Postoji
li život posle smrti bližnjeg i imamo li pravo da nastavimo dalje, bez straha
od optužbe savesti zbog „izneverene“ uspomene na one kojih više nema? Debitantski
roman Anjes Marten-Ligan,
interesantnog naslova „Srećni ljudi
čitaju i piju kafu“ („Laguna“, 2017; orig. Les gens heureux lisent et boivent du cafe, 2013), postavio je isto
pitanje i, sudeći po načinu na koji je predstavljen od strane domaćih izdavača,
postao veliki hit, pravo francusko književno otkriće. Da li čitaoce osvaja
odgovor na osetljivu, tugaljivu početnu temu; možda manir njenog predočavanja
kakav obično očekujemo od proze koja nam stiže sa tog podneblja; ili smo ponovo
obmanuti tržišnim umećem plasiranja osrednjeg
sadržaja u dobrom pakovanju?
субота, 28. јул 2018.
среда, 25. јул 2018.
Svaštara, (s)redom: Junski pregled
piše:
Isidora Đolović
Ne
mogu da objasnim zbog čega tačno, ali, nikada nisam doživljavala jun kao
tipičan letnji mesec. Bio mi je nekako neprimetan, skriven iza brojnih obaveza,
suviše kratak i poput uvertire, nikako početka. Iako već nekoliko godina nisam
zaokupljena danonoćnim spremanjem ispita, ne brinem zbog prijemnog niti
odbrojavam dane do godišnjeg odmora, još mi se ovaj mesec „izvlači“ tako da ga
jedva osetim, još manje mogu da navedem šta je sve doneo. Uz to, nikako ne mogu
reći da mi sva ona panika uoči junskih rokova i zaključivanja ocena ne fali – i
to ne zato što sam „štreber“, već iz čiste nostalgije za tim godinama,
obavezama, utiskom da od stalne zaokupljenosti ima neke vajde. Danas, kada još
lutam predsobljem tranzitivnog životnog doba, sa neizvesnošću hoće li se taj
odloženi prelaz ikada desiti, iz pozicije posmatrača gledam neke nove, tuđe
mature, odbrane diplomskih, okretanje novih stranica. Pored te stagnacije, jun
iza mene definiše još jedan pojam: kiša! Kako se čini, obeležiće ona i ostatak
leta koje nas čeka, a uz to uvek „pljušti“ još koješta – uglavnom tragikomično,
sa našeg društveno-političkog neba. Teme sa sredine kalendara slede u nastavku 400. teksta objavljenog na ovoj
stranici.
недеља, 15. јул 2018.
“Versailles” (2015)
komentariše:
Isidora Đolović
Ukoliko se o izvesnom istorijskom razdoblju i životu u njemu govori kroz prenaglašavanja, stereotipne slike i preteranosti svake vrste, to ne znači da im realnost nije dala povoda. Ako se u slikanju neke epohe i sredine služi ustaljenim repertoarom motiva, ne znači da ih stvarnosni „uzorci“ nisu podsticali do kraja. Naposletku, kada neko ostvarenje dobije podeljene, ponekad i unapred negativne komentare, ne znači da ne poseduje važan broj iskupljujućih vrednosti, niti da će nam biti negledljivo. Takav je slučaj sa serijom „Versaj“, koja je na kraju dočekala tri sezone, a zaljubljeniku u francusku istoriju, kakva je moja malenkost, nije izazvala „prevrtanje očima“ ili „lupanje po čelu“ kakvo sam očekivala.
Ukoliko se o izvesnom istorijskom razdoblju i životu u njemu govori kroz prenaglašavanja, stereotipne slike i preteranosti svake vrste, to ne znači da im realnost nije dala povoda. Ako se u slikanju neke epohe i sredine služi ustaljenim repertoarom motiva, ne znači da ih stvarnosni „uzorci“ nisu podsticali do kraja. Naposletku, kada neko ostvarenje dobije podeljene, ponekad i unapred negativne komentare, ne znači da ne poseduje važan broj iskupljujućih vrednosti, niti da će nam biti negledljivo. Takav je slučaj sa serijom „Versaj“, koja je na kraju dočekala tri sezone, a zaljubljeniku u francusku istoriju, kakva je moja malenkost, nije izazvala „prevrtanje očima“ ili „lupanje po čelu“ kakvo sam očekivala.
