недеља, 16. јун 2019.

Doviđenja u Vesterosu: poslednja sezona „Game of Thrones“ (3)

komentariše: Isidora Đolović

Epizoda 5 – Za “Igrom prestola“ zvono zvoni

Epska fantastika ima svoje zakonitosti. Džordž R.R. Martin je uneo mnogo svežine i jedinstvenog stila u žanr, čemu u velikoj meri duguje popularnost svojih dela. Na mnogo načina se poigrava konvencijama, čak i parodira, ali i dalje je to epska fantastika. Od prvog poglavlja prve knjige, gradio je određeni zaplet, sa dve paralelne linije priče: sudbine Džona i Deneris, za koje „iz aviona“ vidimo da idu ka spajanju; pretnja u vidu Belih Hodača i ogroman značaj magije, proročanstava, jezovuka, zmajeva, SIMBOLA. Šta serija radi? Podilazi onom delu publike zbog koga su Ašu Grejdžoj „prekrstili“ u Jaru (da je „ne bi mešali sa divljankom Ošom“), forsirajući „fan fiction“ rešenja, istovremeno namerno ignorišući i potiskujući ono zaista bitno. 
rad Magali Villeneuve

Rukovode se, otprilike, sledećom filozofijom: hoćemo feminizam i neočekivano, pa hajde da upropastimo sve iole valjano razvijane karaktere, od Džona napravimo nesposobnjakovića i „papučara“, od Deneris ludaču. Hajde da Sersei bude najpametniji strateg, a Juron „gedža“ i seljačina kome ova može da uvali bebu, ali koji i tako, sa pola mozga, uspeva da ustreli zmaja. Sansa od početka sezone potpuno neosnovano gaji podozrenje i mržnju prema Deneris, koja se na momente ponaša kao razmaženo derište i ponavlja „Moje, moje, MOJE!“ (= tron). Varis i Tirion naprasno menjaju stranu, uviđajući da je devojka koju su podržavali i verovali u nju „potpuno prsla“, pa hajde sad da joj zabodemo nož u leđa. Džon NE ŽELI da vlada, ali nikome ne pada na pamet da ih, jednostavno, venčaju i završe posao. Odjednom se isti taj Varis gadi incesta, a dok je bio uz Lanistere, nikom ništa. Pritom, srodstvo (u drugom kolenu) kakvo dele Džon i Deni, ni u realnosti nije bilo prepreka za brak do pre stotinak godina (polovina evropskih dinastija duguje svoje postojanje ovakvim zajednicama, o starom Egiptu da ne govorim), kamoli u Vesterosu. Glup i bespotreban „humor“; uparivanje Arje i Džendrija; potpuno svođenje jezovuka, sada i zmajeva, na beskorisni „zverinjak“...sve u svemu, doživeli smo gromoglasno smejanje u lice svima koji su godinama pratili priču, verujući u njenu dubinu i slojevitost, poštujući je zbog iste. Sve u stilu: „Očekivali ste Obećanog princa, Azor Ahaija, jahače zmajeva i slično? Kakve naivčine!“
U podnaslovu sam već ponudila alternativni naziv pete epizode „The Bells“, iako je možda trebalo da je imenuju „Vatra i krv“, jer smo malo šta drugo i videli. Od samog početka bolno predvidljiva, besomučnim naglašavanjem pojmova zvona, narod - narod, zvona, pripremili su nas za najgori mogući scenario. Istina, teško da nekome, posle onakvog završetka četvrte epizode, nije bilo jasno da će se Deneris oglušiti o molbu. Sa te strane posmatrana, famozna zvona i nisu okidač neuroze: Majka zmajeva se uveliko opredelila za strahovladu. Naravno, nemoguće je opravdati ubijanje nedužnih civila, ali isto tako se zna da su revolucije bez krvi izvodljive samo u nekakvom idealnom scenariju, koji Den i Dejv očigledno nisu kadri da osmisle. Još jednom nam je isporučena akcija na holivudskom nivou, kojoj je žrtvovana smislenost većine likova. Možda je Arjin odlazak na belom konju (pesnička slika smrti) nesvesno simbolizovao nenadoknadivi masovni pomor razuma...samo da se nije pojavila već u narednoj, poslednjoj epizodi, ali to je već  druga priča.
Kao i obično, spektakl je ostvaren na račun logike, vrlo nategnuto i isforsirano. Najpre ću se osvrnuti na glavne momente:

