatom
iskustvenom i misaonom biografijom, a žena čijim se dnevnicima, prepiskom i
neposredno isripovedanim sećanjima unuka služi, i te kako ima šta da nam
ponudi.
среда, 26. септембар 2018.
Svaštara, (s)redom: Avgustovski pregled
piše:
Isidora Đolović
Dok
gledamo u leđa letu, koje se bez osvrtanja, polako, udaljava prepuštajući
mandat raskošnoj, uposlenoj i više ne toliko hladnijoj jeseni, izdvojimo deo
vremena i pažnje za pregled utisaka iz poslednjeg meseca kojim najtoplije
godišnje doba samostalno raspolaže. Bilo ih je više, ali od svakog taman „za
kašičicu“, tako da su mnoga dešavanja sa komentarima koji ih prate morala biti
grupisana prema, često nategnutoj, ali kakvoj-takvoj srodnosti. Avgust nas je,
onako počasno, podsetio šta znači pojam tropski
dani, uz neizbežne nagoveštaje svih obaveza koje slede kada se i poslednji
raspoloživi krug odmora odvrti i iscrpi. Srećom, u većini slučajeva, ovo je
bilo vreme putovanja ili bavljenja aktivnostima koje nas drže na bezbednoj
razdaljini od pokvarenih porcija kakvima mediji vole da kljukaju svoje konzumente,
ali, svejedno su i ti sadržaji pronalazili način da, tu i tamo, promole na
svetlost poneku svoju nebulozu. Mada znatno više zalaze u aktuelni septembar
(ili je sve u promeni perspektive, odnosno mesta sa kog ih posmatramo?),
razmotriću i ovom prilikom par najdrastičnijih primera. Zapazićete, preovladava
efekat već viđenog, a ipak se javnost
čudila kao da joj je otkrivena ko zna kakva neobična pojava. Ili je, možda, to
sunčanica uzimala svoj poslednji danak?
субота, 15. септембар 2018.
Subota sa knjigom: „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“
piše:
Isidora Đolović
Moj
prvi susret sa napuljskim pričama nije naročito dobro prošao. Izostalo je
očekivano oduševljenje, kakvo su uglavnom svi oko mene ispoljavali povodom
verovatno najvećeg književnog hita ove decenije. Nastavak je već promenio sve,
pa nije za preterano čuđenje to što utisak nakon trećeg pročitanog dela iz
popularnog serijala Elene Ferante
može biti samo još bolji. Kao svaki pravi fenomen (u ovom slučaju
beletristike), ni ovaj nije jednostavno objasniti – naprosto OSEĆATE izuzetan
način na koji vas knjiga dotiče, obraća vam se, komunicira sa čitaocem kao
najprisnijim drugom. Ili je, možda, upravo u „jednostavnosti“ tajna? U kakva me
samo preispitivanja bacila „Priča o
onima koji odlaze i onima koji ostaju“ („BOOKA“, 2017; orig. Storia di chi fugge e di chi resto,
2013)! Ukoliko (ni)ste upoznati sa četvoroknjižjem, a propustili ste prikaze
prethodnih delova, možete ih pročitati OVDE.
недеља, 09. септембар 2018.
„The Beautician and the Beast“ (1997): U očima Zapada!
komentariše:
Isidora Đolović
Da
kritika ograničavajućeg društvenog poretka pronalazi najrazličitije načine oglašavanja,
uverili smo se koliko još u jučerašnjem književnom prikazu. Ipak, putevi
ukazivanja na razlike, neslaganja, nerazumevanja između udaljenih kultura, ne
moraju voditi samo kroz sfere visoke umetnosti. Uostalom, zabavne sadržaje
uzimamo, kao po navici, olako i bez udubljivanja u njihove manje ili više
otvorene poruke. Među najrasprostranjenijim stereotipnim predstavama koje
zapadnjačka filmska industrija neguje, nalazi se ona o zapuštenosti,
neotesanosti i za rat/kriminal/terorističke akcije uvek pripravnoj prirodi
Slovena, pre svega Rusa. Na temelju takvih, uglavnom maksimalno
pojednostavljenih, pa i uvredljivih klišea, zasnovana je čitava lepeza
žanrovskih primera sa velikih ili malih ekrana. Kako mi doživljavamo njih, a kako oni nas, zavisi od ugla gledanja, ali i mere postignute kroz odabrani medij
- čak i kada se radi o potpuno bezazlenoj, „šarenoj“ pričici za razbibrigu „Lepotica i zver“ (u nedostatku boljeg
prevoda, domaći distributeri se uglavnom odlučuju za ovakav naslov), koju je
sredinom devedesetih režirao Ken Kwapis.
субота, 08. септембар 2018.
