Moj
prvi susret sa napuljskim pričama nije naročito dobro prošao. Izostalo je
očekivano oduševljenje, kakvo su uglavnom svi oko mene ispoljavali povodom
verovatno najvećeg književnog hita ove decenije. Nastavak je već promenio sve,
pa nije za preterano čuđenje to što utisak nakon trećeg pročitanog dela iz
popularnog serijala Elene Ferante
može biti samo još bolji. Kao svaki pravi fenomen (u ovom slučaju
beletristike), ni ovaj nije jednostavno objasniti – naprosto OSEĆATE izuzetan
način na koji vas knjiga dotiče, obraća vam se, komunicira sa čitaocem kao
najprisnijim drugom. Ili je, možda, upravo u „jednostavnosti“ tajna? U kakva me
samo preispitivanja bacila „Priča o
onima koji odlaze i onima koji ostaju“ („BOOKA“, 2017; orig. Storia di chi fugge e di chi resto,
2013)! Ukoliko (ni)ste upoznati sa četvoroknjižjem, a propustili ste prikaze
prethodnih delova, možete ih pročitati OVDE.
субота, 15. септембар 2018.
недеља, 9. септембар 2018.
„The Beautician and the Beast“ (1997): U očima Zapada!
komentariše:
Isidora Đolović
Da
kritika ograničavajućeg društvenog poretka pronalazi najrazličitije načine oglašavanja,
uverili smo se koliko još u jučerašnjem književnom prikazu. Ipak, putevi
ukazivanja na razlike, neslaganja, nerazumevanja između udaljenih kultura, ne
moraju voditi samo kroz sfere visoke umetnosti. Uostalom, zabavne sadržaje
uzimamo, kao po navici, olako i bez udubljivanja u njihove manje ili više
otvorene poruke. Među najrasprostranjenijim stereotipnim predstavama koje
zapadnjačka filmska industrija neguje, nalazi se ona o zapuštenosti,
neotesanosti i za rat/kriminal/terorističke akcije uvek pripravnoj prirodi
Slovena, pre svega Rusa. Na temelju takvih, uglavnom maksimalno
pojednostavljenih, pa i uvredljivih klišea, zasnovana je čitava lepeza
žanrovskih primera sa velikih ili malih ekrana. Kako mi doživljavamo njih, a kako oni nas, zavisi od ugla gledanja, ali i mere postignute kroz odabrani medij
- čak i kada se radi o potpuno bezazlenoj, „šarenoj“ pričici za razbibrigu „Lepotica i zver“ (u nedostatku boljeg
prevoda, domaći distributeri se uglavnom odlučuju za ovakav naslov), koju je
sredinom devedesetih režirao Ken Kwapis.
субота, 8. септембар 2018.
Subota sa knjigom: “Crvene duše“
piše:
Isidora Đolović
Da
li ste nekada razmišljali o tome kako izgleda biti zaljubljenik u knjige, a
živeti u društvenom sistemu koji ih baš i ne voli, ili barem ne one koje ne
odgovaraju njegovom shvatanju uloge literature? Pol Grevejak se upravo to zapitao, iz čega je proizašao veoma
zanimljiv roman „Crvene duše“ (Laguna, 2018; orig. Les ames rouges, 2016), nagrađen priznanjem Rože-Nimije i stipendijom Fondacije
princa Pjera od Monaka namenjenom književnim otkrićima, dok ga je Akademija
Gonkur uvrstila među obavezne preporuke za čitanje u 2016. godini. Pseudofaktografsko-satiričnim
stilom, mladi francuski pisac nas svojim debitantskim delom vodi u Sovjetski Savez
neposredno nakon Staljinove smrti, tokom nekoliko decenija prateći drugovanje
dvojice ljudi zaposlenih pri institucijama gde se prekrajaju i daljem
postojanju, ili propasti, šalju primeri stvaralaštva nekih od najvećih umetnika
XX veka.
Пријавите се на:
Постови (Atom)