Dugo sam razmišljala šta bih mogla napisati u već, na neki
način, tradicionalnom novogodišnjem tekstu, a da već nisam istakla ispraćajući
prethodne godine. Istovremeno, koliko god ne želela da se ponavljam, htela bih
da na neki način zaokružim ovu kalendarsku godinu, u nadi da ću ubuduće biti
aktivnija i više objavljivati. Poslednji dani decembra za sve nas su vreme
rezimiranja (ne)učinjenog i donošenja famoznih januarskih odluka, koje uglavnom
samo na tome i ostaju. U znaku su treperenja raznobojnih lampiona koji
hipnotišu i iz još uvek nimalo ohrabrujuće svakodnevnice vraćaju u idilične
prostore detinjstva, donoseći nam kratkotrajni, ali, verujem, neophodni
zaborav. U svakome se budi uspavana ili davno potisnuta mašta, idealizam,
infantilna nada da će naredni vremenski krug da se okrene baš u našu korist.
Godina na izmaku je društvu mnogo odnela, malo toga pruživši
za uzvrat. Svet je ostao bez izuzetnih pojedinaca, među kojima treba naročito
istaći NelsonaMandelu i Lu Rida. Obeleženi su jubileji od odlaska izuzetnih pojedinaca, gotovo
neprimetno. Promakli su, skromno i ipak nedovoljno proslavljeni,
trocifreni jubileji od rođenja izuzetnih
pojedinaca, što i nije neobično u zemlji koja se velikana odriče kao sramotnih
„repova iz prošlosti“. Sumorna stvarnost
bez većih promena, stagniranje u poražavajućoj kolotečini, dominacija neukusa,
bezobrazluka, nepoštenja, lažnih idola i nedoličnih uzora. Zar je onda čudno
što potrošačkom groznicom i šljaštavim dekorom pokušava da se odvrati pogled,
bar na neko vreme, od ovakvih slika? Još kad za doček u prestonici zapeva
Ražnatovićeva, sa plemenitom namerom da „napuni praznu kasu svog
Beograda“, istu onu koju je tako lepo iscedila samo koju godinu pre….Večito
vraćanje istog.