piše:
Isidora Đolović
Već
izvesno vreme ne pratim vesti, ne zamajavam se dnevnom dozom opšteg ludila,
nemam kad da se nerviram zbog svih podsetnika na beznađe iz koga još uvek
naslepo pokušavamo da napipamo izlaz. Svakodnevni, lični problemi su
nadvladali, što ne znači da sam se pomirila sa društvenom situacijom ili da su
se moji stavovi u tom pogledu promenili, jer, na kraju krajeva, privatne
nevolje su u velikoj meri posledica onih kolektivnih. Borba sa anoreksijom,
npr, ili višegodišnja depresija i anksioznost usled činjenice da na pragu
tridesete (još jedan podatak sa kojim se, mada sebe već par godina unazad
navikavam na to, očito ipak NISAM pomirila) do skora nisam videla nikakav
pomak, ni perspektivu, koliko god da se borim i neštedimice zalažem. Ne žalim
se na (nepostojeće) uslove koji su do toga doveli, iako se ne može ni poreći da
društvena klima u Srbiji više ubija čoveka nego što leči. Dakle, skrenula sam
pažnju na profesionalne i zdravstvene izazove, ali nijednog trenutka ne
zaboravljam izvitoperenu atmosferu koja me okružuje. Samo što, eto, kada nešto
isljučimo, barem trenutno i barem samo za nas prestaje da postoji.
Tek
u prolazu načujem ponešto o skorašnjim javnim prepucavanjima između Željka
Mitrovića i Boška Obradovića; najnovijem projektu koji će nam, posle čudesne
fontane i Skadra na Bojani – pardon, Beograda na vodi, doneti preobražaj
vinčanske deponije „na polzu narodu“; rijalitiju koji je krenuo sa emitovanjem
i promenjenim naslovom, a istom suštinom; prinovama predstavnika
„džet-seta“; kraljevskom venčanju u srpskoj republici...i sve mi to ostavlja utisak dosadnog ponavljanja, iritantne
ispraznosti. Takvih se pojava, kao, svi gnušaju – ali, malo ko se usuđuje da
pokuša, barem malo, nešto da promeni.
Lako
je biti jak na rečima, tj. tastaturi i misliti kako smo jednim „tvitom“ ili
statusom završili posao. Odužili ste svoju obavezu ostavljanjem nekakvog
formulativnog „dokaza“ sopstvene osvešćenosti – ili pre ostrašćenosti – na
društvenoj mreži. A te društvene mreže...Jedan od glavnih razloga što ih ne
koristim upravo je nespremnost i nezainteresovanost za ulazak u osinje gnezdo
licemerja, taštine, (samo)zavaravanja i jednog paralelnog sveta u kome Pera,
Mika i Žika mogu da umisle kako su bogzna koliko bitni, samo zato što im
svetina odobrava manijakalnim, uveliko mehaničkim kliktanjem (zamenom za „kliktaje“!),
bez obzira na sadržaj „sviđanog“.
Nažalost,
to što vi ili ja nešto ne gledamo, ne znači da je poništeno, već samo da nas ne
može na bilo koji način iznervirati, s obzirom da smo mu zabranili ulazak u naš
svet. Društvene mreže su, uz pozitivne strane, ipak neosporno i izvor
kompleksa, nezadovoljstva i obmane, sa izuzetno štetnim dejstvom koje odavno
prevazilazi ono početno, korisno. Ne verujete? Mislite da sam još jedan „snob“
što sebe smatra „bogomdanom“ jer ne poseduje Fejs/Tvit/Insta-nalog, a zapravo
je na strašnom gubitku? Vaše pravo, baš kao što je i moje ili bilo kog drugog
„apstinenta“ da obrazloži zašto, bez osude korisnika, jednostavno ne želi da
bude deo sistema koji smatra na bilo koji način pogrešnim. Pošteno i dosledno.
Možda
bi predstava o društvenim mrežama bila nešto pozitivnija i afirmativnija, da
sami članovi ne šalju sliku koja podgreva sve predrasude i razloge da budemo
protiv. Onaj virtuelni megafon koji
sam više puta spominjala u prethodnim kolumnama, pružen u ruke svakakvim neveštim
„govornicima“, načinio je više štete nego koristi. Biram da ne sudelujem, jer
zaista ne razumem, niti odobravam razne degutantne vidove samopromovisanja. Ne
zanimaju me neartikulisani „stavovi“ osoba koje u stvarnom svetu ne znaju ni za
pojam ličnog, a kamoli kritičkog mišljenja. Ne želim da me „lajkuju“ i „prate“
ljudi koji do juče nisu bili u stanju da izuste najobičniji pozdrav u prolazu.
