Najbolje uloge Rivera Finiksa (2)

piše: Isidora Đolović

Kao što je Hoakin Finiks stigao da dobije Oskara tik pre uvođenja planetarnog karantina, u Francuskoj je prošlog leta pala makar prva klapa dugo očekivanog, ambicioznog projekta adaptiranja Balzakovog remek-dela „Izgubljene iluzije“ za filmsko platno. Pitanje svih pitanja za poštovaoce ovog romana, u koje se ubraja i moja malenkost, predstavlja izbor nosioca glavne uloge (Internet daje sasvim oskudne podatke da je u pitanju izvesni mladi Benžamen Voazan). U nekom savršenom kastingu, oduvek sam smatrala kako bi, da je realizovanje zamisli došlo tri decenije ranije, uloga Lisjena de Ribambprea svakako otišla Riveru Finiksu. Jednostavno, bio je TAJ. Ili Dorijan Grej, što zvuči još bolje. Ni danas nemam predstavu o nekom drugom ko bi u svojoj pojavi i glumačkom rasponu bolje sjedinio slabost sa željom, eteričnost sa zemaljskom krhkošću. Direktor fotografije Bobi Bukovski ga se ovako seća:„Kada sam prvi put sreo Rivera, imao je dugu kosu i učinio mi se, izlazeći iz lifta, kao anđeo, neka vrsta natprirodnog bića. Anđeo je mogao biti Gabrijel (Gavrilo), ali isto tako i Lucifer. Umeo je podjednako spretno porinuti u najmračnije dubine i leteti do uzvišenih, svetlih prostora.“

Ostalo je mnogo neostvarenih mogućnosti, ali ni među svedočanstvima o postignutom ne manjka upečatljivih fiktivnih lica po kojima ga pamtimo. U nastavku PROŠLONEDELJNOG TEKSTA, a povodom pola veka od Riverovog rođenja, birala sam primere filmova koji na najbolji način čuvaju uspomenu i dokaz prerano izgubljene darovitosti.

Najbolje uloge Rivera Finiksa (1)

piše: Isidora Đolović

Pre nego što će globalna pretnja u vidu pandemije korone usporiti i poremetiti ritam sveta na koji smo navikli, u okviru februarske ceremonije dodele Oskara na binu se popeo Hoakin Finiks, najsvežiji filmski Džoker. Priznanje mu je svih ovih godina „za dlaku“ izmicalo, pa se na odluku Akademije s pravom može gledati kao na konačno ispravljanje nepravde – i to, u izvesnom smislu, dvostruke. Naime, tridesetak godina ranije, u konkurenciji za prestižnu nagradu nalazila se osoba na koju se Hoakin, sasvim očekivano, pozvao upečatljivim zaključkom pobedničkog obraćanja (When he was 17, my brother wrote this lyric. He said: “Run to the rescue with love, and peace will follow.”). Bile su mu potrebne decenije da se koliko-toliko otvori pred javnošću, progovarajući o bolnoj uspomeni na starijeg brata čiji je uticaj doprineo da ipak ostane u glumačkim vodama. Paradoksalno i tužno, utonuvši u večiti mrak, River Finiks sa licem matine idola i nebrušenim darom autentičnog dramskog izražaja, osvetlio je stazu čitavoj plejadi danas najpopularnijih kolega.