Među
najizazovnije teme u umetnosti već vekovima se ubraja preljuba. Istorija
svetske književnosti beleži veliki broj njenih različitih obrada, ali se kao
likovi nevernih žena i neisrcpni
predmet analiza, debata, komparativnih preispitivanja, pamte i danas figuriraju
uglavnom jedne te iste izmaštane dame. Dok se za Anu Karenjinu, Emu Bovari,
Konstans Četerli, ili, kod nas, Dafinu Isakovič i Simku Katić, te njihove
pobude zbog kojih su se odlučile na prevaru, nalaze brojna opravdanja čak i
kada nam same junakinje nisu bliske ni drage, postoje primeri bez mogućnosti
(lakog) iskupljenja. Takva je, ne manje čuvena (a opet, čini se, nedovoljno
često spominjana) Tereza Raken, centralna ličnost istoimenog romana Emila Zole. Delo objavljeno sredinom
devetnaestog veka do danas važi za kontroverzno, kao i, uostalom, ostatak
piščevog opusa, kojim se nemilosrdno raskrinkavala ljudska priroda u kontekstu
životnih uslova, okruženja i nasleđa, a sve to prema novouspostavljenim
merilima radikalnog pravca realizma. Ovako zahtevnog predmeta poduhvatio se,
kroz treću po redu filmsku adaptaciju naslovljenu „U
tajnosti“ (In secret), scenarista
i režiser Čarli Straton.
Posle
majčine smrti, devojčica Tereza (Elizabet
Olsen) biva ostavljena na staranje tetki (Džesika Lang), uz očevo obećanje da će se vratiti i odvesti je sa
sobom u Afriku. To se nikad ne dogodi, što joj je, znajući svog brata, udovica
Raken više puta nagovestila, tako da junakinja odrasta u selu Vernon, sa
tuberkuloznim rođakom Kamijem (Tom
Felton). Obožavani jedinac je pod stalnim nadzorom brižne majke, pa se
čitavo domaćinstvo prilagođava njegovom stanju. Kako godine odmiču, a Tereza
ulazi u devojaštvo, njeni potiskivani nagoni sve više počinju da se odupiru
zatvorenom, silom bolesničkom životu (stalno u zamračenim prostorijama, jer
rođak zbog krhkog zdravlja „bela dana ne vidi”), a gušena seksualnost izbija na
videlo (dok, npr. posmatra snažne radnike kako kose livadu). Pošto joj stigne
potvrda o očevoj smrti, izglede na dalji život bez nade u promenu menja
iznenadno preseljenje u Pariz. Naime, Kamij tamo dobija kancelarijski posao, a prethodno
će sklopiti brak sa rođakom – kojoj tetka jasno stavlja do znanja da se, kao
vanbračno dete, boljem ne može i ne sme nadati.
Dok
je na selu još i bilo ponekog odbleska svetlosti i boje, novom sredinom
dominira jača tama: sivilo grada, zbijene ulice, gužva...Madam Raken pokreće
malu trgovinu pozamanterijom u prizemlju skučene, mračne kuće, za čije
prostorije Kamij odmah primećuje kako su „zloslutne“. Usamljena, Tereza kroz
prozorske rešetke zagleda muškarce u prolazu, utapajući se u dnevnu, bračnu, a
Kamij i kancelarijsku rutinu. Monotoniju razbijaju jedino večernjim partijama
domina, jednom sedmično okupljajući oko sebe mali krug ljudi. Jednom takvom prilikom,
pridružuje im se Loran (Oskar Ajzak),
Kamijev drug iz detinjstva, a sada i kolega.
Posete
unose živost u sumorni dom Rakenovih, ali se Tereza isprva drži po strani i ne
dopada joj se bučni, samouvereni Loran. Neuspeli umetnik, pun snage, po svemu je
drugačiji od njenog slabašnog muža. Posredi je, naravno, samo prikrivanje
znakova dublje privlačnosti, baš kao što su napadi gušenja i drhtavice reakcija
na priče koje im Loran donosi, o mrtvačnicama, ali i poziranju nagih modela.
Uvodeći do tada nepoznatu i neimenovanu čulnost u njen vidokrug, budi Terezinu
ženskost, uz isprva tematski spoj Erosa i Tanatosa kao obeležja budućih odnosa
u koje će stupiti.
