петак, 30. септембар 2011.

Zaboravljeni talenti- Amila Sulejmanović

piše: Isidora Đolović        

Poznato je da prave kulturne vrednosti ne tretiramo kako dolikuje i kako zaslužuju. Šta onda reći o tekovinama sada već nepostojeće države, prošlosti koju umom i duhom ograničeni žele da izbrišu, negiraju i obezvrede? Serijom tekstova ću pokušati da podsetim, češće i priredim novo otkrivanje određenih nepravedno potisnutih fenomena muzičke scene osamdesetih, ljudi čiji primer dokazuje da je ovdašnja umetnost jednom bila ravnopravna sa svetskom. Volela bih da dam skromni doprinos misiji čuvanja od zaborava zaostavštine vremena bogatog idejama i njihovim iznenađujućim realizacijama.

Ne verujem da postoji osoba sa ovih prostora koja nije barem jednom čula pesmu sarajevskog benda "Valentino"-"Volim te još", sa čuvenim refrenom i spektakularnom poslednjom strofom, koja ne bi bila to što jeste bez snažnog i upečatljivog ženskog vokala. Neću ulaziti u priču o samom bendu, pogotovo ne današnjem besramnom pozivanju bivšeg gitariste Zije Rizvanbegovića na staru slavu i promuklom šaputanju ono nekoliko iole kvalitetnijih pesama s prvih albuma, koje naravno nije on pevao u originalu, niti o činjenici da je takav lik uspeo da odgurne od sebe sve saradnike koji su bend u pretposlednjoj dekadi dvadesetog veka još držali tik s druge strane one granice koja deli sprdnju od muzike. Ovo je prica o ženi iza tog fantastičnog glasa i njenom većini nepoznatom, ali veoma vrednom pažnje, nevelikom opusu. Njeno ime je Amila.