Da gledam i ne verujem kako se realno mrzeći likovi bratime i razmenjuju
bljutave komplimente na „Fejsbuku“, u vidu „emotikona“ i šablonskih rečenica
prepunih licemerja. Budite „prelepi“, „dragi“, sa sve nakaradnom mešavinom
srpskog jezika i engleskih izraza – jer, to zvuči tako INternacionalno – ali,
bez mog doprinosa farsi.
Ne
interesuje me jedete li svakoga dana fensi-kolačiće i skupe bombonjere sa
dekupaž-escajga i pijete li toplu čokoladu, uz glanc-nove knjige kupljene u
„Vulkanu“ i „Laguni“. Nije mi potrebno da budem upućena u svaki bogovetni
trenutak vašeg (ne)radnog dana, od buđenja i prve kafe, preko ponovljenog
ispijanja iste „sa najboljim društvom na svetu“, pa do odlaska u toalet. Pitam
se samo, kada stižete da uživate u zalascima sunca, putovanjima po Evropi,
plažama, snegovima, hrani, knjigama, svojim porodicama...pored toliko vremena
potrošenog na njihovo fotografisanje, obradu slika i momentalno postavljanje na
mrežu? Gde je nestala potreba za kontemplacijom i dubokim uživanjem u, samo
vašem, doživljenom trenutku? Gde je ona, pomalo sujeverna želja da izuzetne
momente sačuvamo za sebe, utisnemo u sećanje i sakrijemo od sveta koji bi ih
mogao uništiti, zaprljati?
I
ne, zaista ne vidim potrebu za otvaranjem vrata svoga doma neznancima, putem
postavljanja hiljadu i jedne slike vaše dece u svakoj mogućoj „cakanoj“
situaciji, od noše do portikle. Ne delim oduševljenje i neću da „cičim“ zato
što se nečiji naslednik upiškio, a super-mamica napućila usta u kameru. Za
mudrosti i savete nisu mi potrebne objave kojekakvih „lajf-kouč“ eksperata. Ako
ste već svi toliko uspešni, srećni, ispunjeni, roditelji „prelepih anđela“,
zaposleni u savršenim preduzećima, kreativni i originalni do krova i nazad,
čemu potreba da retuširate svaki sekund tog bajnog postojanja i isporučujete ga
u Internet-etar dok nije „obajatio“?
Postoje
tri moguća odgovora, a nijedan ne služi na čast: volite da „nabijate komplekse“
manje uspešnima; želite da zabašurite istinsko nezadovoljstvo i zatrpate
prazninu lažnim prikazima tobožnje svakodnevnice; naprosto ste se „navukli“ na
trend i nesvesno preselili u virtuelnu alternativu dosadnoj, običnoj ovozemaljskoj
egzistenciji. Prva opcija je i te kako realna, pošto je dokazano da gledanjem
tuđeg blagostanja, nametanog iz dana u dana – pa makar ono bilo izrežirano, po
nekom veštački nametnutom kriterijumu manje uspešni počinju da se osećaju
neostvareno i nespokojno. Druga varijanta podrazumeva da je čak i u bajci
NEMOGUĆE baš stalno biti „tip-top“ skockan, emotivno ispunjen i finansijski
bezbrižan, sa decom koja ne kake u gaće, mužem koji ne hrče i ručkom što nikad
ne zagori. Osim ako, samo pretpostavljamo, nije reč o uloženom nadljudskom
naporu da se uteha zbog beznadežno (ispod)prosečnog života pronalazi u
svakodnevnom poziranju i konstruisanju novog, virtuelnog. I treće, problem
nastaje kada se takvi „virtuelni srećnici“ preterano zaigraju.
Sve
ovo, ipak, koliko god nerviralo, istovremeno nosi izvesnu utehu. Neuspesi su,
kao i uspesi, isključivo moji i čisti. Nikom nametani, ali i bez mogućnosti
osporavanja. Dok za ove druge virtuelna stvarnost briše granicu i „guta“ ih pre
nego što stignu da se osvrnu i razaberu, kamoli požale za izgubljenim,
nesavršenim vremenom. Jer, ono nas sve vreba, čekajući da se izlogujemo i
isključimo kompjutere, tek da bi nam se nasmejalo u lice i ponovo iščezlo bez
traga.