Možda se i vi proteklih
dana, češće nego inače, pitate kuda plovi
ovaj brod, taj “brod budala” koji zovemo državom. Ako je za utehu,
svakodnevnica nam je obojena motivom koji nije savremena izmišljotina, već
pravi pravcati tabu - izuzetno dugo prisutan u tradicijama kako našeg društva,
tako i mnogih naizgled dalekih. U davnim vremenima, kada su samo dvorske lude
imale privilegiju da govore očigledne istine - pošto ih i tako niko nije uzimao
za ozbiljno, o važnim stvarima su katkad odlučivale njihove zaslužene, a
nesuđene “kolege”. Kako su vekovi odmicali, na vlasti su sve češće bivali ljudi
pomerene svesti, a nesrećne lude
postajale brojnije i više ne tako bliske tronu, dok ih danas ima još samo u
“bezličnoj” masi. Možda smo to baš vi i ja.
Šta je protivno razumu,
a što se ludilom ne da opravdati?
Najmanje tri prve prilike učinile su da sa
nesvakidašnjim uzbuđenjem pristupim čitanju knjige „Luzitanija“ (Besna kobila,
2017), autora Dejana Atanackovića. Za
početak, prvi put je ova izdavačka kuća, do tada orijentisana pretežno ka
stripovima, odlučila da objavi jedan roman,
takođe prvenac priznatog vizuelnog
umetnika i istoričara umetnosti. A njemu je,opet, prvi iskorak u susedno, rečju
oblikovano stvaralaštvo, doneo najglasovitiju ovdašnju nagradu iz književnosti.
Naposletku, po prvi put mi je pošlo za rukom da „ugrabim“ delo aktuelnog
laureata u jeku euforije (primera radi, „Islednik“ se u gradskoj biblioteci još
teško može naći na raspolaganju!), pa samim tim i odvažim na pisanje prikaza
„NIN“-ovom nagradom upravo ovenčane proze (istina, već sam pisala o nagrađenim
romanima Aleksandra Gatalice i Filipa Davida – klik na linkove, ali bilo
je to, ipak, sa solidne vremenske distance).