среда, 6. април 2016.

Kad dobra ideja nije dovoljna

Autor: Isidora Đolović
Objavljeno: 12. aprila 2015. na portalu Bulevar umetnosti

Dok je roman i dalje ubedljivo najvoljeniji i najčitaniji književni žanr, a poeziju kao da zaista (obistinilo se Miljkovićevo predviđanje!) svi pišu ― doduše, sa manje uticaja i odjeka nego ikada pre, dotle pripovedna proza ostaje nekako skrajnuta i neshvatljivo zašto potcenjena. Tim pre je poduhvat u vidu „Lagunine” edicije „Talasi” interesantan i pohvalan, jer oko određenog tematskog jezgra zbraja, ako ne najbolja, ono barem najzvučnija imena naše savremene književne scene. Tako su se do sada pojavile zbirke posvećene Crnjanskom, Andriću, moru, mladosti, Erosu, hrani.... i čemu sve još ne. Sa manje ili više uspeha, stilski i izražajno različiti autori okupljeni su na jednom mestu, povodom konkretnog literarnog zadatka. Istovremeno, tu je zamka.
izvor: http://citymagazine.rs/
Obeležavanje stogodišnjice od izbijanja Velikog rata podrazumeva i mnogo kulturnih, umetničkih, medijskih poduhvata koji bi na svoj način odgovorili značajnom i aktuelnom jubileju. Pošto se sarajevski atentat, kao povod i uvod, nedvosmisleno visoko uzdiže na lestvici najizazovnijih i najproblematičnijih epizoda ovog epohalnog poglavlja, nije ni čudo što je oduvek predstavljao izazov za stvaraoce. Tako se, vek nakon hitaca koji su možda ne baš izmenili njen tok, ali svakako učinili svetsku istoriju još dramatičnijom, pojavio veći broj „prigodnih” knjiga, serija i filmova, pozorišnih predstava, novinskih feljtona... na temu Atentata, njegovih učesnika i, pre svega, intrigantne i inspirativne ličnosti Gavrila Principa.

Zbrika pred nama, koju je u okviru pomenute „Lagunine” biblioteke priredio (i napisao naslovnu pripovetku) Vule Žurić, donosi, kako u prikazu na poleđini piše, (simboličnih!) četrnaest pogleda na dva pucnja, Principa i principe. Obećava mnogo, ne samo listom autora koji su učestvovali u sastavljanju svojevrsnog pripovednog zbornika već i sjajnim vizuelnim rešenjem (sve pohvale za izgled korica!) i naslova – zvučne i značenjski moćne igre reči.Gavrilov princip polazi od dobre i hvale vredne zamisli, međutim, negde na putu njenog punog ostvarenja se gubi i stoga je konačno „pakovanje” neujednačeno, te pomalo razočaravajuće. Pre svega, očigledan je efekat „pisanja na zadatu temu”, koji neminovno proističe iz spoja različitih pisaca i šarolikih načina na koji shvataju poduhvat, odnosno kako mu pristupaju. Očigledan je (i sasvim razumljiv) lični pečat koji svako od njih četrnaest pruža svojoj priči, samo što u nekim slučajevima on naprosto „proguta” to što bi trebalo da bude polazni i središnji motiv. Otuda je Gavrilo, sa Atentatom – razume se – kod nekoliko priča samo sporedan, uzgredni detalj i takoreći opravdanje da se priča, prezasićena opsesivnim temama i izrazom uobičajenog autorskog korpusa, nađe u zbirci, kao domaći rad promašene teme, a prokrijumčarene u zadati okvir. To (prividno) udaljavanje od očiglednog težišta ne mora nužno biti loše, ali istovremeno zahteva od pisca da se vešto izbori sa time,što ovde nije bio slučaj.

