(ili:
„Idem da odmorim...“)
piše: Isidora Đolović
Jedna
od prvih i svakako najznačajnijih tradicionalnih („)vrlina(“) kojima su me rano
učili roditelji, knjige, crtani filmovi, povremeno i praktično iskustvo, ticala
se sposobnosti zauzdavanja (za decu prirodne) nestrpljivosti. Svakakve su
parole bile u opticaju: Što je brzo, to
je i kuso; Strpljenje glavu sačuva; Upornost i strpljenje uvek budu nagrađeni...i
tome slično. Opominjao me posle istom i Jakov Ignjatović (Trpen-spasen), savetovali „Guns'n'Roses“ (Patience), a ponajviše nužda ranog navikavanja na nepomerivost
iskaza poput: „Nema“, „Ne može“ i „Nije vreme“. Trpeljivost, pomirljivost,
istrajnost, možda ne uvek istog značenja, pa ni sa sličnim korenom, ipak su
pojmovi koji dele jednu suštinu. Samo ti budi skroman, vredan, dosledan, pa će
ti se vratiti...nije važno kada, ni da li uopšte do toga dođe, ništa zato što
neki drugi, malo drčniji, slobodniji, manje suzdržljivi, za to vreme ugrabe
skoro sve, pa jednoga dana, dosegneš li cilj, tamo zatekneš malo šta preostalog.
Svaka godina koja prođe u (zaludnom) strpljenju, suočava me sa ovim paradoksom,
pa se u jednom trenutku ne može, a ne zapitati da li je istrajnost tek odraz
beskrajno naivne duše, strpljenje - izgovor za
nesposobnost da se život preuzme u svoje ruke, a tolerancija običan
mazohizam...i u čemu, prema tome, grešimo? Kako kom kalendaru istekne rok
trajanja, u svest mi se vrati ono Canetovo: Ne
želim da živim hiljadu godina. Hoću sad i hoću sve! U mladosti je zvučalo
drsko, danas nekako opravdano, no, zauvek - ispušteno. Sve
se jednom potroši, od vremena do nerava, prebrzo i olako, pa ipak principe U strpljenju
je spas i Pametniji popušta tvrdoglavo
ne uspevam da pogazim.