Pre svega, netipičan
Šekspirov komad, koliko zbog izrazito mračnih tonova, toliko i
gotovo apsolutne fokusiranosti na naslovnog junaka i njegov psihološki svet, bez
mnogo širenja izvan njega, "Magbet" je tragedija vlasti, ambicije, usudiću se da
kažem i volje za moć pre Ničea, priča
o sunovratu časnog čoveka koji je poklekao pred iskušenjem ponuđene i
proročanstvom zagarantovane moći. Takođe, ona problematizuje ono mračno u nama,
što pritajeno čeka određeni "okidač" da se ispolji i potom nas
nezaustavljivo povuče u nove i teže greške. Jer, da u Magbetu nije već
postojala klica krvoločnosti i beskrupuloznosti, predviđanje tri veštice/suđaje
se ne bi "primilo". Tragedija kao važno ističe i pitanje priviđenja,
odnosno, poigravanja savesti sa uzrujanim umom, jer do kraja ne biva jasno da
li su veštice zaista prisutne ili još jedno od Magbetovih umišljanja, kao nož
ili Bankova utvara.
Greh kraljeubistva
pojačan je grehom rodoubistva, pa još pod sopstvenim krovom, žrtve kao gosta.
Nevoljno počinjen, opravdavan sudbinskom nužnošću, vodi ka sve težim i
besmislenijim greškama, posledicama paranoje i straha za zadobijeno. Žeđ za
krvlju jača. Naposletku, ledi Magbet je jedna od najfascinantnijih ženskih
figura u istoriji književnosti, a razilaženje njihovih puteva, tj.
"obrtanje uloga" kako drama odmiče (isprva je ona ta koja inicira i
odlučnošću vrši uticaj na supruga, dok će kasnije savest da jača i tera je na
povlačenje), još jedan je pokazatelj Šekspirovog znalačkog građenja tragičnih
junaka, pa i kada oni imaju prefiks anti.
Uz to, "Magbet" je, rekla bih, izrazito MUŠKA drama, gde čak i ledi
Magbet ima kvalitete tog principa. Njena
ženstvenost je svesno potisnuta zarad opstajanja u surovom svetu “jačeg” pola.
Tu su i antologijski
monolozi, koji razotkrivaju ponornost junakovog pada, naročito poslednji sa čuvenom metaforom života kao "priče koju
kazuje idiot, pune buke i besa, a bez značenja". Film je sve ove aspekte
uspeo da obuhvati, ispoštuje i prenese. Odavno nisam gledala ekranizaciju
drame, pa još klasične i zahtevne poput ove, koja se tako znalački izborila sa
materijalom. Počev od teksta, koji je potpuno verno, gotovo doslovce prenet, do
karakterizacije junaka, njihovih odnosa, preko dinamike zbivanja, pa do samog
ambijenta. Film je obuhvatio sve, ali i uneo vrlo svrsishodne dopune, detalji i
simbolizacija su na nivou, muzika i vizuelizacija besprekorni.
Glumačka podela je izuzetna, pri čemu bih izdvojila vodeće Majkla
Fasbendera (naslovna uloga), Marion
Kotijar (ledi Magbet) i Šona Harisa (Makdaf).
Uspeli su da u potpunosti dočaraju agoniju ličnosti, njihove sumnje, strahove,
kajanje, patnju, odlučnost ili kolebljivost. Jezik je možda predstavljao najveći
izazov, tako da sam fascinirana što su gotovo bez prilagođavanja inače
rogobatnog šekspirovskog govora, uspeli da zadrže originalno, arhaično
izražavanje čija je težina doprinela celokupnoj atmosferi priče. Za manje
strpljivog gledaoca, ovakav rečnik predstavljao bi problem čak i sa titlovima,
jer u startu može da odbije i obeshrabri. Međutim, kada se udubite u radnju, a
ona svojim (donekle razvučenim) tempom prati gustinu i metaforičku zasićenost
teksta, možete samo da uživate u utisku veličanstvenosti.
Zadržan je kvalitet
pozorišnog izvođenja, ponajviše zahvaljujući spomenutom jeziku. Zahteva posebno
raspoloženje, nikako nije za svakoga, za zabavu ili nekakvo površno, popularno
iščitavanje klasika. Ali je zato, umetnički gledano, iznenađujuće uspela
adaptacija i veliko zadovoljstvo za one istančanog ukusa, željne zahtevnijih tema.