Kao što rekosmo, gradskim temama je ipak trebalo nešto duže
vremena da se izbore za povlašćeni status. Do tada, fantastika je uglavnom sa
predznakom „folklorna“ i smeštena u autentičnu sredinu, pa možda nije slučajno
što je i najpoznatija internacionalno usvojena srpska reč - vampir. Folkorna
fantastika obuhvata narodnu mitologiju, religiju, predanje i etnografizam.
Onostrano postaje deo realnosti jedne sredine, funkcioniše u njoj kao nešto
prirodno i normalno, čemu se niko ne čudi. Prema Skerlićevom mišljenju, Milovan
Glišić je rodonačelnik tzv. seoske pripovetke. S jedne strane je bio sklon
satiri, a s druge unošenju fantastičnih motiva kroz koje najbolje opisuje i
dočarava svet i način razmišljanja svojih junaka.
Često bespoštedno kritički nastrojenom piscu, na udaru su
naročito bili zelenaši, majstori podvale, kao i činovnici, sveštenstvo,
nepravda, glupost i zlo svake vrste. Osim izraza njegovih političkih uverenja,
ova oštrica je bila uperena ka društvenim izopačenostima, kao odbrana sela i
seoskog života. Njegova dela uzdižu patrijarhalnu zajednicu u odnosu na
iskvareni varoški svet, veličajući idilični život seljaka. Ideal starih
vremena, podrazumevajući društveni okvir porodice, bliskost, sloga i podrška u
zajednici nezaobilazni su motivi njegove proze. I kada im se podsmeva, njegov
smeh je topao i lišen zlobe, uglavnom sa namerom da ukaže na greške i utiče na
njihovo ispravljanje. Najčešće je usmeren na robovanje praznovericama i
običajima, ograničenost njihovih vidika i rastrzanost između verovanja i
razuma. U skladu sa tim, unosi „jezovite priče“ i elemente fantastike. Bio je
pod jakim uticajem ruskih pisaca, naročito Nikolaja Gogolja, koji će i kasnijim
autorima na ovom polju biti neizbežni uzor. Najreprezentativnije Glišićeve
pripovetke ovog tipa su „Posle devedeset godina“ i „Noć na mostu“. „Posle
devedeset godina“ je razvijena pripovetka sa motivom vampira i ulančavanjem dve
priče- ljubavne i legendarno-hororistične. U jednoj od najuspelijih Glišićevih
pripovedaka, a to je „Glava šećera“, jedna epizoda iz prvog dela (susret
seljaka Radana sa „crnim detetom“) zalazi u oblast fantastičnog, upotpunjuje i
pojačava sliku sela i narodnog života, simbolično ukazujući na rasplet.
Činilo se da će Jovan Grčić Milenko (1846-1875), obdaren
romantičarskim senzibilitetom, biti dostojni naslednik Branka Radičevića. Imao
je svega sedamnaest godina kada su njegova prva dela došla do ruku čitalaca.
Nažalost, veoma brzo demotivisan negativnim kritikama, od 1870. pa do kraja
života (umire od tuberkuloze) nije štampao nijedno delo. Danas je, uz par
pesama, uglavnom poznata njegova dosta obimna i kompoziciono složena pripovetka
„U gostionici kod Poluzvezde na imendan šantavog torbara“(1868). Očigledan je
uticaj Gogolja i Hofmana, prvenstveno kroz elemente skaza (stvaranje iluzije
neposrednog, usmenog kazivanja unutar pisanog dela), komplikovane nivoe
pripovedanja, pa spregu folklorne i psihološke fantastike. Obrazovani putnik
svraća u seosku gostionicu, među šaroliko društvo, gde u tajanstvenom noćnom
ambijentu sluša zanimljive priče, ali i prisustvuje dolasku neočekivanih
gostiju. Drugi i prilično različit deo, „Sremska ruža“, ostao je nedovršen.
Ilija Vukićević (pogledati „Zabavnik“ broj 3057), kao
stipendista u Ženevi izučava francuski jezik i književnost. Realizam kombinuje
sa fantastikom, narodnom bajkom, alegorijom i satirom, najavljuje Domanovićevu,
ali i modernu prozu. Od pripovetke iz seoskog i palanačkog života, preko onih
graničarskih, stiže do umetničke anti-bajke, za šta odličan i jedinstven primer
predstavlja „Priča o selu Vračima i Simi Stupici“. Uključuje folklornu
tradiciju, a onda razbija njene elemente u pravcu anti-utopije i anti-bajke.
Veruje se da je Skerlić, koji ga je izostavio iz „Istorije nove srpske
književnosti“, krivac za to što je Vukićević dugo bio skrajnut, kao i u prethodnim postovima pomenuti
Komarčić, Dragutin Ilić…
Janko Veselinović, čije je ime sinonim za seosku pripovetku,
u svom opusu ima i jednu sasvim netipičnu. „Večnost“ u prvi plan ističe motiv
katabaze, odnosno silaska u svet mrtvih. Neuobičajeno, a na tragu antičke
literature, tematizuje postmortalne relacije, prelaz od idile do užasa. Siže je
gotovo klasičan: susedi prenose odanost na sinove, Branka i Iliju, koji postaju
najbolji drugovi i pobratimi. Branko je ubijen dok je u šumi sekao drva,
međutim, misterija ostaje nerazrešena. Ilija se ubrzo ženi i, po zakletvi koju
su jedan drugom položili za Brankovog života, mrtvi pobratim mu dolazi u
svatove. Sedmicu kasnije, Ilija uzvraća posetu i tom prilikom otkriva tajnu
večnosti koju po povratku među žive mora širiti i otkrivati ljudima. Vrativši
se, shvata da je prošlo više vekova, a on pri tom nije ostario ni dana.
Složićemo se, zvuči poput scenarija nekog filma. Đorđe Kadijević je prema
Glišićevoj i Gogoljevoj prozi snimio svoje filmove „Leptirica“ i „Sveto mesto“
- evo još zanimljivih, a naših predložaka.
Naposletku, atmosfera za žmarce prati i „Stari vruskavac“
već pominjanog Svetolika Rankovića (vruskavac je trešnja koja „pršti“ u ustima), temu o neobjašnjivoj vezi jednog
stabla i porodice. Drvo je simbol kuće, ali i izvor čudnovatih slutnji i
sujevernih strahova. Povezani su motivi cikličnosti ljudskih sudbina i čoveka
slabe volje, sa temom fatalnog uticaja žene. U vezi sa inovacijama i
modernošću, vredi naglasiti da je Ranković takođe tvorac novog tipa književnog
junaka (hajduk Đurica iz „Gorskog cara“), izdvojenog i psihološki
iznijansiranog, kao i romana „Seoska učiteljica“ čiji je glavni lik kritika
nazvala „kosmajskom Emom Bovari“. Ali, to je već neka druga priča…