piše:
Isidora Đolović
U
šupljem stubu, na gradilištu u Kapetan Mišinoj ulici (Dorćol), pronađeno je
beživotno telo bogate ruske emigrantkinje, Olge Ščedrine. Slučaj samoubistva dvadesetdevetogodišnje,
lepe bogatašice, dodeljen je Krsti Pavloviću. Najmlađi islednik Kriminalističke
uprave beogradske policije, zbog svojih moralnih skrupula prozvan „Kandilo“,
nesuđeni je bogoslov, koji i dalje iz hobija peva u horu Crkve Ružice na Kalemegdanu.
Prestonica te 1924. još uvek vida rane iz Velikog rata, ali i otvara kapije
progresu, kome značajnim delom doprinose upravo slovenska braća sa istoka (tzv.
“beli Rusi”).
Najveću
zagonetku predstavlja činjenica da je mesto zločina, napušteni plac, donedavno
bilo deo projekta izgradnje skupe, velelepne vile bračnog para Ščedrin. Najpre
su se pojavili veći finansijski problemi, pa je Olgin suprug (inženjer i bivši
carski oficir) ranjen - zatim proglašen nestalim, da bi jedva pola godine kasnije, na zemljištu
zavedenom pod njenim imenom, sama vlasnica navodno oduzela sebi život. Krsta
sumnja u zvaničnu verziju, pa, iako su njegovi nadređeni bili jasni u zahtevu
da rutinski obavi istragu, naslućuje nešto više i zlokobnije.
Otkrivši
reč urezanu vrhom cipele, očigledno poslednju Olginu volju, počinje da prati
oskudne tragove, povezujući ih sa raspoloživom dokumentacijom i sopstvenim
intuitivnim sumnjama (npr, u naizgled nepokretnu gataru Agafju, koja se sa
belim mišem mota oko gradilišta). Tu su i misterija nepoznate žene na porodičnoj
fotografiji, smrt male kćerke Ščedrinih, njihov majmun-ljubimac Fljango i još
niz detalja koji bi mogli imati odgovarajuću ulogu i težinu. Naš junak stoga odlučuje
da se za pomoć obrati svom ćudljivom mentoru, koga nije video pune četiri
godine. Za to vreme je doktor Rudolf Arčibald Rajs, legendarni kriminolog i
prva od istorijskih ličnosti koje ćete susretsti na stranicama ovog romana, iz
nejasnih razloga dospeo u nemilost kolega. Njegovo radno načelo glasi: Istraga
je ringišpil. Islednik je stub oko koga se vrte korpe sa ljudima čija su lica
umotana, a neće se ustručavati da bude beskompromisno strog prema
učeniku, usmeravajući i po potrebi zauzdavajući njegove poteze prilikom
istraživanja.
autor na promociji svog romana |
Veliki
uspeh televizijske serije „Ubice mog oca“, ali i istorijski pozicioniranih
„Jagodića“, pokazuje kako je krimi-priča kod naše publike uvek dobro
prihvatana. Čitajući roman Nenada Novaka
Stefanovića (Laguna, 2016), imala
sam prilično jasnu viziju potrebne i zanimljive ekranizacije. Osim što
oživljava stari Beograd usred jedne burne, po razvoj grada značajne, kulturno i
industrijski bogate decenije, uspešno aktivira i upotrebljava svaki od
elemenata neophodnih za izgradnju pristojne zagonetke. Posebno su lokaliteti,
koji se nižu u pozadini priče, autentičan i vredan deo celine. Pred nama se
raskošno prostiru živa slika i nostalgična atmosfera međuratnog Beograda, pregled
velegradskih četvrti u razvoju, grupni portreti okupljenih znatiželjnika, još
uvek varoški mentalitet i interesovanja u sudaru sa svime što donose talasi
migranata. Izuzetno privlačno rešenje za korice najavilo je sve ove, uveliko
opravdane kvalitete samog sadržaja.
Pravi
„domaći“ detektivski roman, iz pera čoveka koji se bezmalo čitavu karijeru
zanima istorijom našeg glavnog grada - naročito njenim zatamnjenim, nešto
opskurnijim delom, u potpunosti odgovara
traženom krimi-obrascu. Prolog predstavlja žrtvine poslednje misli, kao
odličan, prikladan žanrovski početak. Neki od prisutnih elemenata su i:
skriveno blago, iskušenja službe, tajni prolazi/pasaži, fioke sa duplim dnom,
šifrovani rukopisi; zatim, uloga Pašićeve stranke, bankara, kao i postupno
predstavljanje osumnjičenih, urbanistički planovi, čudo bioskopa…Predstaviće
vam prvi ručni detektor laži, metodu uzimanja otisaka prstiju, avangardni
umetnički pokret i časopis „Zenit“, sve zabave epohe, opsednutost Hudinijem,
dok ulicama kruže prvi automobili, a štampa informacije plasira na različite,
često besramne načine nalik današnjim.