1. Varisova, nipošto iznenađujuća izdaja;
2. Arja hladnije od leda saopštava lanisterskim vojnicima kako „ide da ubije kraljicu Sersei“, a oni će „pitati šefa“!
3. Džejmija „nije briga za narod“, mada je takoreći malopre stigao sa Severa, gde se borio za njih;
4. Džon postaje sporedni lik, koji čitave sezone u nedogled vrti dve fraze: „You are my queen“ i „I don't want it.“
5. Kod Deneris i dalje ne uspevam da vidim ludilo, već samo očajanje, napuštenost i razočaranost;
6. Smejurija od dvoboja između Džejmija i Jurona;
7. Sersein isuviše milosrdan kraj, Džejmijeva volšebno izrasla šaka i nešto ušminkanija verzija „Pompeje“;
8. Beskorisna Zlatna četa, nestala u šezdeset sekundi.
Zaboravismo li kako je ista ona rulja klicala pogubljenju Neda Starka? Lanisterski vojnici su daleko od “pacifista”, ali, eto, bilo je važnije napraviti novu verziju Bartolomejske noći. Sersei “želi da njena beba živi”, a mi bi sad trebalo da osetimo sažaljenje, kao da Talisa Stark nije želela isto? Trebalo bi zaboraviti “Crvenu svadbu” ili potpuno istrebljenje kuća Tajrel i Martel, da bi blizanci romantično skončali na koji metar od izlaza u bolju budućnost…

Odlično: muzika; Psetov lik i dugo očekivani okršaj braće Kligejn; gluma Emilije Klark.
Dirljivo: zagrljaj braće Lanister; Arja koja oslovljava Pseto pravim imenom.

Najšokantnija scena: Kiburnova smrt. U sekundi!

Sve ostalo: potpuno isprazno i razočaravajuće.

Krenimo od naslova epizode, koji se može posmatrati kao slučajna, ironična ascojacija na realnost. Ljubitelji Diznijeve adaptacije Igoovog romana nadovezaće na naslov The Bells:….of Notre Dame, katedrale nedavno takođe izložene plamenoj stihiji. Ili ste možda pomislili na sintagmu  freedom bell, odnosno “zvono slobode”, mada izborene po cenu ogromnih žrtava? 

Na samom početku primetićemo simboliku nestanka, kasnije i nove pojave Denerisinih pletenica u kosi. Razlog neurednosti nije (samo) to što, sa Misandeinom smrću, više „nema ko da je frizira“: ona je u žalosti. Odbijanje hrane takođe nema veze (jedino) sa depresijom, u šta ćemo se uveriti kada na videlo izađe potpuna osnovanost straha od trovanja. Varis je time vraćen svojoj književnoj verziji spletkaroša i prevrtljivca.
Zanimljiv je Denerisin izbor reči prilikom izricanja kazne „gospodaru šaptalica“. Umesto uobičajenog ređanja epiteta, titula i dostignuća (za šta je, uostalom, obično bila zadužena Misandei), kaže se „Ja, Deneris Targerijen, prva svog imena, lomiteljka lanaca i majka zmajeva, osuđujem te na smrt.“ Ne verujem da je čista slučajnost izostavljanje određenja „kraljica“, dok se nasuprot tome ističe ono po čemu je posebna i što smatra svojim najvažnijim dostignućem: ukidanje ropstva i izleganje zmajeva, a što je izgubilo težinu kada je kročila na tle Vesterosa. Njena najbolja prijateljica je umrla okovana, vojsku koju je oslobodila niko ne ceni i čak posmatra kao divljačku napast, isto važi za voljene zmajeve, njenu „decu“ od koje su dva sada već zauvek izgubljena. Ostala je bez ser Džore Mormonta, kruna o kojoj tako dugo sanja  odjednom postaje vazdušasta tvorevina mašte, a čovek koga voli je izbegava, mada joj na rečima i dalje obećava vernost. Najbliži savetnici je lažu, a osoba koja je od kad pamti radila na povratku oduzetih prava njenoj porodici, sada joj radi - o glavi. Deneris je očigledno u teškoj identitetskoj krizi i neophodno joj je nešto za šta bi se još držala, kao podsetnik na odjednom urušeni značaj svega što joj je bilo najvažnije na svetu.
Sa razlogom se osećajući izdano, podseća Džona da je prekršio datu reč. Nije važno što je sve otkrio Sansi, već što je ta nesmotrenost drugima pružila povod da se okrenu protiv same Deneris, podrivajući njenu buduću vladavinu, pa i zajedništvo sa Džonom. Ona uviđa da je ostala sasvim sama. U  trenutku kada je Džon odbija (prethodno mu postavivši pitanje da li je za njega nešto više od „kraljice“), a što iznenađujuće veliki broj gledalaca potpuno pogrešno shvata (uz diskriminišuće zaključke kako se „ništa ne bi desilo, samo da je Džon pristao da opet spava sa njom“ i, još gore, predstavljanje Deneris kao „histerične žene koju je izludela apstinencija“), napuštenost se zastrašujuće otkriva i širi u beskraj, a biće reaguje otporom: Ako me ne volite, bojaćete me se. Prisiliću vas na to.
Bacanje Misandeinih okova u vatru, kao nemi gest koji govori da je sve bilo uzalud, ne ostavlja mnogo mesta sumnji u dalje postupke Deneris i Sivog Crva. Ne uspevajući da kontroliše nagon za osvetom, na izvestan način ponoviće istoriju Egonovog osvajanja.

