недеља, 18. децембар 2016.

„Victoria“ (2016)

komentariše: Isidora Đolović

Veoma je teško, zahtevno i odgovorno predstaviti život istorijski postojeće ličnosti i njenih, dokumentima ili svedočanstvima savremenika potvrđenih doživljaja. Kada govorimo o fikciji, stvaralačka sloboda je neograničena samim tim što protagonisti predstavljaju plod isključivo njegove mašte. Međutim, prikazati nekoga ko je zaista živeo, donosio odluke sa dalekosežnim posledicama, obeležio čitavu jednu epohu, dajući joj čak i ime; nekoga čiji su potomci kasnije premrežili Evropu prisustvom na najznačajnijim vladarskim dvorovima, o kome svedoči mnogo dokumenata, prepiske, fotografija - izazov je i potencijalni kamen spoticanja. Ove jeseni, svoje premijere su dočekale čak dve igrane serije koje u središtu imaju sam početak dve dugovečne vladavine engleskih kraljica. “The Crown” prati još uvek aktivnu Elizabetu II, dok nas “Victoria” vraća u devetnaesti vek i period koji se danas pamti po ženi koja je rukovodila britanskom imperijom. Uporedni tekst o obe serije možete pročitati na Sarinom blogu - ja sam za sada pogledala drugu, koju vam ovom prilikom i predstavljam. Zahvaljujem se Katarini na tekstu koji mi je bio korisna preporuka, verujem da će i vama - bacite pogled OVDE.
Ponekad pomislim kako bi zaista bilo korisno na početku svake istorijske fikcije, bila ona pisana ili ekranizovana, parafrazirati Dantea, kroz upozorenje: “Onaj ko počinje gledanje/čitanje, a očekuje strogu faktografiju i istorijske činjenice, neka ostavi nadu napolju!” Istina je da preterano poigravanje dokazanom prošlošću nije uvek zanimljivo, a može biti i te kako uvredljivo, ali, kada se radi o postizanju dramskog učinka sa merom i svrhom, korisno je unapred razgraničiti fikciju, oslonjenu na istoriju, od dokumentarne građe. Kritičari kao da uglavnom ne žele da pristanu na to, za šta je serija pred nama još jedan dobar primer, u barem jednom pogledu. 

субота, 17. децембар 2016.

Subota sa knjigom: Tajna gospođe Grejem

piše: Isidora Đolović


Reklo bi se da je u ljudskoj prirodi stvaranje tabora i podela, čak i kada se radi o hobiju ili, recimo, čitalačkoj naklonosti. Pitanja: Zvezda ili Partizan?, Bitlsi ili Stounsi?, Dostojevski ili Tostoj?, verovatno nikada neće zastareti - mada se nipošto ne isključuje da odgovor bude: Oboje (dobro, u sportu malo teže!). Nešto slično se, primećujem, ponavlja u slučaju dela Džejn Ostin i sestara Bronte, koja se, mada ne preterano bliska tematikom, stilom, pa čak ni periodom nastanka, uglavnom stavljaju u isti kontekst. Bronteove i Ostinova se, razumljivo, uzimaju za sinonim devetnaestovekovne engleske književnosti i početke priznavanja statusa i vrednosti tzv. „ženskog pera“. Mnoštvo ekranizacija, referenci u modernoj kulturi, kao i razbijanje kontroverzi kroz bavljenje do tada prećutkivanim ili ignorisanim pitanjima, garantuju da im se ovaj status nikada ne može osporiti, ni poremetiti.
Nije "fensi" i korice su blago rečeno, smešne - ali moje je i prevod je odličan, pa volim ovo staro izdanje
Ako bih morala da se svrstam u grupu ostinovaca ili bronteovaca, ja bih, ipak, bez mnogo premišljanja, izabrala drugu. Ne samo što je njihova literarna usmerenost znatno više počivala na tradiciji meni omiljenog romantizma i bavila se onim ponornim u ljudskom biću, uz često koketiranje sa atmosferom gotskog romana i znatnim osećajem za misteriozno i pomalo jezivo, njihov stil mi je uvek više prijao nego, iako neosporno zabavna i inteligentno kritički nastrojena, proza Džejn Ostin. Između tri sestre - Šarlot, En i Emili, moram priznati da prednost uvek dajem trećoj, čiji je najmanji opus posedovao najviše temperamenta, iznenađujuće intenzivnog izraza još burnijih i paradoksalnijih osećanja. Ipak, najveće iznenađenje za mene bila je upravo En, najmanje poznata i, rekla bih, prilično potcenjena u odnosu na svoje znatno popularnije, proučavanije sestre. Današnji tekst baviće se njenim romanom „Stanarka napuštenog zamka“, inovacijama i iznenađenjima koja je doneo (meni, kao čitaocu, ali i književnosti uopšte), te zbog čega joj dugujemo više pažnje i vrednovanja nego što ih je do sada dobijala.

недеља, 11. децембар 2016.

„The White Queen“ (2013)

komentariše: Isidora Đolović

Kada govorimo o negovanju i prezentovanju sopstvene istorijske i kulturne baštine, titula majstora svakako pripada Britancima. Njihova ulaganja u promovisanje, očuvanje i pre svega održavanje sećanja na turbulentnu prošlost nacije, neosporno su na zavidnom nivou i primer od koga se može znatno naučiti. Ponosni zbog viševekovne monarhije, brižljivo se odnose prema obeležavanju i osvetljavanju svake od etapa kroz koju je ovaj vid državnog uređenja na Ostrvu do danas prošao - a bilo je tu dinastija i dinastija. Svaka smena otvarala je poglavlje za neku novu i još uzbudljiviju fazu. Istorija se, što dalja tim više, neminovno zasniva na prepletu faktografije i legende, čime uvek pruža zahvalan materijal za obradu raznim vrstama umetnosti - od književne do vizuelne. Osnove ostaju, ali preoblikovane i okićene po želji, sa namerom da zainteresuju i probude divljenje prema veličini naroda koji ih je iznedrio.

