Moglo
bi se reći da su dvadesetčetvoročasovni odsečci vremena osnovna merna jedinica
naših života. Omeđeni smo danima. U samo jednom od njih se ponekad smesti
prosečan ljudski vek, odigra prava egzistencijalna drama i svaki u sebi sadrži
potencijalni obrt sudbine. Na sličan način, pripovetka je unutar književnog
sveta ona izazovna „srednja“, elementarna forma koja čeka znalca da kroz nju
izrazi suštinu i obuhvatnost nečijeg postojanja. U romanu našeg životnog veka, svaki dan je manje ili više razvijena priča, stoga naslov zbirke luksemburškog
pisca Gasta Grebera, možda i
nenamerno, nosi veoma dobru simboliku: „Dani“
(Odiseja, 2019; orig. „All dag
verstoppt en aneren“, 2016). Te dane koji se nižu sa izvesnom sebi svojstvenom
dinamikom, a u čije se središte odjednom „zabode“ strelica odluke i zavrti krug
u drugom smeru, Greber tematizuje i opisuje kroz svoju prozu.
субота, 31. август 2019.
субота, 24. август 2019.
Subota sa knjigom: „Schindlerov lift“
piše:
Isidora Đolović
Građevine,
kao i ljudi, dobiju priliku za manje ili više buran život, neraskidivo povezan
sa okolnostima u čije središte stignu iz tmine nepostojanja. Za razliku od
svojih tvoraca, ukoliko imaju (ne)sreću da odole ćudima društvenih prilika i
istorijskih mena, taj život je veoma dug, a svedočanstva pojedinačnih sudbina
koje se oko njih pletu - brojna i raznovrsna. Andrićev most na
Drini ili Igoova katedrala Notr Dam možda su najčuveniji primeri nemih junaka
pod čijim se okriljem i(li) senkom odigravaju bezbrojne drame prolaznih aktera
na životnoj sceni. Kratki roman Darka
Cvijetića, „Schindlerov lift“ (Buybook,
2018), novi je, vredan doprinos korpusu dela koja razvijaju priču oko određenog
prostora kao metaforičnog stecišta istorijskih lomova i života koji se na
njemu sudaraju.
недеља, 18. август 2019.
„Planetarium“ (2016)
komentariše:
Isidora Đolović
Tridesetih
godina prošlog veka, sestre Barlou, Amerikanke Lora
(Natali Portman) i Kejt (Lili-Rouz Dep), poznate spiritistkinje, u okviru evropske turneje
stižu u Pariz. Zapravo, samo je mlađa medijum, odnosno, ima moć
uspostavljanja komunikacije sa duhovima (mada će ostati nejasno da li zaista,
ili su, kao i mnogi savremenici, samo koristile lakovernost publike i
privlačnost jedne društvene mode), dok se starija bavi organizovanjem i
postavljanjem nastupa, finansijama, ukratko, menadžerskim delom posla. O
njihovoj prošlosti ne znamo skoro ništa, sem da su vidno vezane jedna za drugu
i da je Lora Kejtin staratelj. Ambiciozna i rešena da se bori za veće prihode, oberučke
prihvata ponudu sineaste Andrea Korbena
(Emanuel Salinže), koji im, nakon što je prisustvovao jednoj seansi, nudi
neobičan posao.
субота, 17. август 2019.
Subota sa knjigom: „Devojčica koja se napila mesečine“
piše:
Isidora Đolović
Lepo
je biti savremenik novog života i kreativne transformacije mnogih drevnih
žanrova u smeru izrazito zanimljivih, ali i hrabrih rešenja. To nam na najbolji
mogući način pokazuje koliko je nasušna ljudska potreba za maštovitošću,
simboličkom i umetničkom nadgradnjom zakonitosti sveta, tako da ih bolje
razumemo, prihvatimo, ali i na njih odgovorimo. Bajka je danas u svom izvornom
obliku često kritikovana zbog „diskriminativnog“ podteksta i „zastarelih“
obrazaca, tako da joj ne preostaje ništa drugo nego da se osloni na
osvežavajuće moderne pokušaje izbavljanja oklevetane vrline. „Devojčica koja se napila mesečine“ (Urban reads, 2018; orig. „The girl who drank the Moon“, 2016.),
delo Keli Barnhil, ne može se
nazvati kratkom knjigom, pa ipak sam je (pošteno se upustivši u priču)
pročitala za (slovima) jedan dan. Nije ni jednostavna, nema „detinje“
banalnosti, ali zato je sva od svetlucave lepršavosti koja treperi iznad
mračnog sveta tišine, neznanja i predrasuda, pa vam radoznalost nikako ne da
mira, sve do pobede svetlosti. Mesečeve! Jer, ništa tu nije tipično, počev od „skandalozno“ velikog
broja jakih junakinja, dovoljno kadrih da se uhvate u koštac sa svim
preprekama.
субота, 10. август 2019.
