среда, 30. децембар 2015.

Priče o pesmama: Pigmalionova (samo)ubistvena plava

Sve se uklopilo: jedna kratka, ali, nezaboravna ljubav - jedna pesma - jedna ikonična figura i (iza njega ostala) minijaturna pop „Zvončica“. Zvuk i tekst su verni odraz autorove energije i stava o životu, ženama, uživanju, ali i one druge strane, takoreći prokletstva Erosa i Tanatosa sjedinjenih u nezaboravnom Majklu Hačinsu.

piše: Isidora Đolović

Priča je stara, takoreći klasična i u nekom obliku je poznaje gotovo svaka epoha : dobra curica i divlji momak, ona potpada pod njegov šarm i uticaj, postajući ili propalitet ili samosvesna „femme fatale“. Ljubav je tu, zapravo, nosilac jedne od dve mogućnosti: sunovrat ili odskočna daska, pad u promiskuitet ili podstrek da se iz devojačke čaure izmigolji i razvije zanosni leptir ženstvenosti. Opevalo je "Bijelo Dugme" u Bitangi i princezi, Prljavo kazalište u Na Badnje veče, a prisetićemo se Sendi i Denija u „Briljantinu“. 

недеља, 27. децембар 2015.

Priče o pesmama: Svetovi u mimohodu

Nisam jedina koja je oduvek u muzici pronalazila nešto posebno magično, što prevazilazi prostor, vreme, uzdiže iz svakog znanog i objašnjivog egzistencijalnog iskustva u prostore nedokučive sreće, strepnje, žalosti, straha...i nije li baš ova, od svih umetnosti, svojevrsni MEDIJUM, obdaren moćima da dočara - i začara?

piše: Isidora Đolović
Šta nas to oduvek privlači misteriji, "kvalitetnoj stravi i dobrom, starom mraku" (da parafraziram Vesnu Aleksić) i poigravanju nepoznatim silama? Je li to bila želja da ovladamo nedokučivim, spoznamo totalitet postojanja, prevladamo konačnost? Oprobavanje snaga i, Rastkovim rečima, hvatanje u koštac "sa silama nemerljivim"? Ili nešto treće?

уторак, 15. децембар 2015.

Priče o pesmama: (O)Živeo boemski mit!

Piše: Isidora Đolović

(Bez)Brojni su razlozi koji Sergeja Jesenjina čine savršenim junakom romana ili filmova. Njegova biografija je već sama po sebi kao izmaštana, prožeta patinom bola i stradanja, ali i mnogo divljenja životu, čak i kada ga je nemilice gonio i zadavao poraze. 
Možda tada još uvek nisu, kao što je Nišlija predviđao, “poeziju svi pisali”, ali su je zasigurno mnogi čitali! Umesto današnjih “lajkova” na retuširane “selfije”, rasturali su se citati i stihovi po požutelim stranicama svezaka. Recitovalo se i deklamovalo naveliko, makar i improvizujući (setite se Nebojše Bakočevića dok uz skrnavljenje Prevera "bari” Anicu Dobru u Kako je propao rokenrol  !) , jer je kultura još uvek bila  za ponos - a ne sprdnju.  

A ponosili su se i među bratskim republikama muzikalnošću izdvajali žitelji Sarajeva. Cvetala je njihova osobena scena, tokom decenija čuvajući naglašeno melanholičnu crtu, neuhvatljivu setu magli kad se spuste na kotlinu. Osećala se ta distinktivna, gorko-slatka nijansa kod raznovrsnih izvođača, od “Indexa” preko “Dugmeta”, do “Zabranjenog pušenja” ili “Hari Mata Harija”.