piše: Isidora Đolović
"Ja hoću da sam slikar, a ne žena. Žena ima dosta...
Ako mi zaista želiš sreću, onda ćeš i ti od mene očekivati da budem slikar, a ne udavača...“(pismo Nadežde Petrović majci) |
Ponovno čitanje humorističkog (mada, u svakoj šali ima prilično zbilje) romana „Dnevnik Bridžet Džons“, još jedno gledanje sjajnog filma Ridlija Skota „Telma i Luiz“, a ponajviše komentar prodavačice sira sa čačanske pijace (osluškivanjem „glasa naroda“ stiču se najbolji uvidi u svest kolektiva) podstakli su me na, ko zna koje po redu, preispitivanje ove teme. Dotična mlekarica poznaje moju majku i zbog toga sam joj nešto simpatična, pa me nedavno pitala šta ja radim (“u životu”). Odgovorih pomalo umorno i rezignirano, kao što obično činim u poslednje vreme: “Baš ništa.“ Rekoh joj da sam završila fakultet (trenutne doktorske studije ne pomenuh - jer iznenađujuće mali broj ljudi zna šta je to, kao ni svoje novinarsko-volonterske izlete, jer "kad se ne plaća, to posao i nije"), ali, posla nema (Anonimus, "udri"!). Ona se pozvala na primer svoje kćerke, koja se „udala i trudna je, pa, eto, bar nešto radi u životu.“ Porodični dušebrižnici reaguju otprilike isto:“Baci knjige više, vreme ti je!“(za šta?!) Emancipaciju na stranu, provodadžijski zanat je, izgleda, još u procvatu! Značajna inspiracija mi je bila i lekcija naše umetnice Slađane Milošević, koja je u svojoj dvotomnoj enciklopedijskoj studiji „Civilizacija i žena: Muška žena“, rezultatu decenijskog istraživanja, pokušala da nam barem odškrine, ako ne i sasvim otvori nove poglede na evoluciju - ili stagnaciju - „ženskog pitanja“.