Kada
ih izludi svet odraslih, surov i pun apsurda, već vekovima mnoga deca počinju
da kuju planove o bekstvu od kuće. Putešestvija onih koji ih sprovedu u delo obično se završe tek koju milju dalje, na benzinskoj stanici ili pred
ulaskom u lokalnu šumu, kada shvate da nisu poneli dovoljno novca, nemaju dovoljno hrabrosti ili im, jednostavno, nije baš toliko stalo da ispravljaju krive Drine. Emilija de Vit,
junakinja romana „Sto sati mraka“ (Odiseja, 2019; orig. „Honderd uhr
nacht“, 2014) autorke Ane Volc, imala je sredstava, odlučnosti, kao i veliki razlog da - ide do kraja.
Emilija
je kći jedinica Holanđanina i Irkinje, ima četrnaest godina, po prvi put leti u
inostranstvo i to u dugo sanjani Njujork.
Sasvim je sama, preplavljena stidom i revoltom zbog očeve gluposti -
a meni je od početka u ušima odzvanjala stara pesma Aerosmith-a „Jannie's got a gun“. Pa, šta je to njen tata uradio (What did her daddy do)? U svakom slučaju nešto mnogo gadno,
zbog čega je pukla bruka i naterala Emiliju da svojima konačno otkaže
poslušnost, pobegne od kuće i sa ukradenom kreditnom karticom se zaputi, ni
manje, ni više, preko okeana. Slično Kevinu Mekalisteru koji je, dvadesetak
godina ranije, bio sam u Velikoj jabuci,
Emilija će nekako prebroditi sve: napad panike tokom leta avionom, smišljanje
dovoljno uverljive žvake za carinsku
kontrolu, sopstvenu fobiju od bakterija i prljavštine. Velegrad zatiče baš
onakav kakvim ga prikazuju u filmovima i časopisima: svuda su gungula, svetleće
reklame, neboderi koji paraju oblake, taksiji, laundž-barovi, kapkejk i kafa za
poneti u plastičnim čašama, poslovni ljudi, budući top-modeli u žurbi...No, kada bude
stigla na adresu iz oglasa, putem koga je rezervisala i unapred platila
prenoćište, shvatiće još nešto: da je žrtva Internet prevare, opelješena,
maloletna i bez krova nad glavom u milionskom epicentru sveta, na petak veče.
Od tog trenutka, njen život poprima izgled prave drame, iako se činilo da ne
može biti šokantniji od dotadašnjeg.
Susreti
sa vršnjakom Setom, njegovom pet
godina mlađom sestrom Ebi (čije je
prezime, Grinberg, pozajmio fantomski vlasnik nepostojećeg stana, a koji su
takođe sami preko vikenda) i Džimom (sedamnaestogodišnjak,
tzv. „high school dropout“ iz Detroita povređen na radu, u čijem će poluraspadnutom
stanu Emilija prenoćiti pomažući mu da ne padne u komu zbog amputiranog prsta)
stavljaju junakinju pred veliki izazov. Njena srčanost i socijalne veštine biće
angažovani taman dovoljno za sledeći, u pravom smislu te reči, udar sudbine. Uragan Sendi se nezadrživo primiče Njujorku, tačnije, biće tu za
dva dana.
Set
je ozbiljan, nezainteresovan i hladan. Emilija ne zna kako da privuče njegovu
pažnju, a to jeste ozbiljan problem budući da mu očigledno jedinom može
verovati i obratiti se za pomoć u nevolji. Privlačni Džim predstavlja njegovu
suštu suprotnost, lep kao Bred Pit, ali potpuno rastrojen, ležeran i nepouzdan,
uz to sumnjivih higijenskih navika. Ebi, kao najmlađa, zapravo posreduje između
momaka i Emilije, inteligentna je, za svoj uzrast prilično informisana o životu
i brzo razmišlja. Sem njih troje, važna je, iako odsutna, Emilijina
prijateljica iz Frankfurta, studentkinja umetnosti Kaća. Dok je par godina ranije boravila na razmeni kod
disfunkcionalne porodice De Vit, uspela je da ih iznova poveže i time zauvek
zadužila devojčicu. Emilija će se u novonastaloj situaciji pozvati na nju kada
bude smislila izgovor upućen roditeljima o tome gde je otišla; a na nju će
misliti i dok bude u poseti muzeju Metropoliten.
Sve
počinje kao igra, ne preterano ozbiljno shvaćeno vanredno stanje. Prinudno su zabarikadirani u „uraganskom azilu“ (kako nazivaju stan
Grinbergovih), Emilija između Seta i Džima koji se ne podnose (prvi veruje u
rad i ambiciozan je, a drugi tipičan „loš momak“ što se buni protiv „trulog
kapitalizma“, koristeći ga kao izgovor za lične neuspehe), Ebi kojoj je sve to
neopisivo zabavno i povrh svega prilika da glumi stariju devojku kako bi se
uklopila...A onda stvarno kreće nevreme, nestaje struja, nema dometa za
telefone, ni društvenih mreža i sve je kao u nekom od popularnih filmova katastrofe. A nakon što uragan protutnji,
u opustošenom i privremeno neosvetljenom delu grada počinju velike i važne
lekcije: kako preživeti bez Interneta (naći dobru, a slobodnu utičnicu za
punjač i Wi-Fi signal na nekom od malobrojnih sabirnih punktova), sa
ograničenim zalihama vode, bez tuširanja, ali uz odličnu ekipu, stari radio, izvan
nadzora odraslih, uoči Noći veštica? Emilija počinje da pobeđuje strahove, a
isto bi se jednako pouzdano moglo reći za njeno troje sapatnika, koji u tim
vanrednim okolnostima jedni drugima otvaraju dušu. Gradeći nezaboravno iskustvo
povezivanja, dok se svet oko njih zamalo srušio - ili možda baš
usled toga, naposletku će četvoro
neočekivanih drugara doneti, svako za svoj slučaj, ispravne odluke.
