субота, 17. март 2018.

Subota sa knjigom: „Poslednji dani noći“

piše: Isidora Đolović

Uzmimo da je čovečanstvo do sada tri puta obasjala svetlost: vere, razuma i – nauke (elektrike). Donosili su je, sledećim redom: sveci i propovednici, filozofi, umetnici i revolucionarni mislioci, pa naučnici. Svi odreda ludo odvažni, u neminovnom sukobu sa okruženjem, pratili su i u realnost sprovodili grandiozne snove, čineći (takoreći usput!) životnu zbilju uzbudljivom poput kakve knjige. Od iste premise polazi Grejam Mur, dobitnik Oskara za najbolji scenario („Immitation game“, kod nas preveden kao „Igra kodova“), u svom romanu veoma inspirativnog naslova – “Poslednji dani noći” (Vulkan, 2017; orig. The last days of night). Za glavne junake uzimajući istorijske ličnosti, polazeći od stvarnih dešavanja, istovremeno razvija njihovu, po zakonitosti proze ubrzanu i maštom obogaćenu verziju, do intrigantne književne priče.
Epoha je na izmaku: mada ulicama Njujorka još dominiraju kočije i gasne lampe, bogataši i učeni čarobnjaci uveliko rade na tome da svakodnevnicu preobraze u prizor iz svojih najluđih snova. U tome im, posredno, pomažu štampa i rat vlasnika kompanija oko nadmoći u budućem procesu osvetljavanja grada električnim sistemom (za sada ograničenim na svega par privilegovanih četvrti). Svet hrli u osvit treće iluminacije.

U maju 1888, mladi advokat Pol Kravat postaje slučajni svedok pogibije električara na uličnoj banderi, kao posledice strujnog udara. S obzirom da uveliko radi na slučaju protiv prave pronalazačke zvezde, Tomasa Edisona, neće ga previše začuditi „mađioničarev“ poziv, koji zatiče u svojoj kancelariji, iste večeri. U sporu za prednost autorstva nad patentom sijalice, Pol zastupa industrijalca i izumitelja Džordža Vestinghausa. Hladnokrvni, ambiciozni Edison, beskrupulozan je i spreman na borbu svim raspoloživim (pa i onim nemogućim!) sredstvima, ali, ne zna da Polu ne manjka odvažnosti, niti želje za pobedom.

Čak je i istinita priča fikcija, znao je Pol. To je onaj utešni alat koji redovno koristimo da bismo nekako reorganizovali svet haosa oko sebe, pretvorivši ga u nešto razumljivo. To je svojevrsna saznajna aparatura koja razdvaja žito emocija od kukolja senzacionalizma. Stvarni svet prepunjen je događajima, a začinjen slučajnostima. U našim prepričavanjima uglavnom ih ignorišemo, sve dok se ne jave zdrav razum i motivacija. Svaka priča je specijalni izum, posebno tehnološko oruđe, sasvim nalik onome koje je tog jutra do kostiju spržilo čovekovo meso. Dobra priča uvek može da se iskoristi u ništa manje opasne svrhe.

Pored neizmernog pouzdanja u moć činjenica da, zaodenute u ubedljivu priču, dobiju svaku parnicu, Pol istovremeno neguje iskreno divljenje za sve naučnike, pogotovo misteriju uma koja ih obavija. Kako bi pronašao način da ospori Edisonovo prisvajanje patenta i svom klijentu pribavi pravo prvenstva, Pol mora da se, najpre, dobro informiše o odnosima u protivničkoj „radionici“. A ko bi mu bio pouzdaniji izvor za ovo istraživanje, nego Tomasovi bivši inženjeri? U ovom slučaju, to su briljantni pripadnici mlađe generacije - Redžinald Fesenden i tajanstveni Nikola Tesla. Unapred upozoren na „nerazgovetan naglasak“ i izrazito osobenjaštvo srpskog pronalazača, optimistični diplomac Univerziteta Kolumbija posetiće genijevu javnu demonstraciju (istinski prekretničke) zamisli o korišćenju naizmenične struje. Nakon predavanja održanog na katedri Američkog instituta, polazi mu za rukom da relativno lako „zavrbuje“ Teslu, tim pre što ovaj kolegu Edisona smatra šoumenom i marketing-magom, a ne pravim naučnikom.