Subota sa knjigom: „Moji“ francuski klasici
piše:
Isidora Đolović
Možemo
do prekosutra raspravljati o tome čija je nacionalna književnost najviše
uticala na ukupan razvoj evropske umetnosti pisane reči. Bojim se da bi to
imalo otprilike onoliko smisla i vodilo konačnom odgovoru koliko dilema o
kokoški i jajetu. Baš kada se učini da od engleskog nema boljeg, pobune se
ruski romani. Tu negde su se prišunjali Nemci, spremni da ulože prigovor, a
Francuzi će gordo zavrteti glavama pred samom mogućnošću postojanja tako ignorantske
svesti. Neko upozorava: „Pazite se dobro, kad pristignu španski predstavnici!“,
Italijani bojkotuju, Skandinavci su u neverici...dok se ne uključe i mali narodi poput našeg, dokazujući kako
Andrić nije ništa slabiji pripovedač od Broha, Moravije ili Kafke, naprotiv!
(„A Zilahi?“, čuje se ogorčeni glas iz
susedstva; „Pustite Lajoša, pravda za Sjenkjeviča!“) I sve to u okvirima našeg minijaturnog, ali tradicijom i kulturnom istorijom prebogatog kontinenta, gde,
uzgred, polazeći upravo od tih početaka ne smemo zaobići Grke („Aha! TU smo te
čekali!“, likuju Homer, Aristofan i Sofokle), čiji su epovi, tragedije i
filozofija sačinili kolevku za evropsko misaono novorođenče. Ne smem ni da
pomislim šta bi se dogodilo da u trku uključimo Amerikance (ruku pod ruku
Jenkije i Hispanose), pa Azijce, Arape, Afrikance...izbio bi svetski rat
knjigama, jer, kako i prema kom kriterijumu ih postrojiti, a da niko ne ostane
oštećen, uvređen, zanemaren? Ko je izabranik, Dostojevski ili Fokner? Po ili
Gogolj? Virdžinija ili Džojs? Bronteove ili Sandova? Balzak ili Dikens?
Romantičari ili nadrealisti? A zašto ne svi?!?
Mesto gde knjige žive u miru i slozi: baš kao Pariz u kome je otvorena početkom prošlog veka, čuvena knjižara "Shakespeare and Company" pruža utočište piscima i čitaocima |
среда, 7. август 2019.
Pesme sa francuskom frazom
piše:
Isidora Đolović
Poznavanje
što većeg broja stranih jezika (i, podrazumeva se, najpre svog) uvek je
poželjna vrlina. U brzom vremenu polovičnih, „okrnjenih“ informacija koje se
obijaju o našu moždanu koru, pri čemu poneku trajno usvojimo, nameće se slično
fragmentarno „poliglotstvo“. To znači, ironijski gledano, da kad već ne
govorimo ceo, uvek možemo naučiti
odabrane delove određenog jezika i zatim se njime hvaliti (nešto poput
citiranja latinskih izreka!). A sada ozbiljno - postoje jezici
koji zvuče melodičnije, egzotičnije, prefinjenije ili elegantnije od drugih, pa je naprosto teško odoleti da se u
svakodnevni razgovorni repertoar ne udene koja fraza „po stranski“. Efekat je
pretežno tragikomičan, ali, izvede li se sa stilom, može biti i te kako dobar.
Primer za to je upotreba drugog jezika u
muzici. Niotkuda ubačeni, stih ili čitava strofa na, kod nas engleskom, a u
angloameričkim društvima uglavnom španskom ili francuskom jeziku, izazvaće
podsmeh ili čuđenje. Uklopljeni uz štimung i(li) poentu pesme, mogu pojačati
dobar utisak.
субота, 3. август 2019.
Subota sa knjigom: Iz života pisaca − „Total eclipse“ (1995)
piše:
Isidora Đolović
Le
Kleziov roman „Karantin“ počinje rečima: U zadimljenoj sali, osvetljenoj uljanicama,
ukazao se on. Otvorio je vrata, i njegov obris zadržao se načas u dovratku,
naspram noćne tame. Žaku je zauvek ostao u sećanju.
I
ne samo njemu. Malo je brzopoteznih, eksplozivnih, protivrečnih i čudnovatih
pesničkih biografija kakvu ima Artur
Rembo. Od 37 godina na svetu, poslednju polovinu je proveo NE pišući. U
uzrastu kada se prosečni stvaralac tek rascvetava, on se -
ispucavši arsenal - pozdravlja sa stihovanjem, domovinom i
boemijom, ostatak bivstvovanja posvetivši potpuno drugačijoj delatnosti. Drski
deran, provokator, preteča nadrealizma, idol buntovnika od Džima Morisona do
Pati Smit (pa, eto, i potpisnika ovih redova), Rembo je zagonetka jednaka onoj
koju i pored hiljada tumačenja još predstavljaju njegovi „Samoglasnici“.
Najčuvenija sačuvana fotografija pokazuje nam još dečački lik raskuštrane kose,
prkosno stisnutih usana i veoma svetlog, skoro prozirnog pogleda; oko vrata mu
nemarno naherena mašna: veliko, preraslo dete. Ali, njegov prkos nije bio
(samo) proizvod uobičajenog poriva pubertetlije da podigne glas i pero protiv
okoštalih, strogih merila, bila to ona majčina ili pesnika parnasovske škole. U
sebi je nosio prometejstvo, zato su
mu pesme kao pisane krvlju - direktno iz aorte! -
galame, „režu“, bole, zanose i ostaju, do kraja.
Пријавите се на:
Постови (Atom)