субота, 28. октобар 2017.

Subota sa knjigom: "Godišnja doba"

piše: Isidora Đolović

Stiven King je jedan od autora koji mi je godinama, na žalost i sramotu, strpljivo tavorio na listi čekanja. Ne, nisam mislila da je izvikan ili precenjen, uprkos nadaleko čuvenoj produktivnosti, broju ekranizacija njegove proze, omiljenosti među fanovima horora i fantastike, kao i činjenici da je postao sinonim za ove žanrove. Uvek sam verovala preporukama i utiscima oduševljene armije Kingovih obožavalaca, ali istovremeno pomalo svesno zazirala od upuštanja u avanturu. Odmah da naglasim, nisam ljubitelj horora ni na velikom platnu niti u štampanom formatu, izuzmemo li gotske priče i dobru, staru psihološku jezu. Samim tim, "Keri", "To", "Groblje kućnih ljubimaca" otpali su u samom startu. "Dalas 63", "Zelena milja", "Mizeri" i, naravno, "Godišnja doba" već su bili znatno prihvatljivije opcije, naročito s obzirom na to da sam uveliko upoznata sa filmskim adaptacijama, a one koje sam odgledala izuzetno volim.
Trebalo je, ipak, da prođe neko vreme i da ljubaznošću svoje drage koleginice Sanje Koledin (slobodno mogu reći - zaljubljenika i zaluđenika, samim tim izuzetnog poznavaoca (i kolekcionara) Kingovog opusa) u moje ruke pre par dana napokon dođe zbirka od četiri, sasvim različite, ali jednako izuzetne pripovetke/kraća romana, pod nazivom "Godišnja doba". Provela sam vikend u bezuspešnim pokušajima da se odvojim od svake priče, koliko god mi ponekad istovremeno bilo istinski teško, mučno da ronim kroz nezadrživu bujicu pripovedanja što me povukla i nosila do zadnje korice. 

среда, 25. октобар 2017.

Kad mastilo sazre u krv: Milutin Bojić, vek sećanja

priredila: Isidora Đolović

Navršava se stogodišnjica prvog prošlovekovnog sukoba koji je, zbog svojih razmera i surovosti, nazvan Velikim ratom. Kao što su u mirnodopskim uslovima opevali sjaj i bedu života, mnogi književnici su podelili sudbinu naroda i doprineli večitom spomenu na godine stradanja, herojstva i smrti. Ovo je priča o jednom od njih.
Rodio se u Beogradu, 7.maja 1892. Roditelji Jovan i Sofija, oboje iz zanatlijskih vojvođanskih porodica, posvetili su mnogo ljubavi i pažnje svojoj petorci, u kojoj je Milutin bio najstariji. Knjige, patriotizam i sloboda ga zanose od školskih dana - bio je vredan, inteligentan i nadaren, uz svesrdnu podršku porodice stvarao mnogo i brzo. Pod utiskom aneksione krize, 1909. je formiran bataljon učenika Realke, a jedan od njih šezdeset dvojice bio je i mladi Bojić. Postaje član studentskog kluba „Pijemont“ i dopisnik istoimenog lista koji je podsticao zbližavanje Južnih Slovena. Zbog toga će, kao i Uskoković, biti tužan i ogorčen bratoubilačkim ratom sa Bugarima. Njegov rano razvijeni, veliki talenat, predratna pesnička slava (pisao je i objavljivao poeziju, dramske tekstove, eseje, kritike i novinske reportaže) i uspesi, kao i snažan patriotski naboj, ublažili su bol i teškoće koje donosi očeva iznenadna smrt (1911). Balkanske ratove proveo je kao pisar u kancelariji XVIII rezervne bolnice.

субота, 21. октобар 2017.

Subota sa knjigom: "Beograd bez sna"

piše: Isidora Đolović

Ne volim, zaista ne volim da pišem negativne kritike, naročito kada su u pitanju ovdašnji autori, jer naprosto ne želim da dolazim u neprijatnu situaciju kada se dotični nađu lično prozvani ili povređeni zamerkama na račun samog dela. Međutim, niti je svaka knjiga dobra, niti se svaka knjiga može svideti svakome, a naročito je pošteno to priznati. Ovakve stranice, uostalom i služe da podelimo svoje utiske i argumentovano obrazložimo šta je to što nam se nije dopalo. Smatram i da piscima, pod uslovom da su operisani od uobičajene sujete, sve to može i te kako koristiti. Spremnost da napredujemo, učimo i budemo bolji nikada neće izgubiti na vrednosti, mislim se ja, ludi idealista...
Dejane Stojiljkoviću, izvinjavam se ovom prilikom, jer, "Konstantinovo raskršće" je barem bilo zanimljivo za čitanje, uprkos brojnim manama! Za "Beograd bez sna"(Laguna, 2017), nažalost, ne mogu to da kažem.

