уторак, 28. јул 2015.

Malograđanština će nas dokusuriti

Ne moramo uopšte brinuti, ni strahovati od pogubnog uticaja nekakvih spoljašnjih faktora i teorija zavere. Ako će nešto upropastiti i potpuno uništiti naše društvo, za to ćemo se već pobrinuti sami. Mere su, zapravo, već preduzete.

piše: Isidora Đolović


(kad nema "Azrinog" originala....)

субота, 25. јул 2015.

Izgubljeni u govoru, posvađani sa dikcijom

O katastrofalnim spikerima, više ne samo karakterističnim za lokalne stanice, već i za (državni) javni servis - i zašto kao da to nikome ne smeta? Zašto se kultura izražavanja danas tako malo ceni, pa čak i ismeva?


piše: Isidora Đolović


Postojao je period kada je za svaki posao bilo neophodno ispuniti određene preduslove, prvenstveno da barem jedna, ona glavna kvalifikacija bude u vezi sa zanimanjem za koje konkurišete. Tako se teško moglo desiti da npr. profesor geografije ne razlikuje Sibir od Tibeta na karti, da se profesori srpskog „frljaju s padeži“ ili da novinar bude elementarno nepismen. Naravno, izuzetaka je uvek bilo i zvali su ih „ruglo profesije“, ali se odnos snaga u međuvremenu zloćudno preokrenuo, pa su nekadašnje sramotne neznalice postale većina, a profesionalci ugrožena vrsta. Uvek je problematičniji bio sastav vrhuške, pa se tako Šojići minulog i današnjeg doba nisu suštinski menjali, čak su i evoluirali u još živopisnije primerke. Pa, kada je već došlo do toga da stručnost ne igra više ni ulogu statiste, sem kao izgovor i lažno opravdanje, nikako ne čudi što su amaterizam i lakrdijašenje osvojili bespregledni prostor u oblasti medijskog informisanja. Uostalom, kad se ne obraća pažnja na to ŠTA se govori, još manje je bitno KAKO je isti sadržaj izrečen.

среда, 22. јул 2015.

Čačak ili celodnevna sijesta

Zašto Čačani (prvenstveno mladi) kukaju na nedostatak društvenih zbivanja, ali ne i na nedostatak posla, koji direktno povlači sa sobom sredstva za unapređenje slobodnog vremena? Radi li se o izgovoru, posledici fenomena „'leba bez motike“ koji otkriva nedostatak volje za promenom?

piše: Isidora Đolović


Stari hit „Prljavog kazališta“, svojevrsna himna buntovnih duhom i neskriveno setnim za naravoučenijem iz refrena, odgovorno tvrdi: „sve je lako kad si mlad“! Kako biva, ta spoznaja stigne tek pošto je pomenuta „voćka mladosti“ dobrano sazrela i poletni refren budi više potištenosti nego radosti. Istina je da smo se manje-više svi u tinejdžerskim godinama žalili na opštu „svetsku dosadu“, ali isto tako je demon čamotinje mnogo dublje i opasnije zadro u svakodnevnicu novih naraštaja, mada na prvi pogled deluju opremljeni bogatim protivdokoličarskim arsenalom. Da li je stvar starosne perspektive ili nečeg drugog u pitanju?

понедељак, 6. јул 2015.

"Da te mrze, a da ti se dive" : Jedna rock biografija

piše: Isidora Đolović
U filmu "Almost Famous (Korak do slave)", tinejdžer Vilijam Miler dobija šansu iz snova - da za prestižni časopis "Rolling Stone" napravi reportažu iz prve ruke o bendu "Stillwater". U toku su lude sedamdesete i on, postavši im pratilac na turneji, kao saputnik i sapatnik proživljava i iznutra upoznaje dušu grupe, srž rokenrola, glamur i bedu, svedočeći rastakanju zajednice nedodirljivih "bogova scene" iznutra. Nešto slično dogodilo se u stvarnosti našem proslavljenom rock novinaru Dušanu Vesiću sa gigantskim "Bijelim dugmetom", a trajalo je kroz čitavu njihovu karijeru, rezultujući prošlogodišnjom biografijom. Ova knjiga se pojavila gotovo istovremeno sa Ivačkovićevom, izuzetno zanimljivom, "Kako smo propevali" (obe u izdanju "Lagune") i predstavlja znatan doprinos čuvanju od zaborava i punom sagledavanju njihove zajedničke prošlosti, a nasleđa svih nas. Obećanje sa zadnje korice - da se "čita poput uzbudljivog romana" - začudo potpuno odgovara realnom utisku. Napisana je emotivno i znalački u isti mah, neposredno, detaljno, od početka do kraja dostojno teme.

петак, 3. јул 2015.

Fantastika pre vremena (3): Jeza na seoski način

piše:  Isidora Đolović

Kao što rekosmo, gradskim temama je ipak trebalo nešto duže vremena da se izbore za povlašćeni status. Do tada, fantastika je uglavnom sa predznakom „folklorna“ i smeštena u autentičnu sredinu, pa možda nije slučajno što je i najpoznatija internacionalno usvojena srpska reč - vampir. Folkorna fantastika obuhvata narodnu mitologiju, religiju, predanje i etnografizam. Onostrano postaje deo realnosti jedne sredine, funkcioniše u njoj kao nešto prirodno i normalno, čemu se niko ne čudi. Prema Skerlićevom mišljenju, Milovan Glišić je rodonačelnik tzv. seoske pripovetke. S jedne strane je bio sklon satiri, a s druge unošenju fantastičnih motiva kroz koje najbolje opisuje i dočarava svet i način razmišljanja svojih junaka. 