Subota sa knjigom: “Crvene duše“
piše:
Isidora Đolović
Da
li ste nekada razmišljali o tome kako izgleda biti zaljubljenik u knjige, a
živeti u društvenom sistemu koji ih baš i ne voli, ili barem ne one koje ne
odgovaraju njegovom shvatanju uloge literature? Pol Grevejak se upravo to zapitao, iz čega je proizašao veoma
zanimljiv roman „Crvene duše“ (Laguna, 2018; orig. Les ames rouges, 2016), nagrađen priznanjem Rože-Nimije i stipendijom Fondacije
princa Pjera od Monaka namenjenom književnim otkrićima, dok ga je Akademija
Gonkur uvrstila među obavezne preporuke za čitanje u 2016. godini. Pseudofaktografsko-satiričnim
stilom, mladi francuski pisac nas svojim debitantskim delom vodi u Sovjetski Savez
neposredno nakon Staljinove smrti, tokom nekoliko decenija prateći drugovanje
dvojice ljudi zaposlenih pri institucijama gde se prekrajaju i daljem
postojanju, ili propasti, šalju primeri stvaralaštva nekih od najvećih umetnika
XX veka.
среда, 29. август 2018.
Svaštara, (s)redom: Julski pregled
piše:
Isidora Đolović
Malo
po malo, leto se približilo kraju, ali ćemo se pričom o njegovim novim-starim
temama baviti još neko vreme pošto kalendar označi početak mandata drugog
godišnjeg doba. Iskreno, uz sve klimatske igrarije i oscilacije, više nema
jasnih razgraničenja, pa je samim tim utisak da smo praktično tek na početku
sezone odmora i sladoleda, kao za inat, sve prisutniji. Nadam se da je vaš jul
bio mnogo uzbudljiviji i živahniji od mog. Kada se osvrnem na središnju tačku
leta, sem (koliko osvežavajućih, toliko i nesnosnih) kiša bez kraja, jedva
uspevam da prikupim dovoljan broj stavki po kojima će biti upamćen. Jasno je da
zatišje dolazi „u paketu“ sa svim tim putovanjima, raspustima, odsustvovanjima
radi promene sredine – ali, ukoliko kontinuirano doživljavate peh da se to ne
odnosi na vas, jednako je očekivano lako zapasti u kolotečinu jednoličnosti i
statičnosti. Naravno, nije sve tako tmurno: uvek postoje načini da animirate
svoju svakodnevnicu i napravite bar nekakvu pozitivnu promenu.
недеља, 26. август 2018.
“Emerald City” (2017)
komentariše:
Isidora Đolović
Iznenadilo
bi vas koliko „priča za malu decu“ izvorno uopšte nije bilo namenjeno tom
uzrastu, ili bar ne značenjski ograničeno na samo jedan receptivni nivo.
Osobina koja najpre razdvaja vredno od jednokratno upotrebljivog dela, na prvom
mestu je simboličko bogatstvo koje mu obezbeđuje mogućnost neograničenih tumačenja,
višestranih pristupanja i stalne interpretativne aktuelnosti. Poslednjih godina
se posebno da primetiti veliko interesovanje stvaralaca i publike za nove,
drugačije, originalne obnove dobro poznatih sižea u domenu bajke ili fantazije.
Prostom statističkom proverom bi verovatno došli do zaključka kako se među filmadžijama
najinspirativnijim, najpopularnijim, uvek iznova, iz različitog ugla
sagledavanim, nalaze avanture Alise, Doroti, Petra Pana, Snežane. Povezuje ih
zajednička tema uvođenja glavnog junaka u sasvim neobičan svet, gde sva pravila
realnosti koja nas okružuje prestaju da važe, a izazovi se ređaju u gradacijskom
nizu prizora: apsurdnih, grotesknih, naglašeno nadrealnih i uvrnuto maštovitih.
Polazište potpuno drugačijeg, ali kanonu knjiga L. Frenka Bauma o čudesnoj
zemlji Oz ipak vernog reinterpretiranja pustolovine verovatno svačijeg
detinjstva, nalazi se upravo u želji autora da aktuelizuju i na specifičan
način ožive jedan klasik. Posle mnogo peripetija, idejnih razmirica i prepreka,
„Smaragdni grad“ (Emerald City) iz deset epizoda,
premijerno je ugledao svetlost malih ekrana početkom 2017. godine.
субота, 25. август 2018.
