субота, 14. октобар 2017.

Subota sa knjigom: „Ubistvo u kapetan Mišinoj“

piše: Isidora Đolović

U šupljem stubu, na gradilištu u Kapetan Mišinoj ulici (Dorćol), pronađeno je beživotno telo bogate ruske emigrantkinje, Olge Ščedrine. Slučaj samoubistva dvadesetdevetogodišnje, lepe bogatašice, dodeljen je Krsti Pavloviću. Najmlađi islednik Kriminalističke uprave beogradske policije, zbog svojih moralnih skrupula prozvan „Kandilo“, nesuđeni je bogoslov, koji i dalje iz hobija peva u horu Crkve Ružice na Kalemegdanu. Prestonica te 1924. još uvek vida rane iz Velikog rata, ali i otvara kapije progresu, kome značajnim delom doprinose upravo slovenska braća sa istoka (tzv. “beli Rusi”).
Najveću zagonetku predstavlja činjenica da je mesto zločina, napušteni plac, donedavno bilo deo projekta izgradnje skupe, velelepne vile bračnog para Ščedrin. Najpre su se pojavili veći finansijski problemi, pa je Olgin suprug (inženjer i bivši carski oficir) ranjen - zatim proglašen nestalim, da bi  jedva pola godine kasnije, na zemljištu zavedenom pod njenim imenom, sama vlasnica navodno oduzela sebi život. Krsta sumnja u zvaničnu verziju, pa, iako su njegovi nadređeni bili jasni u zahtevu da rutinski obavi istragu, naslućuje nešto više i zlokobnije.

Otkrivši reč urezanu vrhom cipele, očigledno poslednju Olginu volju, počinje da prati oskudne tragove, povezujući ih sa raspoloživom dokumentacijom i sopstvenim intuitivnim sumnjama (npr, u naizgled nepokretnu gataru Agafju, koja se sa belim mišem mota oko gradilišta). Tu su i misterija nepoznate žene na porodičnoj fotografiji, smrt male kćerke Ščedrinih, njihov majmun-ljubimac Fljango i još niz detalja koji bi mogli imati odgovarajuću ulogu i težinu. Naš junak stoga odlučuje da se za pomoć obrati svom ćudljivom mentoru, koga nije video pune četiri godine. Za to vreme je doktor Rudolf Arčibald Rajs, legendarni kriminolog i prva od istorijskih ličnosti koje ćete susretsti na stranicama ovog romana, iz nejasnih razloga dospeo u nemilost kolega. Njegovo radno načelo glasi: Istraga je ringišpil. Islednik je stub oko koga se vrte korpe sa ljudima čija su lica umotana, a neće se ustručavati da bude beskompromisno strog prema učeniku, usmeravajući i po potrebi zauzdavajući njegove poteze prilikom istraživanja.
autor na promociji svog romana
Veliki uspeh televizijske serije „Ubice mog oca“, ali i istorijski pozicioniranih „Jagodića“, pokazuje kako je krimi-priča kod naše publike uvek dobro prihvatana. Čitajući roman Nenada Novaka Stefanovića (Laguna, 2016), imala sam prilično jasnu viziju potrebne i zanimljive ekranizacije. Osim što oživljava stari Beograd usred jedne burne, po razvoj grada značajne, kulturno i industrijski bogate decenije, uspešno aktivira i upotrebljava svaki od elemenata neophodnih za izgradnju pristojne zagonetke. Posebno su lokaliteti, koji se nižu u pozadini priče, autentičan i vredan deo celine. Pred nama se raskošno prostiru živa slika i nostalgična atmosfera međuratnog Beograda, pregled velegradskih četvrti u razvoju, grupni portreti okupljenih znatiželjnika, još uvek varoški mentalitet i interesovanja u sudaru sa svime što donose talasi migranata. Izuzetno privlačno rešenje za korice najavilo je sve ove, uveliko opravdane kvalitete samog sadržaja. 

