Možda
sami (odavno) nemate pravo na raspust, ali verovatno poznajete nekoga ko upravo
uživa u njemu. I verovatno ste uveliko odrasli, što ne znači da se ne smete
osećati detetom u duši. Velike su šanse da ste vlasnik kućnog ljubimca i to
upravo mačke, a ukoliko iz bilo kog razloga to nije slučaj, sigurno vas
zabavljaju anegdote o ovim životinjama. Uglavnom, jedno je sigurno: bez obzira
na godine i status, iskusni književnik Georgi
Konstantinov osvojiće vaše simpatije knjigom “Doživljaji
riđeg gusara, Tufa” (Odiseja, 2018;
orig. “Приключенията на Туфо рижия пират”, 1980-1994). Radi se o zbirci od šest priča o najpoznatijem fiktivnom
bugarskom mačku, koji već trideset godina drži poziciju omiljenog lika iz dečje
književnosti naših suseda (i južnoslovenskih srodnika), postavši u međuvremenu čak
deo školske lektire.
U
kratkom uvodu, autor objašnjava kako
je, tokom dugogodišnjeg izlaženja u nastavcima, prvobitni humoristički roman
pod nazivom „Riđi gusar Tufo“ narastao
do sadašnjeg, integrisanog i preuređenog izdanja. Poglavlja su naslovljena u
maniru stare pustolovne proze, sa kratkom najavom dela radnje koji sledi,
time se oslanjajući na tradiciju klasičnog pripovedanja. Epizode uvrštene u ovo izdanje su: „Jedan dugi dan“, „Tufo na
selu“, „Tufo, riđi gusar“, „Tufo u školi“, „Tufo kosmonaut“ i „Tufo riđa
zvezda“. Jasno je da pokrivaju sve važne oblasti interesovanja ciljne grupe
čitalaca, kao i dovoljno širok prostor za najrazličitije podvige u kojima Tufo
dobija priliku da se oproba.
Tufo
nikada nije plovio okeanom. Nikada nije napadao trgovačke brodove i ribarske
čamce da bi im oteo dragoceni teret. Nije pio rum, nije bio jednook i nije imao
drvenu nogu.
Naprotiv,
Tufo je imao četiri noge, kao i sve mačke na svetu. I odrastao je na šesnaestom
spratu, u stanu sa frižiderom, televizorom i velikom bibliotekom. (str. 19)
Pa,
ipak, sve to nije dovoljno jednom kućnom mačoru, po prirodi radoznalom i
neustrašivom, zbog čega će iskoristiti prvu zgodnu priliku da šmugne u svet.
Tačnije, u bilo koji prostor izvan svog doma, odakle ga je do tada vlasnik
(zanimljivo, ovaj izraz se nijednom ne upotrebljava!) -
dečak Kosta, tek povremeno iznosio u
torbi. Jednom kada se nađe na slobodi, prepušten samom sebi, Tufo će upoznati Mastiljavog
mačka (tako ga zove jer je ofarban u navijačke boje), prisustvovati (i
učestvovati u) fudbalskoj utakmici, popeti se na svoje prvo stablo, videti pravu
fontanu i letnji bioskop. Pred mačkom se otvara čitava nova dimenzija
postojanja, sagledana upravo njegovim očima i shvaćena logikom vrste.
Podrazumeva se da će tom prilikom izazvati džumbus i uleteti u svakojake
nevolje.
Biti
kućni mačor uopšte nije lako -
stalno te zatvaraju, često te nagaze na rep i prete ti prstom, stalno te
smeštaju u različite kutije i taman kad se udobno smestiš, prebace te na drugo
mesto. Izgleda da ljudi tako izražavaju
svoja osećanja - što te više vole, to ti se više
mešaju u život. (str.
39)
Kroz
nekoliko samostalnih, ali hronološki povezanih i međusobno nadovezujućih
epizoda, junak putuje vozom, brodom, biciklom i raketom; provodi raspust na
selu, postaje predmet naučnih eksperimenata i cirkuska atrakcija. Najuspešnije
je iskorišćen pripovedni postupak
oneobičavanja, zahvaljujući kome
iz mačje perspektive doživljavamo
gajde kao jednonogu životinju, bele kokoške postaju pokretni sneg, a avion -
velika brkata ptica. U određenim celinama nam biva otvorena i dečakova tačka
gledišta, zahvaljujući kojoj su objašnjeni poreklo ljubimca i dotadašnja
istorija njihovog drugarstva.
Kako
izgleda mačje pijanstvo ili naći se u potpalublju prekookeanske trgovačke barke
„Ahil“; ko je bolji cimer, papagaj Belmondo ili cirkuski lav; kao i na koji
način Tufo doživljava brodolom usred bure, a kako jesenju kišu, predočeno je
kroz duhovite i istovremeno divne opise, sa često prilično mudrim zaključcima.