Subota sa knjigom: Ekranizacije – „Empire of the sun“ (1987)
piše:
Isidora Đolović
Besmisao
rata najbolje se da sagledati očima onih koji su za njega najmanje odgovorni,
nevoljni učesnici surovih, izokrenutih „igara“, bespomoćni i nezatrovani
morbidnom „logikom“ opravdavanja svih zala koja je čovek u stanju da učini svom
bližnjem. Posmatran pogledom deteta, koje pred tako direktnim, surovim prizorom
neminovno gubi urođenu bezazlenost, zbunjeno se kolebajući između prirodnog
nagona ka ugledanju na odrasle i suštinskog neslaganja sa njihovim kršenjem
svih onih načela koja nam vaspitanjem usađuju, svaki sukob gubi i poslednju
eventualnu mogućnost „zdravorazumske“ odbrane. Na detinjem iskustvu Dž. G. Balarda, sticanom tokom japanske okupacije Šangaja i boravka u Civilnom sabirnom
centru Lunghui, zasniva se njegov roman „Carstvo
sunca“ (Empire of the Sun, 1984;
„Znanje Zagreb“, 1987/ „Čarobna knjiga“, 2013). Obuhvata vreme između 1941. i
1945. godine, tačnije, od napada na Perl Harbor do nešto posle bacanja atomske
bombe na Hirošimu i Nagasaki.
недеља, 19. август 2018.
„Moje“ francuske glumice
piše:
Isidora Đolović
Prve
asocijacije većine na Pariz? Grad svetlosti, ljubavi, bogate istorije i
umetnosti, mode. Zaštitni znakovi Francuske danas su, u najširem smislu (što
podrazumeva predstave čak i ljudi neupućenih u njihovo kulturno-istorijsko
bogatstvo) - od kroasana, preko boja na platnima slikara impresionista, do
cvrkutavog glasa Edit Pjaf - lepršavost, vazdušastost, lakoća, elegancija i besprekoran
stil koji njeni žitelji naizgled tako prirodno nose. Ove odlike se ispoljavaju
u većini aspekata po kojima ih prepoznajemo, bili to jezik kojim govore ili
garderoba, navike u ishrani i životna filozofija. Francuski šarm se mnogi trude
da podražavaju, uostalom, šik i još
poneki sinonim njihova su svojina.
субота, 18. август 2018.
Subota sa knjigom: „Klub nepopravljivih optimista“
piše:
Isidora Đolović
Postoje
romani koji vas, tako, prožmu do najsitnije čestice bića, p(r)otresu,
zamađijaju i „kupe“, a bez mnogo buke i pompe. Oni doduše, unapred obećaju
štošta značajno i veliko, naslovom i nagoveštajem tematike, ali usput
obuhvatajući još mnogo toga, sa ishodištem kakvo niste baš zamišljali. To su
one priče za koje poželite da se nikada ne završe, pa i pošto se to neizbežno
dogodi, rešeni ste da vam ne bude jedino, ni poslednje druženje. Kod njih se, stigavši
do kraja epiloškog, obavezno vraćate na
prvo poglavlje, jer se tada sve kockice slažu
na svoje mesto, ali, ipak, čeznete za odgovorom. Takva dela su tihi vrisak generacije, savremeni dokaz
opstajanja epske strukture priča o pojedinačnim i kolektivnim sudbinama, koje
se prepliću, ogledaju jedna u drugoj, razdvajaju i opet neraskidivo vežu.
Njihova (ispunjena) misija je potpuna: da zabave, zarobe pažnju, zadovolje
intelekt, zasuze oko, zasijaju nadom u čoveka i pisanje, zaiskre radošću što
smo, eto, žitelji vazda nemilosrdnog, nepredvidivog, hirovito lepog sveta.
Takav je literarni prvenac iskusnog
pravnika i scenariste Žan-Mišela
Genasije, „Klub nepopravljivih
optimista“ (Le club des incorrigibles
optimistes, 2009; „Čarobna knjiga“, 2013). Energiju, živopisnost, pripovednu, kompozicionu, idejnu vrednost ove
knjige prepoznali su čak i poslovično najzahtevniji mladi, dodelivši joj Gonkur
nagradu studenata za 2009. godinu.
недеља, 12. август 2018.
3-u-1 preporuka: Iz Francuske, sa osmehom
piše: Isidora Đolović
Primetila
sam da je rubrika Sedam filmskih dana
(link ka svim izdanjima OVDE) prošle
godine izazvala pozitivne reakcije i uvek zanimljive komentare.
S obzirom da je opisala svoj sezonski krug, ona se (nažalost) neće ponavljati,
ali kako mi je pisanje mini-preporuka (ni uz najveću hrabrost ih ne mogu
nazvati „recenzijama“!) za filmove postalo baš zabavno i srcu drago,
pronalaziću načine da i dalje bude zastupljeno na blogu. Ovoga puta, zamislila
sam nešto što bi predstavljalo tri kraća osvrta „spakovana“ u jedan tekst, sa
ostvarenjima povezanim po nekoj tematsko-žanrovskoj srodnosti. Predstavljam vam
francuske filmove (jer, ipak je i dalje u toku mesec frankofilije) koji su mi u proteklom periodu izmamili mnogo
osmeha. Nadam se da ćete pronaći barem jedan po svojoj meri.