Pravi „domaći“ detektivski roman, iz pera čoveka koji se bezmalo čitavu karijeru zanima istorijom našeg glavnog grada - naročito njenim zatamnjenim, nešto opskurnijim delom, u  potpunosti odgovara traženom krimi-obrascu. Prolog predstavlja žrtvine poslednje misli, kao odličan, prikladan žanrovski početak. Neki od prisutnih elemenata su i: skriveno blago, iskušenja službe, tajni prolazi/pasaži, fioke sa duplim dnom, šifrovani rukopisi; zatim, uloga Pašićeve stranke, bankara, kao i postupno predstavljanje osumnjičenih, urbanistički planovi, čudo bioskopa…Predstaviće vam prvi ručni detektor laži, metodu uzimanja otisaka prstiju, avangardni umetnički pokret i časopis „Zenit“, sve zabave epohe, opsednutost Hudinijem, dok ulicama kruže prvi automobili, a štampa informacije plasira na različite, često besramne načine nalik današnjim.
stari Beograd
Ovo nije perfektna, niti visoko umetnički vredna knjiga, ali se to od nje i ne očekuje. U pitanju je više nego solidna istorijsko-detektivska proza, sa kompaktnom, sigurno izvedenom linijom radnje, pisana naizgled „u jednom potezu“, vrlo spontano – baš kako se i čita. Nijedno rešenje ne iznenađuje preterano, pa tako imamo mnoštvo tipičnih likova i njihovih očekivanih funkcija, počev od glavnog protagoniste. Krsta Pavlović je mlad čovek sa prošlošću koja ga proganja i muči, brojnim nemirima i neodlučnošću reprezentovanom kroz sukob nekadašnjeg, teološkog i sadašnjeg, istražiteljsko-racionalnog principa. Prisutan je i bitan unutrašnji sukob privrženosti vlastitom moralnom osećanju i svega onoga što dužnost prema službi zahteva. Kolektiv koji  okružuje Krstu sastavljen je od, takođe prepoznatljivo tipskih pojedinaca, u različitoj meri privrženih misiji. To su, pre svega, šef Antonovič, obducent Rade Obućina (gojazni ljubitelj slanine) i njegova učenica Vana (obučava se za prvu ženu-patologa u Srbiji, a Krstu bolno podseća na ratnu ljubav sa Krfa, Mnemosinu), pripravnik Uja i jednooki doktor Stojimirović – lični psihoterapeut pokojnice.

Junakova romansa u najavi sa studentkinjom Vanom, slobodoumnom sifražetkinjom usredsređenom na profesiju, ubraja se u pomenuti niz ispunjenih kriterijuma, baš kao i šarolikost mogućih krivaca (strukovna, nacionalna, staleška), uz korake koje Krsta preduzima dok ispituje zločin, te mnoge scene (npr. noćna racija). Epizodni likovi su često živopisniji i od samog protagoniste, pri čemu svaki poseduje potencijal da upravo on bude izvršilac zločina. Ničiji obraz nije sasvim čist, ni alibi uverljiv, a propitujući ih i proveravajući, Pavlović otvara i najzabačenija vrata beogradskih društvenih klika i grupacija. Tako će na njegovu listu, još uvek nejasno s kakvom ulogom, ali na neki način nesumnjivo umešanih, veoma brzo dospeti kolporter-isposnik Topoljski; prestižni arhitekta Nikodijević - Olgin glavni investicioni rival, sa modernim stanom i nadobudnim stavom; Ivanka „Maga“ Baščarević, često prenaglašeno moderna „arhitektica“; Mika Top, akrobata i vođa gimnastičarskog društva na Savi, ujedno prvi komšija kraljevskog para; te Adam Kukhof, međunarodni špijun pod maskom trgovca nekretninama. Pojavljuje se Milutin Milanković kao jedan od zaposlenih na Nikodijevićevom projektu, a, naravno, gde je proterana ruska aristokratija, tu su i Romanovi, sa svojom uvek intrigantnom sudbinom. Tajne carske porodice su, očigledno, sigurna formula uspešnog zapleta ili barem njegov „začin“. U mnogim ličnostima moguće je naslutiti istorijske modele.
Najveći nedostatak romana “Ubistvo u kapetan Mišinoj” je ono što ga, zapravo, čini tako pitkim i čitljivim. Naime, nakon što zatvorite ovu knjigu, malo čega ćete se izrazitije sećati, jer koliko vas radnja čvrsto “drži” dok policijskim vozilom krstarite velegradskim ulicama, toliko, poput veštog provalnika, ne ostavlja izrazitiji trag sem sećanja na zanimljivo i prijatno čitalačko iskustvo. Opet, to možda i nije mana u pravom smislu, već uobičajena odlika ovakvih romana, što znači da je Stefanoviću pošlo za rukom da ljubiteljima Agate Kristi priušti jednu, sasvim solidnu, ovdašnju varijantu enigme u stilu omiljene “kraljice zločina”. Zaljubljenicima u priče o starom Beogradu i protivrečnom međuratnom vremenu, biće ovo interesantan i uzbudljiv izlet kroz vreme. Nadajmo se da je u pitanju tek početak talasa sličnih, neopterećujućih, nostalgičnih, a mentalnoj gimnastici pogodnih primera beletristike – odnosno, knjiga koje su savršene za opuštanje, ali isto tako treniraju oštroumnost i zadovoljavaju inteligenciju.