Kamijevo
poziranje za portret postaje povod razgovora, a potom i eksplozije
privlačnosti, burne veze u tajnosti, koju Loran započinje primetivši svoj, tako
brzo izvršen uticaj na mladu ženu. Slučajno ili ne, sa njihovom životinjskom
strašću pri svakodnevnim susretima u podne, korespondira Kamijevo često i rado
posećivanje ZOO-vrta u pauzama radnog vremena. Zolin naturalizam je ovde dobro i jasno istaknut, putem vodećeg
interesovanja za patološko i načine na koje duh, propadajući, truje/kvari telo
– i obratno. Naime, društvo se zabavlja opsedajućim pričama o ubistvima, dok
preljuba za Lorana i Terezu znači oslobađanje, a scena skrivanja ljubavnika
ispod suknje je naročito bokačovski lascivan motiv. Kamij se trudi i brižan je,
ali, nije u stanju da zadovolji ili usreći suprugu, od koje sam poprilično
zavisi na izvestan detinji način („Kada me grliš, nema košmara“). Ljubomora
majke sputava ga da bude još pažljiviji prema Terezi, za šta je dobar primer scena
sa poklonjenim belim cvetom.
Ideja
o (nužnom) zločinu iz strasti javiće se pred izvesnošću povratka na selo, koji
bi podrazumevao trajno razdvajanje ljubavnika. Kako bi ostali zajedno, na
Loranovu inicijativu odlučuju da uklone suvišnu
figuru muža. Pitanje koje jedno drugom postavljaju, izričito „Do i own
you?“, otkriva grčevitost sa kojom se drže svog saučesništva, ali i izražavanje
garancije ljubavi kroz retoriku posedovanja. Jasno je da njihov pakt sada može
samo da se produži, sa sve drastičnijim preduzetim potezima.
Savršena
prilika će se ukazati već tokom nedeljnog izleta do šume. Ljubavnici su tu nešto poput staratelja i, ironično, dželata „nesposobnog“, prevarenog muža. Zelenilo
drveća, talasanje vode, Terezino grčevito hvatanje za ivice čamca, neverbalno
govore u prilog postepenom jačanju napetosti pred presudnim obrtom. Samo
izvršenje zločina nam nije (odmah) predočeno, tako da na osnovu loše prikrivane
nervoze budućih izvršilaca stičemo predstavu o njegovoj težini. Ovaj deo radnje
obuhvata prvu polovinu filma i za to vreme se sve odigrava relativno monotono,
razvučeno, sa posebnom skoncentrisanošću na lagano pojačavanje napetosti.
Drugi
deo priče je, očekivano, znatno burniji, brži, još mračniji. Uslediće čitav niz
obeshrabrujućih, sumornih epizoda, koje obeležavaju: majčin bezgranični bol
(Džesika Lang zaista briljira), nemirna savest ubica, Loranova pohlepa na (sada
Terezino) nasledstvo, te sticaj okolnosti koji omogućava da im sami prijatelji
kuće, mesecima kasnije uočivši brzo propadanje mlade žene, predlože “lekoviti”
brak. Priželjkivani cilj se nametnuo kao rešenje, ali ne donosi očekivani spas,
još manje opravdava sredstva kojima su se poslužili da bi stigli dotle. Motiv
Kamijevog portreta kao podsetnika služi pojačavanju paranoje i ljubomore, dok
im se zajednički život takoreći odmah pretvara u mučenje, čitav niz nesanica,
agonije, prebacivanja krivice sa jednog na drugo. Pažnja pri skrivanju
saučesništva počinje da popušta tokom brige o, u međuvremenu onesposobljenoj
svekrvi. Zajednički greh dovodi par do mržnje, udaljavanja i otuđenja, pada u
poroke i gašenja međusobne strasti. Odlično su dočarane psihosomatske posledice
razaranja tela i duha, kao recipročno, ubitačno dejstvo nemirne savesti.
Kritika
nije bila posebno naklonjena ovom filmu. Zameralo se prvenstveno što je prikaz
romaneskne problematike isuviše “plitak”, na trenutke dosadan, pretvarajući se u
beskrajno zlopaćenje, sumorne epizode, nasilje i tamu. Zaista se može reći kako
je režiser omanuo u očigledno ambicioznoj nameri da što doslednije prenese
kompleksnu, samu po sebi turobnu i onespokojavajuću priču na veliko platno. Negde
usput, njegovo ostvarenje gubi početni zalet i pretvara se u još jednu
korektnu, školski izvedenu TV-dramatizaciju klasika. Ali, s druge strane,
svakome iole upućenom u Zolino stvaralaštvo, poznato je da su njegovi romani
uglavnom prilično tmurne, mučne, beskompromisne slike propadajućeg društva, u
beskrajnoj, ili bar do logičnog sunovrata produžavanoj agoniji karaktera
odabranih da ga reprezentuju. Tamo se zlopaćenje i nasilje, psihičko ili
fizičko, slikaju sa minucioznošću, istrajnošću i do apsurda dovedenom
doslednošću, što nije za svakog čitaoca, posebno sa slabijim želucem.