stari Beograd |
Ovo
nije perfektna, niti visoko umetnički vredna knjiga, ali se to od nje i ne
očekuje. U pitanju je više nego solidna istorijsko-detektivska proza, sa
kompaktnom, sigurno izvedenom linijom radnje, pisana naizgled „u jednom
potezu“, vrlo spontano – baš kako se i čita. Nijedno rešenje ne iznenađuje
preterano, pa tako imamo mnoštvo tipičnih likova i njihovih očekivanih
funkcija, počev od glavnog protagoniste. Krsta Pavlović je mlad čovek sa
prošlošću koja ga proganja i muči, brojnim nemirima i neodlučnošću reprezentovanom
kroz sukob nekadašnjeg, teološkog i sadašnjeg, istražiteljsko-racionalnog
principa. Prisutan je i bitan unutrašnji sukob privrženosti vlastitom moralnom
osećanju i svega onoga što dužnost prema službi zahteva. Kolektiv koji okružuje Krstu sastavljen je od, takođe
prepoznatljivo tipskih pojedinaca, u različitoj meri privrženih misiji. To su,
pre svega, šef Antonovič, obducent Rade Obućina (gojazni ljubitelj slanine) i
njegova učenica Vana (obučava se za prvu ženu-patologa u Srbiji, a Krstu bolno
podseća na ratnu ljubav sa Krfa, Mnemosinu), pripravnik Uja i jednooki doktor
Stojimirović – lični psihoterapeut pokojnice.
Junakova
romansa u najavi sa studentkinjom Vanom, slobodoumnom sifražetkinjom
usredsređenom na profesiju, ubraja se u pomenuti niz ispunjenih kriterijuma,
baš kao i šarolikost mogućih krivaca (strukovna, nacionalna, staleška), uz
korake koje Krsta preduzima dok ispituje zločin, te mnoge scene (npr. noćna
racija). Epizodni likovi su često živopisniji i od samog protagoniste, pri čemu
svaki poseduje potencijal da upravo on bude izvršilac zločina. Ničiji obraz
nije sasvim čist, ni alibi uverljiv, a propitujući ih i proveravajući, Pavlović
otvara i najzabačenija vrata beogradskih društvenih klika i grupacija. Tako će
na njegovu listu, još uvek nejasno s kakvom ulogom, ali na neki način
nesumnjivo umešanih, veoma brzo dospeti kolporter-isposnik Topoljski; prestižni
arhitekta Nikodijević - Olgin glavni investicioni rival, sa modernim stanom i
nadobudnim stavom; Ivanka „Maga“ Baščarević, često prenaglašeno moderna
„arhitektica“; Mika Top, akrobata i vođa gimnastičarskog društva na Savi, ujedno
prvi komšija kraljevskog para; te Adam Kukhof, međunarodni špijun pod maskom
trgovca nekretninama. Pojavljuje se Milutin Milanković kao jedan od zaposlenih
na Nikodijevićevom projektu, a, naravno, gde je proterana ruska aristokratija,
tu su i Romanovi, sa svojom uvek intrigantnom sudbinom. Tajne carske porodice
su, očigledno, sigurna formula uspešnog zapleta ili barem njegov „začin“. U
mnogim ličnostima moguće je naslutiti istorijske modele.
Najveći
nedostatak romana “Ubistvo u kapetan Mišinoj” je ono što ga, zapravo, čini tako
pitkim i čitljivim. Naime, nakon što zatvorite ovu knjigu, malo čega ćete se
izrazitije sećati, jer koliko vas radnja čvrsto “drži” dok policijskim vozilom
krstarite velegradskim ulicama, toliko, poput veštog provalnika, ne ostavlja
izrazitiji trag sem sećanja na zanimljivo i prijatno čitalačko iskustvo. Opet,
to možda i nije mana u pravom smislu, već uobičajena odlika ovakvih romana, što
znači da je Stefanoviću pošlo za rukom da ljubiteljima Agate Kristi priušti
jednu, sasvim solidnu, ovdašnju varijantu enigme u stilu omiljene “kraljice
zločina”. Zaljubljenicima u priče o starom Beogradu i protivrečnom međuratnom
vremenu, biće ovo interesantan i uzbudljiv izlet kroz vreme. Nadajmo se da je u
pitanju tek početak talasa sličnih, neopterećujućih, nostalgičnih, a mentalnoj
gimnastici pogodnih primera beletristike – odnosno, knjiga koje su savršene za
opuštanje, ali isto tako treniraju oštroumnost i zadovoljavaju inteligenciju.