Potreba. Moć je ležala u potrebi za nečim tako velikim da ništa ne bi moglo da spreči njeno ostvarenje. S takvom potrebom, pobeda više nije bila pitanje volje, već samo stvar vremena. A Tomasu Edisonu pobeda je bila potrebna više nego bilo kome koga je Pol sreo do tog trenutka.
Vestinghaus, Tesla, Edison - akteri čuvenog "rata struje"
Pored Tesle i Fesendena, Polovu buduću „ligu izuzetnih džentlmena“ uskoro će upotpuniti, sasvim slučajno, mlada operska zvezda Agnes Hantington (koja Pola zanima na mnogo više načina nego samo kao klijent sa novcem) i legendarni Aleksandar Grejem Bel. U prikazivanje odnosa intelektualnih gromada, poznatih nam sa crno-belih udžbeničkih fotografija, pisac unosi dovoljno humora da opusti očekivanu strogoću i nepristupačnost koju, uglavnom, odaju običnom posmatraču. Na primer, evo kako se Bel,  jedini čovek kome je do tada pošlo za rukom da pobedi Edisona (posle čega se povukao u „ilegalu“ i mir kanadskog ostrvceta Kejp Breton), izjašnjava povodom sopstvenog izuma, telefona:
Uzbuđenje prođe vrlo brzo. To je grozna naprava. Pakleno glasna. Čim ga nabavite, prokleto zvono ne prestaje da zvoni. Zato neću nijedan u blizini. Sva ta frka oko nečeg tako neprijatnog.

Dok se bori da ne plati previsoku cenu profesionalnom neiskustvu, izbegne spletke partnera iz firme - Kartera i Hjuza, Pol će igrati ulogu posrednika između Vesinghausa i Tesle. Po Teslinim rečima, on sam „stvara ideje – a Džordž predmete“, on želi novi pronalazak – dok mu nadređeni traga za novim proizvodom. Nikola je, s razlogom, uveren kako će njegove misli trajati duže i prodirati dublje u vekove sledeće, nego te igračke vaše krhke. Održavajući mir neophodan da saradnja funkcioniše, Kravat ih vodi ka cilju – pobedi u koju gotovo niko iz okoline ne veruje.

Sve ove, međusobno tako različite ličnosti – istorijske i (polu)izmišljene, slavne i nezna(t)ne, genijalne i „prosečne“, imaju jasnu ulogu u tzv. ratu struje („war of the currents“), koji se postepeno zaoštrava. Svi su povezani određenom vrstom interesa, dok svemoćni mister Dolar uveliko diktira načine na koje bi američko društvo trebalo da se razvija i jača. Borba se vodi za prestiž, moć, intelektualnu ili finansijsku – nema mnogo razlike, a često su jedna drugoj sredstvo. 

Vestinghaus je stvarao predmete, Tesla ideje, a Edison, udaljen samo nekoliko kilometara od njih, bio je obuzet stvaranjem imperije. (...) Na neki čudan način, osećao je da vidi ove ljude jasnije nego što su oni bili u stanju da vide jedan drugog. Pošto nije bio jedan od njih, mogao je da ih posmatra sa odstojanja, ta tri sjajna giganta s maglovite udaljenosti. Tri u potpunosti nespojiva načina pristupanja nauci, industriji i biznisu.
izvor: vintag.es
Pre svega, Murov roman je filmičan, u potpunosti izgrađen po žanrovskom obrascu: viktorijanski, krimi, gradski, sa zanimljivim junacima, živim dijalozima, inteligentnim promišljanjima na temu moći, slave, progresa. Zahvaljujući izrazito dinamičnoj radnji i veoma atmosferičnim opisima njene “pozornice”, oduševiće ljubitelje „Prestiža“ ili „Trbosekove ulice“. Uostalom, pogledajte samo uvodnu rečenicu:
Na dan kad je prvi put trebalo da se sretne s Tomasom Edisonom, Pol  je posmatrao kako na nebu iznad Brodveja jedan čovek plamti kao buktinja.