Često bespoštedno kritički nastrojenom piscu, na udaru su naročito bili zelenaši, majstori podvale, kao i činovnici, sveštenstvo, nepravda, glupost i zlo svake vrste. Osim izraza njegovih političkih uverenja, ova oštrica je bila uperena ka društvenim izopačenostima, kao odbrana sela i seoskog života. Njegova dela uzdižu patrijarhalnu zajednicu u odnosu na iskvareni varoški svet, veličajući idilični život seljaka. Ideal starih vremena, podrazumevajući društveni okvir porodice, bliskost, sloga i podrška u zajednici nezaobilazni su motivi njegove proze. I kada im se podsmeva, njegov smeh je topao i lišen zlobe, uglavnom sa namerom da ukaže na greške i utiče na njihovo ispravljanje. Najčešće je usmeren na robovanje praznovericama i običajima, ograničenost njihovih vidika i rastrzanost između verovanja i razuma. U skladu sa tim, unosi „jezovite priče“ i elemente fantastike. Bio je pod jakim uticajem ruskih pisaca, naročito Nikolaja Gogolja, koji će i kasnijim autorima na ovom polju biti neizbežni uzor. Najreprezentativnije Glišićeve pripovetke ovog tipa su „Posle devedeset godina“ i „Noć na mostu“. „Posle devedeset godina“ je razvijena pripovetka sa motivom vampira i ulančavanjem dve priče- ljubavne i legendarno-hororistične. U jednoj od najuspelijih Glišićevih pripovedaka, a to je „Glava šećera“, jedna epizoda iz prvog dela (susret seljaka Radana sa „crnim detetom“) zalazi u oblast fantastičnog, upotpunjuje i pojačava sliku sela i narodnog života, simbolično ukazujući na rasplet.

Fantastika pre vremena (2): Ja, to je neko drugi

piše: Isidora Đolović


Kako odmiče XIX vek, nauka napreduje, a uz nju i društvena svest. Dezintegracija realizma podrazumeva, pored ostalog, sve češći i snažniji upliv psihološkog u dotadašnji način predočavanja ljudskih sudbina i sveta u kome živimo. Zahteva se da predstavljene ličnosti budu sagledane „iznutra“, poniranjem u najskrovitije dubine bića. Među građanskim društvom, posebno njegovim elitnim krugovima, pojačano je interesovanje za misticizam i salonske spiritističke seanse. Novom usmerenju nisu odoleli ni srpski pisci, premda su i dalje bili u manjini u odnosu na tradicionalni, klasični realizam koji se bavio seoskom sredinom ili malograđanstvom.

Lazar Komarčić (1839 - 1926), dugovečni pribojski pisac, počinje da objavljuje u zrelim godinama. Tvorac je prvog srpskog romana fantastične orijentacije („Jedna ugašena zvezda“ iz 1902), autor nekoliko detektivskih (prvi od njih i ujedno svoj debitantski, pod nazivom „Dragocena ogrlica“ - sa kriminalističkim zapletom iz srpske sudsko-advokatske prakse, objavljuje kada mu je bila 41 godina; slede „Dva amaneta“ i „Prosioci“), što je bio ne samo aktuelan već i žanr rastuće popularnosti. Primera radi, u godinama učestalosti i sve veće popularnosti romana, Pera Todorović piše tzv. „feljtonističke“ o podzemnom svetu Beograda, kriminalu, prostituciji… Komarčić je uveo i održavao prvu naučnu rubriku, kroz svoja dela posredovao smele i dalekovide ideje o vasioni, bio istinski pionir na mnogim misaonim područjima. O „Jednoj ugašenoj zvezdi“, Laplasovom duhu kao galaktičkom vodiču i vizionarskoj reputaciji kojoj je najveći omaž učinilo beogradsko Društvo ljubitelja fantastike (osnovano 1981. upravo pod piščevim imenom) opširno  je pisano u okviru „Zabavnikovog“ teksta iz broja 3021, koji možete pročitati na njihovoj Internet stranici. Meni je u ovom slučaju zanimljiv zbog svog romana „Jedan razoren um“, koji izlazi 1893. i biva ovenčan nagradom Srpske kraljevske akademije.

Fantastika pre vremena (1): Antiutopija u svemiru

piše: Isidora Đolović


Kada su jednom obnovljene viševekovnim ropstvom onemogućavane kulturne veze našeg učenog naroda i „belog sveta“, ništa nije moglo zaustaviti dalekovidu, znanja željnu imaginaciju u preletanju granica.

Često slušamo o kulturama i tradicijama „malih“ naroda čiji (umetnički, vojnički, naučnički) velikani bez problema mogu parirati onim globalno najznamenitijim i najuticajnijim, samo da nije nepravedne skranutosti. Srpski van svake sumnje spada u ovu grupu. I dok se o našim junačkim, ali i istraživačkim podvizima, posebno u godini raznovrsnih jubileja koje (koliko-toliko dosledno i dostojno) obeležavamo, mnogo čuje i saznaje, bilo bi korisno malo dublje uroniti u uzbudljivo i nedovoljno istraženo područje srpske književnosti tog perioda. Pogledajmo izbliza šta je, uz kasnijeg Nobelovca i skupinu na internacionalnom nivou veoma cenjenih autora, gotovo vek pre toga pružila evropskoj književnoj sceni. Uočimo podudarnosti, inovacije, savremenost u vremenu kada se neki od žanrova čak i u svetu tek formiraju i utemeljuju. Možda će nam podići preko potrebnu svest o značaju kulture i njenom nezamenljivom doprinosu ugledu jednog društva, odnosno njegovoj istinskoj veličini.