Problematičan u svemu je put kojim se do toga došlo. Istina je da veliki šokovi mogu izazvati potpuno pomračenje uma i navesti osobu da čini nezamislivo okrutne stvari; moguće je i prizvati u sećanje različite scene kada je Deneris pokazivala surovost i nespremnost na kompromis. Ali, čak i u tim situacijama, sve je imalo racionalnu pozadinu, nikad ne prelazeći granicu koja vodi u iživljavanje, tiraniju, teror. Za takve stvari mora postojati jasan predznak, a kod Deneris je i pored drastičnih odluka i ispada, uvek postojala „kočnica“ koja sprečava da bes zahvati nedužna lica. Sada je ta vrsta obzira izostala. Preko noći je, na čisto površinskom planu, postala najomraženiji, ali, sagledamo li dublju i širu sliku, takođe istinski tragičan lik „Igre prestola“. U tom pogledu joj se jedino može približiti Stanis, kada ih posmatramo na osnovu antičkog poimanja tragične krivice. Pa čak ni ta mogućnost nije iskorišćena kako dolikuje!
Ostavljeni smo sa brojnim pitanjima bez odgovora. Deneris na početku odbija da jede, ponovo vidimo Varisove „ptičice“, ali ne znamo gde su do sada bili svi ti znaci nepoverenja. Hoćemo li da razgovaramo o tome koliko se Sever ogrešio o Deneris? Ili da u drugačijem kontekstu upotrebimo pitanje postavljeno Sansi: ko je tu koga izmanipulisao? Stavljajući im na raspolaganje (i većim delom izgubivši) zmajeve i vojsku, lično učestvujući u borbama, pokazavši dobru volju prema svim članovima kuće Stark, glavna heroina je ostala na cedilu. Na kraju se središnji sukob sveo na žensku ljubomoru i nadmenost (Sansa – Deneris – Arja), dok zbunjeni muškarci (Džon – Tirion – Davos) stoje po strani i očekuju da se ove međusobno „počupaju“.

A šta tek reći o Serseinom naglom kukavičluku? O Džejmijevoj nepovredivosti? Juronovom idiotluku? Tirion je zablenuo u zvonik, usred bojišta, najmanje deset minuta i izvukao se jedva oprljen. Gde su Jara i famozni princ Dorne? Zašto je Džendri tek tako pušten u Krajoluj? Zar nisu mogli da potraže pojačanje od Darija? Šta čekaju Brzorečje i Dol? Kako to da Juron „nije kralj“ (Gvozdena ostrva su ubrzo po Robertovoj smrti proglasila nezavisnost. Melisandrine pijavice poslužile su izazivanju smrti tri kralja: Roba, Džofrija i Belona Grejdžoja)? Zašto Severnjaci ignorišu Džonovu naredbu za povlačenje? Zbog čega se olako prelazi preko Serseine odgovornosti za isturanje žena i dece na ulicu, umesto da su sklonjeni na sigurno?