среда, 18. октобар 2017.

Crno-beli lažni svet

piše: Isidora Đolović

Već izvesno vreme ne pratim vesti, ne zamajavam se dnevnom dozom opšteg ludila, nemam kad da se nerviram zbog svih podsetnika na beznađe iz koga još uvek naslepo pokušavamo da napipamo izlaz. Svakodnevni, lični problemi su nadvladali, što ne znači da sam se pomirila sa društvenom situacijom ili da su se moji stavovi u tom pogledu promenili, jer, na kraju krajeva, privatne nevolje su u velikoj meri posledica onih kolektivnih. Borba sa anoreksijom, npr, ili višegodišnja depresija i anksioznost usled činjenice da na pragu tridesete (još jedan podatak sa kojim se, mada sebe već par godina unazad navikavam na to, očito ipak NISAM pomirila) do skora nisam videla nikakav pomak, ni perspektivu, koliko god da se borim i neštedimice zalažem. Ne žalim se na (nepostojeće) uslove koji su do toga doveli, iako se ne može ni poreći da društvena klima u Srbiji više ubija čoveka nego što leči. Dakle, skrenula sam pažnju na profesionalne i zdravstvene izazove, ali nijednog trenutka ne zaboravljam izvitoperenu atmosferu koja me okružuje. Samo što, eto, kada nešto isljučimo, barem trenutno i barem samo za nas prestaje da postoji. 

субота, 14. октобар 2017.

Subota sa knjigom: „Ubistvo u kapetan Mišinoj“

piše: Isidora Đolović

U šupljem stubu, na gradilištu u Kapetan Mišinoj ulici (Dorćol), pronađeno je beživotno telo bogate ruske emigrantkinje, Olge Ščedrine. Slučaj samoubistva dvadesetdevetogodišnje, lepe bogatašice, dodeljen je Krsti Pavloviću. Najmlađi islednik Kriminalističke uprave beogradske policije, zbog svojih moralnih skrupula prozvan „Kandilo“, nesuđeni je bogoslov, koji i dalje iz hobija peva u horu Crkve Ružice na Kalemegdanu. Prestonica te 1924. još uvek vida rane iz Velikog rata, ali i otvara kapije progresu, kome značajnim delom doprinose upravo slovenska braća sa istoka (tzv. “beli Rusi”).
Najveću zagonetku predstavlja činjenica da je mesto zločina, napušteni plac, donedavno bilo deo projekta izgradnje skupe, velelepne vile bračnog para Ščedrin. Najpre su se pojavili veći finansijski problemi, pa je Olgin suprug (inženjer i bivši carski oficir) ranjen - zatim proglašen nestalim, da bi  jedva pola godine kasnije, na zemljištu zavedenom pod njenim imenom, sama vlasnica navodno oduzela sebi život. Krsta sumnja u zvaničnu verziju, pa, iako su njegovi nadređeni bili jasni u zahtevu da rutinski obavi istragu, naslućuje nešto više i zlokobnije.

субота, 7. октобар 2017.

Subota sa knjigom: „Trg Bokshagen“

piše: Isidora Đolović

Radnja romana „Trg Bokshagen“ (original. naslov: Boxhagener Platz, prevod i izdanje: Geopoetika, 2016), debitantskog proznog dela Torstena Šulca – autora nagrađivanih igranih i dokumentarnih filmova, smeštena je mahom na istoimenoj lokaciji u (tada) Istočnom Berlinu. Započinje buntovne 1968. godine, na Dan republike, što sa sobom odmah povlači niz (nama, danas) nepopravljivo zastarelih, pa i smešnih pojmova, poput Aleje Karla Marksa, svečane parade, školskih predmeta u skladu sa doktrinom „ispiranja mozga“...Glavni junak i ujedno narator, dečak Holger Jirgens, taj veliki državni praznik provodi sa bakom, u uobičajenoj poseti groblju, iako bi radije “pikao” loptu sa svojim drugovima, na trgu iz naslova. Udovoljavanje želji, bilo njegovoj ličnoj, bilo uslišenoj bakinoj, na svoj način predstavlja izvestan pritajeni prkos državnoj obavezi prisustva „veličanstvenom“ obeležavanju pobede nad fašizmom i početku jednog od najčudnijih eksperimenata u istoriji minulog veka.