U
oba slučaja, pisanom i igranom, izazivanju sumornog raspoloženja najpre
doprinosi kolorit - tačnije, njegovo
odsustvo. Sa izuzetkom par scena na selu i izletištu, ambijent odigravanja
radnje čine zatvoreni, turobni prostori kojima vladaju zagušljivost i mrak, odražavajući
tamu u dušama likova, ostavljajući trajni utisak bezizlaza. Oni su izraziti anti-junaci i dok bi, u nekoj
romantičnijoj verziji slične drame, možda Kamij i njegova majka bili, kao
prepreke spajanju zaljubljenih, negativno percipirani, ovde to nije slučaj.
Naprotiv – iako daleko od simpatičnih, madam Raken i njen sin su, neosporno,
nevine žrtve. Od njih, uostalom, dolaze jedini iskreni, barem u pokušaju
ispoljavani, impulsi emocija. Tereza i Loran se pronalaze i nadalje pokreću
isključivo nagonskom silinom neiživljene požude, usled čega ne bude empatiju,
mada je Terezina borba sa osećanjem krivice strašna, teška i više nego
očigledna.
Gluma
je izražajna, prilično uverljiva, bez afektiranja, pa se može reći da su likovi
uglavnom dobro shvaćeni i adekvatno predočeni. Za razliku od starijih, (posebno
među tinejdžerima s početka dvehiljaditih) poznatijih sestara Meri-Kejt i Ešli, Elizabet Olsen pokazuje dramski potencijal i kapacitet da se
iznenađujuće fino snalazi u ovako ozbiljnim ulogama. Tom Felton,
najprepoznatljiviji kao zločesti Melfoj iz serijala „Hari Poter“, solidno glumi
anemičnog, istina, bespotrebno iskarikiranog, „sipljivog“ Kamija (obratite
pažnju na frizuru!). Njegov filmski suparnik Oskar Ajzak je crn, muževan,
dekadentan na način niže klase i time sasvim odgovara svom liku, dok performans
iskusne Džesike Lang varira od vrlo potresnih, do edipovskih scena na ivici
komičnog. Njihove interpretacije su na nivou koji, baš kao pejzaži,
kostimografija i ambijent, zadovoljavajuće prenosi opštu ideju dela. Inače,
prvobitno su u kombinaciji za glavne uloge Tereze i Lorana bili Kejt Vinslet/Džesika
Bil i Džerald Batler, dok je od role madam Raken odustala Glen Klouz.
Već
sam istakla važnost dobre vizualizacije, pri čemu bih se još osvrnula na lepotu
i autentičnost kostima. Posebno se
izdvaja Terezina ljubičasta haljina sa velikom suknjom (koju Kamij zove i
„pokretni jastuk“), nošena u sceni izleta. Ona kao da, obrnutom simbolikom, predstavlja
prvi upadljivi iskorak iz uobičajenih zatvorenih, tamnih nijansi, odabran za
priliku koja će označiti najcrnju tačku
njenog života. Što se lokacija snimanja tiče, kao Pariz pre veka ipo prilično
dobro su poslužili Beograd i Budimpešta.
Romane
Emila Zole obeležava obavezno dramatičan, poražavajući, unekoliko i šokantan završetak, što ni u ovom slučaju nije
izostalo. Filmska verzija je ispoštovala zadatak na efektan, a ipak odmeren
način. Već raskrinkani, na obali
reke, pred očima madam (koje izražavaju nemi užas), zločinački ljubavnici
sprovode samoubilački pakt trovanjem. Zagrljaj (u) smrti, prizor koji zatiču
hajkači, slika je bizarno sprovedene pravde i uspostavljene ravnoteže.
Klasik svakako - ali, "za decu"?!? |
I
pored promenjenog naslova (što je, pretpostavljam, posledica želje za određenom
merom autonomije odigranog, ali i naglašavanja skrivenog, a kobnog delovanja razornih
strasti), glavni lik je još uvek u apsolutnom središtu pažnje. Loran i Tereza,
poput poročnih Romea i Julije, izopačeni su i nedostojni iskupljenja, čak i
sažaljenja, što film zadržava kao nepobitnu činjenicu. Naravno, uvek je moguće
postaviti pitanje „ko je tu koga iskoristio i izmanipulisao?“, ali to, ipak, ne
menja stvari u znatnijoj meri.
Drugim
rečima, „uhvaćena“ je suština Zolinih književnih
studija ljudske naravi, presudno oblikovane nasleđem i vidovima represije
od strane okolnosti života, koji sve urođene ili naknadno stečene „deformitete“
karaktera uglavnom pojačavaju do krajnje zaoštrenosti. Fatalitet, usled toga,
ne dolazi kao iznenađenje – pravo čudo bi bio izostanak pogubnih posledica. Vizija društva (i, u najširem,
civilizacije), mada crna i pesimistična, ne ostaje lišena neke vrste konačne
poruke i kazne za grešku. Biće samo sebe dovodi do propasti, potcenivši moći
(nemirne) psihe, etičkog kodeksa i griže
savesti.