Namera
da se, posle britanskh, italijanskih, pa i ruskih dinastija, dramski „obradi“ najdugovečniji
francuski monarh, na prvi pogled je lak poduhvat. Luj XIV, čije se doba upravljanja državom smatra zlatnim
vekom, postavio je mnoge temelje, neštedimice radeći na tome da ostane
dobro upamćen. Nema ličnosti iz dinastije Burbona (osim, eventualno, Marije
Antoanete) koja izaziva tako veliko
interesovanje. Njegov credo “Država, to sam ja“, postao je poklič
svakog kasnijeg apsolutiste, doduše, retko sa makar približnim rezultatima na
planu uprave. Za dvor, ličnost i zaostavštinu kralja Sunca, vezuje se
toliko predstava – počev od portreta i zabeleženih samoljubivih konstatacija –
da nam je svima, naoko, „sve poznato“, pa se čini kako tu preteranog izazova i
nema. Pogrešno!
субота, 14. јул 2018.
Subota sa knjigom: Ekranizacije – „La reine Margot“ (1994)
piše:
Isidora Đolović
Danas
je 14. jul. Francuzi ga obeležavaju
kao najveći državni praznik - Dan
republike. Datum je odabran u sećanje na pad Bastilje 1789. i početak
znamenite buržoaske revolucije, koja je izmenila lice čitave Evrope, višestruko
utičući na mnoge aspekte života naših društava u vekovima koji su usledili.
Verovatno ste čuli i jednu sportsku vest: reprezentacija Francuske se sutra
popodne, u finalu Svetskog fudbalskog prvenstva, sastaje sa Hrvatskom. Moja
gotovo opsesivna ljubav prema ovoj zemlji i njenoj kulturi, istoriji,
tradiciji, šarmu i brojnim lepotama, dovela je do ideje da svemu tome odam
skromnu počast, otvarajući današnjim tekstom nešto što bi se zvalo mesec
Francuske na blogu. To znači da ćete u narednom periodu, vikendom,
čitati o delima koja su na bilo kakav način povezana sa njome.
Nažalost,
prevrat na koji nas današnji dan podseća, za francuski narod nije bio jedini
buran događaj sa mnogo žrtava. Sukobi staleške i, naročito, religijske prirode,
kao okidač za ispoljavanje najmračnijih ljudskih nagona uz potezanje labavih,
ali sudu razuma nesuprotstavljanih izgovora, u nešto drugačijim oblicima traju
i danas. Zbog toga je posebno važno ne zaboravljati one najdrastičnije, najteže
primere iz prošlosti, kakav predstavlja stravična Bartolomejska noć. Poslužila je kao inspiracija za nekoliko
književnih, scenskih i filmskih ostvarenja, od kojih se veličanstvenošću izdvaja „Kraljica
Margo“ (La reine Margot).
субота, 07. јул 2018.
Subota sa knjigom: Štivo za leto
preporučuje:
Isidora Đolović
Stiglo
je žarko leto i zasigurno će mnogi od vas, u nekom trenutku, imati na
raspolaganju određeno slobodno vreme, bio to raspust, godišnji odmor ili
naprosto večernji predah na terasi, posle celodnevne gužve. Malo je
proverenijih pratilaca na putovanjima ili boljeg društva u satima opuštanja,
nego što je to knjiga. Kako nas ne bi grizla savest što smo, možda, previše
„pustili mozak na ispašu“, uvek postoji rešenje u vidu dobro odabranog štiva.
Sledi nekoliko predloga iz različitih žanrova, ali sa par primetnih srodnih
karakteristika. Sva pozivaju na putovanje – geografsko (uglavnom ka egzotičnom
jugoistoku ili po zemljama Komonvelta) i iskustveno, na kome nećete biti
usamljeni, a istovremeno imate priliku za misaono sagledanje sebe u odnosu na društvo,
zahvaljujući raznovrsnim psihološkim profilima likova. Očekuju vas i mnoge
stranice ispunjene slikovitim, majstorskim opisima, dinamičnim tokovima radnje,
inspirativnim razgovorima. Za svačiji ukus, nadam se, naći će se ponešto.
среда, 04. јул 2018.
Ne verujem da si to ti!
piše:
Isidora Đolović
„Neprepoznatljivi“
glumci u muzičkim spotovima
Otkako
je muzika počela da se sluša i – gleda,
vizuelni način predstavljanja dobio je na značaju. Danas je uveliko
opšteprihvaćeno kumstvo MTV-ja
ekspanziji muzičkih spotova, baš kao što, na sličan način, Youtube odražava kraj jedne ere, dostupnošću snimaka prilično
obesmišljavajući koncept albuma i video-materijala. Da li je zaista video ubio radio zvezdu, verovatno
nikada neće biti do kraja odgonetnuto, ali sigurno je da su muzičke televizije
(najpre MTV, pa VH1, Viva, Deluxe music...) stvorile mnoga velika imena. Postalo je
važno na pravi način prezentovati muzički sadržaj, bilo to na čisto estetskom
nivou ili slanjem jasno određene poruke ideološke prirode.
Пријавите се на:
Постови (Atom)