субота, 11. август 2018.
Subota sa knjigom:“Mala knjižara u Parizu“
piše:
Isidora Đolović
Nina George je
nemačka spisateljica koja je, pre objavljivanja romanesknog prvenca potpisanog
njenim pravim imenom i u velikoj meri inspirisanog uspomenom na sopstvenog oca,
godinama radila za modne časopise i bavila se pitanjima ženske seksualnosti. O
tome je, pod pseudonimom Ana Vest,
napisala veliki broj članaka i knjiga, dok se kao Nina Kramer oprobala i u žanru trilera. Ipak, tek joj je “Mala knjižara u Parizu” (Das Lavendelzimmer, 2013; “Nova knjiga”,
2015), ljupka, vešto skrojena i veoma upečatljiva knjiga, donela svetsku
popularnost. Jedan od najvažnijih činilaca tihog, nenametljivog šarma ovog
romana, sastoji se u očiglednoj proživljenosti, koju ćemo i sami neminovno
osetiti u nekom trenutku. Ukoliko ste se pitali zašto mnogi od nas neprekidno
“trube” o nekakvoj lekovitosti čitanja,
otkud to da se knjigama ponegde poklanja toliko ljubavi kao da su ljudska bića,
ili na koji način te “hartije” pružaju odgovor na ključne egzistencijalne dileme,
ovo delo bi moglo biti savršen priručnik
za vas.
субота, 04. август 2018.
Subota sa knjigom: „Plavi bicikl“
piše:
Isidora Đolović
Romaneskni
serijal „Plavi bicikl“ (La bicyclette bleue) jedno je od
najpopularnijih i najčitanijih dela moderne francuske književnosti. Nastajao je
preko dvadeset godina, sadrži deset tomova (od toga šest prevedenih u Srbiji) i
često ga nazivaju „Prohujalo sa vihorom na
francuski način“, a njegovu autorku, Režin
Deforž (1935-2014), prati reputacija u širokom rasponu od provokativne,
cenzurisane i za literarnu krađu optuživane književnice, do „sveštenice“
savremenog feminizma i erotske samosvesti. Niz romana koji su joj doneli
svetsku slavu, pored stavljanja u centar pažnje jedne, po mnogo čemu upadljive
junakinje, pre svega ostavlja značajno svedočanstvo o Drugom svetskom ratu u
Francuskoj, ali i posledicama koje još dugo nastavljaju da potresaju svet. Istoimena
mini-serija iz tri epizode, sa Leticijom Kastom u glavnoj ulozi, snimljena je
2000. godine (fotografije koje slede predstavljaju scene iz adaptacije).
среда, 01. август 2018.
Upitnik “20 pesama”
odgovara:
Isidora Đolović
Posle
književnosti, muzika je verovatno ono što najviše na svetu volim – i jednako
kao u prvom slučaju žalim zbog nedostatka talenta za bavljenje ovom vrstom
umetnosti. Zato sam se celoga života trudila da je, ako ništa drugo, dobro
upoznam, kako bih pisanjem o njoj pružila neki skromni doprinos. O mojim
naklonostima bilo je reči u okviru MUZIČKOG UPITNIKA pre par godina, pa se ovom prilikom neću ponavljati. Ukratko, ne
spadam među slušaoce ograničene na isključivo jedan žanr, ali ne verujem ni u
toliko prežvakanu frazu „od Silvane do Nirvane“.
Volim doslednost, smatram da muzički ukus poprilično govori o nečijoj ličnosti,
a kao glavnu vodilju uvek ističem kvalitet slušanog. Zahvalna sam
svojim roditeljima što su me od malena „navukli“ na dobru muziku (u našoj kući
se do danas ne može „provući“ šund). Kao tinejdžerka, prošla sam „crnu“ fazu u
kojoj mi je bio naročito važan (smešno isključiv) „metalski“ stil, što se sve
sa odrastanjem profinilo i ublažilo, iako sam istovremeno ostala nepopravljivi
buntovnik.
Najdraži
su mi zvuci osamdesetih, ali sam otvorenog sluha za sve što valja. Jedino
stvarno ne mogu da podnesem brutalnije podžanrove metala (black, death),
elektroniku, komercijalni kvazi-pop (domaće ili inostrane proizvodnje), kao ni
„patriotski“ narodni melos (turbo-folk je posebna priča, ne smatram ga muzikom
i zato isključujem iz samog pominjanja) koji uopšte ne osećam. Upitnik u
nastavku pronašla sam kod Sare i
nije bilo baš jednostavno u trenutku se odlučiti za odgovor. Pokušala sam da
listu što više „začinim“, ujedno objašnjavajući šta mi svaka od pesama
konkretno znači. Slobodno se uključite sa sopstvenim izborima.
Пријавите се на:
Постови (Atom)