Precizno i jasno otvarajući radnju, autor nas odmah „baca“ u središte ulične zbrke njujorškog prepodneva, gde se, na neko vreme, sustiču i sudaraju finansijski službenici, trgovci sa Vol Strita, dame i njihove političke „zverke“, dečaci što raznose novine, teška kola koja kaldrmom vuku rasni konji...Brodvej je bio arterija koja je snabdevala donji Menhetn. Bogatstvo, do tada nepoznato na kugli zemaljskoj, ključalo je baš pod ovim ulicama.

Strahopoštovanje pred elektrikom kao novim božanstvom, sugeriše već početno viđenje incidenta: zapanjujući prizor čoveka koji je stvarao munje bio im je sasvim neshvatljiv, kao da je stigao pravo iz Starog zaveta. Sama ulična zbrka na Brodveju, nastala usled gore spomenute nesreće, autentično je i živo dočarana – baš kao i ambijent uzavrelog grada ili, nasuprot tome, samačkog stana samouverenog pravnika.
Preduslov za sve to leži u činjenici da je Pol prilično zabavan, ali i realističan lik. On ne poseduje (očekivane) „superherojske“ sposobnosti, čak je fizički prilično trapav, iza odvažnog nastupa dečački nesiguran, predstavljen sa svim vrlinama i manama koje jedno ljudsko biće poseduje. Sučeljen sa svojim savremenicima, odreda izuzetnim ličnostima, Pol ne deluje smešno ili „minijaturno“, upravo usled odsustva sitne sujete i zavisti, a blagodareći uvažavanju i nastojanjima da pronikne u njihov način posmatranja sveta. Poreklom sa farme u Tenesiju, kao marljiv student brzo i relativno rano dobio je šansu za rad u struci. Iako donosi, na prvi pogled neisplativu, odluku o partnerstvu sa iskusnim kolegama, ona će mu na duže staze pribaviti klijenta Vestinghausovog renomea. Uz to, po ugledu na oca, osnivača prvog „crnačkog“ koledža na Jugu (Fisk) i neumornog borca protiv rasne i rodne diskriminacije, Pol poseduje izgrađen sistem vrednosti, zasnovan na vrhunskoj ideji pravde. Kroz dalju priču, otkrivamo sve „sitne, ali bitne“ pojedinosti iz njegove prošlosti, koje su u funkciji motivisanja junakove zainteresovanosti za angažman više nalik detektivskom, nego uobičajenom advokatskom! Iz pozadine, dobićemo  uvid i u druge aspekte junakovog ličnog života, npr. pratiti odnos sa ocem, prilikom posete Kravata starijeg Njujorku. Od Erastasa, strogog hrišćanina sa sopstvenim tvrdokornim pogledima na život, Pol krije mnogo toga (počev od ateizma) zarad očuvanja mirne komunikacije i uz svest da ne možemo izmeniti tuđe razmišljanje, ali ga barem moramo (is)poštovati.
Ono što će, uz fantastične korice, svakako najviše privući čitaoce sa ovog područja - portret našeg najčuvenijeg sunarodnika, izrađen je vrlo brižljivo. Natprosečno visok, izrazito mršav, crnokos, sa upadljivim brkovima i zaliscima, Nikola Tesla je ekscentrik, koji se oseća neizrecivo nelagodno pred publikom i ne voli da se eksponira. Ima čitav niz uvrnutih rituala, što je predočeno sa neskrivenim simpatijama autora, pa opise krasi mnogo uvažavanja, uz odsustvo najčešće (nenamerno) karikaturalnog utiska. Posebno je zanimljiv Teslin način izražavanja -  naime, Mur se trudio da rekonstruiše naučnikovu sintaksu na osnovu sačuvanih rukopisa, pa je ona namerno zamršena, sa „ispretumbanim“ glagolima, iako gramatički precizna. Za njegov engleski, zaprepašćeni gazda Vestinghaus u jednom trenutku kaže kako zvuči kao da ga je učio iz Čoserovih dela. Interesantna je i scena u restoranu, gde Tesla, na „pregovaračkoj“ večeri sa Polom, hranu seče na savršenih osam delova! Takođe, njegov nemar prema novcu jasno ga (između ostalog) odvaja od proračunatih pravnih zastupnika.
Uvođenjem Agnes, jedno od značajnijih poprišta zbivanja postaje mondenska scena Njujorka, sa salonima i večernjim okupljanjima, prikrivenim razvratom više klase, oduševljavanjem senzacijama s kraja veka (pri čemu je i neobični balkanski pronalazač tek nešto više od kakve atrakcije iz Barnabijevog cirkusa, do pojave narednog čuda). Ona je, takođe, ne samo diva, hladna lepotica svesna sebe i slave koju uživa, već devojčica u duši, željna da se ponekad „izmigolji“ izvan nadzora ambiciozne i stroge majke Fani, kako bi slobodno uživala u noćnim zabavama kod suseda-boema, u srcu oaze američke umetničke elite. Za to joj savršeno opravdanje pružaju Polovo prisustvo i angažovanost na dva, na prvi pogled potpuno različita i nespojiva slučaja. Njemu, za to vreme, do skora nezamislivo poznanstvo donosi priliku za malo romanse, još jednog „začina“ knjizi, ali nikako patetičnog. Inače, Hantingtonova i Kravat su, istorijski, zaista postali supružnici, a ona je zbog njega raskinula unosnu veridbu.