Uostalom, uvidevši da znanje čini
ljude svemoćnim gospodarima prirode, Tufo će odlučiti da (krišom) i sam krene u
školu. Izdvajaju se epizode sa profesorom-usamljenikom koji izučava i sakuplja
leptire, dečacima navijačima koji koriste Mastiljavog mačora kao svoju maskotu,
a tu je i bavljenje tipično ljudskim nevoljama poput finansijske krize,
protesta i predizborne kampanje. Da je u pozadini dosta ozbiljnih tema, postaje
jasno gotovo od samog početka: Masti je,
zapravo, žrtva nasilja (dečaci ga, u zavisnosti od ekipe koja se dočepa
„maskote“, stalno farbaju u različite boje, nose i bacaju unaokolo kako im je
volja). Isto se može reći za Belmonda (sa gazdom pijancem), a čitav jedan
zaplet zasniva se na krađi uličnih mačaka od strane muške i otrcanije verzije
Kruele De Vil, iz predgrađa.
Značajno
je skrenuti pažnju i na vrlo dobro uspostavljenu dinamiku i simboliku Tufovih odlazaka od kuće, pa ponovnih
vraćanja. Naime, dom je nezamenljiv kao jedino mesto odakle uvek mogu da pobegnem
i baš ta mogućnost izbora kao glavnog pokazatelja slobode svaki put odigra
odlučujuću ulogu. Boravak na futuristički osmišljenoj, naizgled savršenoj
Planeti mačaka, podsetiće ga koliko zapravo voli ono što već ima (uključujući
rep!), sa svim pratećim manama i uprkos svemu.
Jer
na ovom svetu siguran život ponekad nosi dosadu, a previše zanimljiv život
obično ima loš kraj. (str.
102)
autor |
Nisu
sve priče ujednačenog kvaliteta. One prve, nešto kraće, ujedno su uspelije i
bolje povezane u celinu. Poslednja, najrazvijenija i tematski najsloženija
epizoda brzo gubi početni zamah, nije koherentna, čak postaje i dosadna usled rasplinjavanja na nekoliko različitih polja, pri
čemu slabi veza sa polazištem. Tako se,
od primetno mračnijeg tona izazvanog društvenom krizom koju mačak percipira na
svoj način, pa preko epizode u cirkusu kao tipičnoj eksploatatorskoj sredini,
uz digresije posvećene putešestviju mladog sportiste, dolazi do „distopijskog raja“ u svemiru.
Spomenuti odeljak sa biciklistom je donekle nepotreban i razvučen, ali
istovremeno uspešno pokazuje u kojoj
meri novac i slava kontraproduktivno utiču na ljude.
Piscu
je, zapravo, perspektiva životinje odlično
poslužila da potkači odgovarajuće
društvene anomalije i skrene pažnju na figure koje oličavaju nepravdu. Takav
je, recimo, licemerni kandidat za predsednika, koji se na rečima zalaže za
zaštitu životne sredine i svih životinja, da bi već narednog trenutka šutnuo
„nesnosnu mačku“. Iako ovo nisu osavremenjene basne, naprotiv (mačoru su čak i
psi bolji prijatelji od ljudskih bića, koja, uz izuzetak članova porodice u
kojoj živi, uglavnom predstavljaju izvor opasnosti, surovosti i pohlepe), jasno
reflektuju mane sveta čiji smo svi deo.
Povremeno
najviše nalikujući vitkijoj, znatno aktivnijoj verziji čuvenog Garfilda, Tufo
je inspirisan porodičnim mačorom samog autora. Sve je počelo tako što je priče
o njemu smišljao za sina (Konstantina, odnosno, „Kostu“ iz knjige), da bi nakon
sugestije prijatelja kome se naročito svidela mačkova svemirska avantura,
povezao skraćenicu UFO (kod nas NLO -
Neidentifikovani leteći objekat) sa
bugarskim izrazom „tufo“ (odnosi se na grm koji u jesen poprima boju mačkovog
krzna) u savršeno ime za protagonistu. Ispostaviće se da je nastala
prava nacionalna legenda, sada dostupna i ovdašnjim čitaocima u štivu lepog
stila koje, pored toga što je kao stvoreno za dane letnjeg raspusta, ne
ostavlja utisak zastarelosti (iako piščeve dorade, srećom, nisu išle toliko
daleko da suzbiju prvobitni duh vremena nastanka i razvijanja ideje). Prateće
ilustracije potpisuje Nikola Korica.
* Svoj primerak knjige dobila sam od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
* Ukoliko vas je tekst
zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
* Svoj primerak knjige dobila sam od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.