Vredi uporediti samo dve situacije, pa da uočimo koliko je vrtoglav pad kvaliteta „Igre prestola“:

1. Serseino držanje tokom bitke na Crnobujici iz druge sezone i sada. U prvom slučaju, Sersei je spremna da žrtvuje Tomena i sebe pre nego da padnu u Stanisovo zarobljeništvo. Svoj strah „naliva“ alkoholom, ne dopuštajući da se ijednog trenutka primeti, jer, lavovi ne drhte. Sada smo je videli potpuno izbezumljenu od želje da se izvuče i preživi. Neko bi rekao, „pa dobro, razumimo je, žena je trudna“. Ali, kako to da ta ista žena ne razmišlja da je Deneris mogla opušteno da „potera“ zmaja do Megorove utvrde i odmah završi sa neprijateljem (što opet ide na savest autora), kao i o tome da bi teško izvukla živu glavu padne li nekim čudom u zarobljeništvo (jer, zašto bi Deneris poštedela kći čoveka koji je svojevremeno naredio ubistvo Elije Martel i njena dva mala deteta, kako bi se loza Targerijena zauvek ugasila)? A Džejmijevo ignorisanje činjenice da je seka poslala plaćenog ubicu na njega i Tiriona?  
2. Odličan primer kako usmeravanje pažnje na specijalne efekte i patetično „dramatične“ preokrete lišava seriju dramske vrednosti, imamo u slučajevima Džejmijevog obračunavanja sa suparnicima. Pomirili smo se sa tim da je Lanisterov zadivljujući razvojni luk polomljen, a priča vraćena na sam početak, kada je zaslepljen destruktivnom strašću prema Sersei bio potpuno ravnodušan prema ostatku sveta. Svejedno, dobro pisanje bi ipak nekako spasilo stvar, ali su i tu sposobnost u međuvremenu negde zaturili. Okršaj sa Juronom Grejdžojem (o čijem bi srozavanju mogli sastaviti poseban esej) školski je primer nebuloznog razgovora između dvojice nezrelih muškaraca, pri čemu jednom samo još nedostaju drvena noga i papagaj na ramenu, pa da bude prava karikatura gusara, dok je kod drugoga rodoskvrna ljubav jača od nekoliko ubodnih rana (sličnost deli sa Arjom, koja u Bravosu, iako izbušena kao sir, može da istrči kilometre, pliva i skače). Nasuprot tome, pocrvenećemo od stida umesto Dena i Dejva, ako premotamo film na epizodu Džofrijevog venčanja, kada je Loras Tajrel jednom rečenicom stručno „poklopio“ Džejmija. I kada je „Igra prestola“ važila za najbolju seriju.
Čemu, nakon svega, proročanstvo o valonkaru? Ili Džonovo nagoveštavanje da Deneris možda ipak može da rodi dete? Ali, pre svega toga: otkad zvuk zvona znači predaju grada?!? Ne reče li Davos, još u drugoj sezoni:
Beniof i Vajs kao da su naprasno zaboravili osnovu priče, čak i one iz svega jedne sezone ranije. Finale će nas dotući brojem urušenih zapleta i obesmišljenih karaktera, razračunavajući se sa pitanjem razrešenja tako što će, jednostavno, selektivno pozaboravljati ili izbaciti „suvišno“. Sve zarad cilja da se izbegne tobožnji „Dizni herojski kraj“(?!), mizoginija je pokazala svoje lice ponižavanjem svakog snažnog ženskog lika u seriji: od Arje koja postaje preplašena devojčica, Sersei koja se trese i traži utehu od viteza zaštitnika, do Deneris, koja je doslovno prošla kroz vatru i led da bi je srozali na nivo neurotičnog ratnog zločinca.
Sweet but psycho...?