Uragan Sendi pogodio je područje Severne Amerike krajem oktobra 2012. godine |
Likovi u
romanu su zaista sjajni: upečatljivi i šarmantni sa svakim pojedinačnim nedostatkom
koji se ne trude previše da sakriju. Posebno se izdvaja Ebi, toliko
neposredna i slobodna da majci traži momka preko sajtova namenjenih
upoznavanju, tačno zna da jednoga dana želi da postane vrhunski lekar, otvoreno
saopštava Emiliji kako joj može biti poput sestre -
uspešno nadoknađujući Setovu distanciranost, a prema Džimu je kao staratelj pun
razumevanja. Naravno, postoje neke stvari koje izgledaju pomalo nerealno (ili je
to samo mene pregazilo vreme po pitanju sazrevanja i stavova današnje
omladine?), ali služe svrsi: recimo, Emilijina odluka da ofarba kosu kako je
policija koju su za njom poslali zabrinuti roditelji ne bi prepoznala, Džimovo izražavanje pred devetogodišnjakinjom ili
aktivno “tvitovanje” te iste Ebi.
Pogled sa strane na američki svet
istovremeno ga kritikuje i idealizuje, krećući se od burito-restorana (koji reprezentuju
klasičnu priču radničke klase o američkom
snu) i redova u „K-Mart“-u (duhovito, a precizno zapažanje jaza između
forsirane predstave o abnormalno debelim Amerikancima i realnosti u kojoj,
naročito bogatiji, opsesivno jedu samo zdravu hranu i vežbaju), preko mnoštva
referenci na pop-kulturu (razume se, sa serijom „Prijatelji“ u središtu!) koja
obiluje predstavama Njujorka i sada se nameće junakinji prilikom svakog upoređivanja
zatečenog sa očekivanim.
Uloga roditelja, odsutnih u radnji, ali uvek budne svesti: svoje o deci i dece o njima, apsolutno je nezanemarljiva. Prekršaj Emilijinog oca sastoji se u tome što je ozbiljan, pedesetogodišnji direktor škole, ali istovremeno usamljeni astronom, uhvaćen u dopisivanju i dogovaranju susreta sa svojom učenicom, još-malo-pa-punoletnom Junonom. Po izbijanju glasina o nedoličnoj vezi, javno mnjenje (naročito Internet zajednica) osudilo je krivca, a njegovu porodicu obasulo najgorim uvredama i pretnjama. Emilija, zgrožena podjednako očevim postupkom i majčinim pomirljivim prihvatanjem situacije, nema strpljenja da sasluša ijednu od umešanih strana: odjednom oseća samo to da za nju postaju stranci. Razlog što je sve naročito zabolelo jeste velika bliskost sa ocem, koji joj je celoga života praktično bio u ulozi oba roditelja, usled nepisanog sporazuma sa ekscentričnom suprugom (umetnicom, uglavnom spremnijom da se posveti svojim delima nego detetu). Sasvim suprotno, kod Seta i Ebi (koji žive sa majkom udovicom) pronalazi istinsku porodičnu toplinu, međutim, uvideće kako je i tu skrivena velika praznina u vidu nerazjašnjene prirode očevog odlaska: da li je to bila saobraćajna nezgoda ili samoubistvo? Neobuzdani Džimi, zapravo, ima najmanje razloga da bude gnevan na svoje pobožne roditelje. Mada ih nemilosrdno pogađaju nezaposlenost i ekonomska kriza, još veruju u obrazovanje kao sigurnu kartu za sinovljevu bolju budućnost, pa sukob nastaje u trenutku kada on olako digne ruke od školovanja, upuštajući se u eksperiment preuranjene samostalnosti.
Svi
mi lebdimo sami među zvezdama. To se mora prihvatiti. A ako u životu naiđeš na
nekoliko ljudi koji lebde dovoljno blizu da te čuju, onda imaš sreće. (Nora,
Emilijina majka)
autorka |
U veoma dobroj prozi Ane Volc, kao i u životu, podjednako greše deca i odrasli.
Svako poseduje određenu, manje ili više uočljivu „falinku“, ali to je sasvim prihvatljivo i daleko od
neoprostivog, dokle god postoji volja za promenom u boljem smeru. Uostalom,
odrastanje se upravo tako odvija: dovođenjem autoriteta u pitanje, prihvatanjem
njihovih, ali i sopstvenih, vrlina i mana, pronalaženjem najboljeg načina da se
usaglasimo, ne bi li izašli na najvažniji, samo naš životni put. Kroz
uragan, mrak i uz malu pomoć svojih prijatelja.
* Svoj primerak romana dobila sam
od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim,
naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu
oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
* Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
* Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
* Još nešto čini ovo izdanje posebnim: u pitanju je urednički prvenac naše Sandre Bakić Topalović, čiju recenziju možete pročitati OVDE.