недеља, 22. септембар 2019.

„Macbeth” (2015)

komentariše: Isidora Đolović
Pre svega, netipičan Šekspirov komad, koliko zbog izrazito mračnih tonova, toliko i gotovo apsolutne fokusiranosti na naslovnog junaka i njegov psihološki svet, bez mnogo širenja izvan njega, "Magbet" je tragedija vlasti, ambicije, usudiću se da kažem i volje za moć pre Ničea, priča o sunovratu časnog čoveka koji je poklekao pred iskušenjem ponuđene i proročanstvom zagarantovane moći. Takođe, ona problematizuje ono mračno u nama, što pritajeno čeka određeni "okidač" da se ispolji i potom nas nezaustavljivo povuče u nove i teže greške. Jer, da u Magbetu nije već postojala klica krvoločnosti i beskrupuloznosti, predviđanje tri veštice/suđaje se ne bi "primilo". Tragedija kao važno ističe i pitanje priviđenja, odnosno, poigravanja savesti sa uzrujanim umom, jer do kraja ne biva jasno da li su veštice zaista prisutne ili još jedno od Magbetovih umišljanja, kao nož ili Bankova utvara.

Greh kraljeubistva pojačan je grehom rodoubistva, pa još pod sopstvenim krovom, žrtve kao gosta. Nevoljno počinjen, opravdavan sudbinskom nužnošću, vodi ka sve težim i besmislenijim greškama, posledicama paranoje i straha za zadobijeno. Žeđ za krvlju jača. Naposletku, ledi Magbet je jedna od najfascinantnijih ženskih figura u istoriji književnosti, a razilaženje njihovih puteva, tj. "obrtanje uloga" kako drama odmiče (isprva je ona ta koja inicira i odlučnošću vrši uticaj na supruga, dok će kasnije savest da jača i tera je na povlačenje), još jedan je pokazatelj Šekspirovog znalačkog građenja tragičnih junaka, pa i kada oni imaju prefiks anti. Uz to, "Magbet" je, rekla bih, izrazito MUŠKA drama, gde čak i ledi Magbet ima kvalitete tog   principa. Njena ženstvenost je svesno potisnuta zarad opstajanja u surovom svetu “jačeg” pola.
Tu su i antologijski monolozi, koji razotkrivaju ponornost junakovog pada, naročito  poslednji sa  čuvenom metaforom života kao "priče koju kazuje idiot, pune buke i besa, a bez značenja". Film je sve ove aspekte uspeo da obuhvati, ispoštuje i prenese. Odavno nisam gledala ekranizaciju drame, pa još klasične i zahtevne poput ove, koja se tako znalački izborila sa materijalom. Počev od teksta, koji je potpuno verno, gotovo doslovce prenet, do karakterizacije junaka, njihovih odnosa, preko dinamike zbivanja, pa do samog ambijenta. Film je obuhvatio sve, ali i uneo vrlo svrsishodne dopune, detalji i simbolizacija su na nivou, muzika i vizuelizacija besprekorni.
Glumačka podela je izuzetna, pri čemu bih izdvojila vodeće Majkla Fasbendera (naslovna uloga), Marion Kotijar (ledi Magbet) i Šona Harisa (Makdaf). Uspeli su da u potpunosti dočaraju agoniju ličnosti, njihove sumnje, strahove, kajanje, patnju, odlučnost ili kolebljivost. Jezik je možda predstavljao najveći izazov, tako da sam fascinirana što su gotovo bez prilagođavanja inače rogobatnog šekspirovskog govora, uspeli da zadrže originalno, arhaično izražavanje čija je težina doprinela celokupnoj atmosferi priče. Za manje strpljivog gledaoca, ovakav rečnik predstavljao bi problem čak i sa titlovima, jer u startu može da odbije i obeshrabri. Međutim, kada se udubite u radnju, a ona svojim (donekle razvučenim) tempom prati gustinu i metaforičku zasićenost teksta, možete samo da uživate u utisku veličanstvenosti.
Zadržan je kvalitet pozorišnog izvođenja, ponajviše zahvaljujući spomenutom jeziku. Zahteva posebno raspoloženje, nikako nije za svakoga, za zabavu ili nekakvo površno, popularno iščitavanje klasika. Ali je zato, umetnički gledano, iznenađujuće uspela adaptacija i veliko zadovoljstvo za one istančanog ukusa, željne zahtevnijih tema.