Uz klasike i kostimirane drame nekako prirodno dolazi epitet “britanski”, čak i kada se priča IPAK ne odnosi na neku od stranica iz njihove obimne knjige sećanja. Ozbiljnošću, elegancijom, uloženim sredstvima i trudom, izborili su se za ovakav asocijativni status u svesti većine nas. Stoga je današnja preporuka serija koju svakako vredi pogledati ukoliko ste ljubitelj “Tjudorovih” ili “Bordžija”, dinamičnih priča sa unekoliko slobodnim odnosom prema istoriji, dobre glume i vremeplovnih kadrova koji zaokupljaju maštu.
“Bela kraljica” (The White Queen) nastaje 2013. godine u produkciji BBC-ja i mreže Starz, a prema seriji romana popularne Filipe Gregori. Ova istoričarka i spisateljica proslavila se istorijskom fikcijom fokusiranom na XV i XVI vek, iz neuobičajenog, ženskog  ugla posmatranja događaja i pripovedanja o njima. Gregorijeva je ovdašnjoj publici najpoznatija po knjizi “Druga Bolenova kći”, iz mini-ciklusa o dinastiji Tjudor, kao i serijalu “Rodbinski ratovi” koji mu hronološki prethodi. Izdavač ovih romana je “Laguna” i za sada ih je objavljeno ukupno osam, od toga pet iz “Rodbinskih ratova”, kojima je posvećena i ekranizacija pred nama.

субота, 10. децембар 2016.

Subota sa knjigom: Bibliotekarski dani teku

piše: Isidora Đolović

Ovog leta bila sam angažovana na nekoj vrsti prakse (putem javnih radova Nacionalne službe za zapošljavanje) u gradskoj biblioteci „Vladislav Petković Dis“ iz mog rodnog Čačka. Oni koji redovno prate blog možda se sećaju priloga o našim projektima, poput „Otvorene biblioteke“ ili učešća na „Danima urbane kulture“. S obzirom da je to bilo moje prvo radno iskustvo u pravom smislu te reči (do sada sam volontirala ili eventualno bila honorarac), kao i da je srdačnost kolektiva koji me odmah prihvatio umnogome uticala da se zaista brzo „uhodam“ i iznenadim samu sebe, ne treba posebno isticati koliko mi je bilo zanimljivo i korisno. Četiri meseca su proletela za tren oka i mada od oktobra ne radim, rešila sam da zadržim ovakav naslov- delovao je savršeno za ovu priliku.
Ne bih se previše zadržavala na samom „zanatu“, na kraju krajeva to je Kaćina struka i moj izlet u bibliotekarske vode nije ni blizu dovoljan da me učini kompetentnom za bitnije zaključke. S druge strane, omogućio mi je značajan uvid u istinsku težinu, odgovornost, ali i tretman zanimanja, kao i strukturu čitalačke publike, njihova interesovanja, odnos prema knjizi i posrednicima do nje. Kako izgleda, iz prve ruke, kontakt sa članovima glavnog odeljenja jedne od najvećih i najstarijih biblioteka u Srbiji? Šta se čita/traži, koliko i zašto; poštuje li se prvobitna uloga bibliotekara, kakvi su stečeni utisci o REALNOM statusu kulture (ne samo) čitanja i ustanove njoj posvećene, u ovom trenutku i društvu? Šta se izgubilo? Šta sam naučila?

субота, 3. децембар 2016.

Subota sa knjigom: Uzleti (širokog) duha

piše: Isidora Đolović

Znamo ih kao vodeće figure romantičarskog pokreta u svetskoj književnosti. Njihova poezija čuvena je koliko i pojedinosti iz života dva pesnika-simbola poetsko-životne revolucionarne delatnosti. Razbijali su tabue, zamerali se društvu koje ih je gotovo jednakom silinom obožavalo, pomerali granice i postavljali temelje za istorijske promene. Engleski “dendi pre dendizma”, Džordž Gordon Bajron, za svog kratkog boravka na ovom svetu uveo je pojam zvezde u književne krugove, kontroverznim i do danas nerazjašnjenim biografskim detaljima. Viktor Igo, dugovečni galski bard, nije ništa manje remetio vode mrtvog mora akademizma i tradicije. Njegovi romani još uvek progovaraju u ime obespravljenih, kao večite barikade sa pariskih ulica, suštinski ništa drugačije od onih bedema atičkog poluostrva, za koje je britanski mu “brat po pesmi” položio život. Ovoga puta bih skrenula pažnju na ne toliko poznate delove njihovog stvaralaštva, kako po formi, tako i tematski neuobičajene. 

Romantizam se intenzivno bavio pitanjima duha i duše, naravno, načinom potpuno različitim od tradicionalnog, što je umnogome obeležilo obradu opštepoznatih tema. Preispitujući hrišćanstvo, ali ne i odbacujući, još od preteča poput Miltona, Blejka i Getea, dao nam je antologijske figure inspirisane biblijskim kanonom - a sa njima i svagda podsticajna, inspirativna, originalna uobličenja večite enigme. Motiv (uz)leta vrlo je bitan u delima koja vam danas  preporučujem, a takav je i efekat koji ostavlja na duh čitaoca, pod uslovom da je isti oslobođen stega - poput, recimo, Šelijevog Prometeja.