Neobična je, možda pomalo anahrona, odluka pisca da se, među citatima na početku svakog poglavlja, uz Edisonove, Belove, Njutnove, Tesline...nađu i (doduše, sasvim prikladne!) rečenice Stiva Džobsa, Bila Gejtsa ili Žaka Kustoa. Slično važi za parafraziranje uvoda „Ane Karenjine“ u naslovu jednog od poglavlja. Za svaku je pohvalu, s druge strane, očigledna prilježnost u istraživanju istorijskih izvora, što Grejam Mur obrazlaže kroz završne napomene, uz kratak pregled kasnijih životnih postignuća njegovih junaka. Pisac objašnjava koliko je, prethodno, dobro upoznao „materiju“, trudeći se da ne izgubi dodir sa verodostojnošću, niti jasno ukazano poštovanje prema stvarnosnom delu romana, uprkos primenjenoj umetničkoj slobodi. Mada je bio primoran da radnju “sabije” u svega nekoliko godina, najveći deo predstavljenih dešavanja nije izmaštan, a (kasnije) biografije centralnih ličnosti impresivne su i mahom dobro poznate čitavom svetu. Meni lično, pravo otkriće je (budući) bračni par Kravat-Hantington, koji će početkom XX veka biti među graditeljima njujorške kulturne scene, najvećim pokroviteljima brojnih institucija.
Grejam Mur sa čuvenom zlatnom statuom, osvojenom za najbolji scenario
Zahvaljujući poletnom, živom pripovedanju, videćete prve pokušaje izvršenja smrtne kazne na električnoj stolici, podmetnute požare, naručene novinske tekstove i senzacionalističke naslove, spletke u visokom društvu, veridbe sklopljene iz računa, manipulisanje sticanjem imena koje garantuje ugled. Nauka fascinira, ali, svojom ozbiljnošću i strogom nepristupačnošću, istovremeno plaši većinu nas neupućenih. Ipak, „upakovana“ u triler – ali, ne i uprošćena, uključivanjem ličnosti poput Tesle – večite senzacije i predmeta divljenja, ona postaje središte uzbudljive priče koja se čita bez daha.