Odjeci Atentata u današnjem vremenu, spisateljski izazovi, povratak u prošlost, dočaravanje trenutaka iz života i svesti mladog revolucionara, posledice, neznatni ljudi u kovitlacu velikih zbivanja, satirična domaštavanja... samo su neka od pitanja koja su postavili i pokušali da obrade naši pisci. U tome su, kao što rekoh, jedni uspeli, drugi promašili. Zbog toga je zbirka sadržinski i kvalitetom nejednaka, na momente dosadna i sem nekoliko pravih bisera vredna uglavnom jedino zbog svoje namere i koncepcije. Iz čisto književnog ugla, ispalo je... osrednje. Ambiciozno, ali, kao navrat-nanos prikupljeno. Ponavljam, trebalo se i ovoga poduhvatiti, stoga sve pohvale uredniku i autorima. Međutim, konačni rezultat nije opravdao velika očekivanja (barem moja, kao nekoga ko zaista mnogo voli i istoriju i Mladu Bosnu, ko se najiskrenije divi herojskom mladiću sa fantastičnim imenom i prezimenom, koje ni izuzetno maštovit romanopisac ne bi sastavio bolje od velikog dramaturga-života).

Zbirku uokviruju dva teksta esejističkog tipa, gotovo traktati, koji i jesu njeni najubedljiviji momenti, najviši domet. Reč je o prologu Vladimira Pištala, Princip i proces, i istinitoj, epiloškoj priči Muharema Bazdulja (sjajnog i za ovu temu uvek beskrajno nadahnutog!) o nedavno pronađenoj fotografiji. Ta dva teksta su efektna, motivišuća, snažna. Što se središnjeg dela tiče, nazovimo ga „fiktivnim”, izdvojila bih ono što predstavlja njegove svetle tačke. Pre svega, to je izuzetna priča Miljenka Jergovića, Moric Alkalaj", (na trenutke kao da čitamo najbolje Andrićeve redove). Potom, Vladimir Kecmanović u svom stilu pripoveda o sudbini „malih” ljudi usred velikih i nemilosrdnih istorijskih strujanja – Gavro Ferdo i Ujka Partizan. Igor Marojević je autor interesantne priče iz perspektive Franca Ferdinanda, Leta su ionako zamorna, koja na duhovit i ironičan način donosi munjevit (baš kao i misao!) pregled neposredne (intimne) predistorije vidovdanske drame Habzburgovaca. I to je sve. Nijedna od priča koje slede nije ono što bi (nimalo zastareli, ni besmisleni!) poetski kriterijum Bogdana Popovića nazvao „cela lepa”. Paradoksalno, Nele Karajlić koji, osetno, nije (profesionalni) spisatelj, popravlja završni utisak! Njegovo pisanje poseduje neodoljivi šarm koji toliko volimo u starim pesmama „Zabranjenog pušenja” (npr. portretisanje policajca Smaja) i vraća živost već posustalom čitaocu, nadoknađuje manjkavosti saboraca. Nele kombinuje primetnu gorčinu prema odvajkadašnjem mentalitetu u svom Sarajevu, sa neponovljivo prisnim prodiranjem u njegovu dušu. Posebno je zabavno izvedeno obrtanje pozicija u drugom delu pripovetke Neka bude što biti ne može. I upravo taj, pomalo kiseli, ali u osnovi dobroćudni, izmamljeni osmeh, uz potonji znalački Bazduljev epilog, daje knjizi ocenu više.

Nažalost, ostatak zbirke je ili osrednji (npr. dobar početak, ali, razvučena i nedovoljno zaokružena priča kod Jelene Rosić; neiskorišćen potencijal zamalo-domanovićevske priče mladog Miloša K. Ilića; Srdić koji je, kao što i naslov sugeriše, „mislio dobro”, ali nedovoljno ubedljivo…) ili pak potpuno lišen „glave i repa”, sa konfuznim ili sasvim osrednjim pripovedanjem, smislom koji se takođe izgubio negde usput i Gavrilom koji je tek prividna, a uz to i labava tematsko-motivska kopča. U drugu grupu prvenstveno spadaju pripovetke Zorana Ćirića, Dejana Stojiljkovića i Miroslava Tohlja, neminovno namećući utisak da je priređivač zbirke morao imati stroži kriterijum prilikom odabira priloga koje će u nju uvrstiti.

Prolog i epilog kao okviri, uz pomenute tri priče u sredini, začinjene Karajlićevom nepretencioznom – a poznatom i dragom duhovitošču u završnoj pripoveci, ostaju jedine dobre strane i svakako „noseći stubovi” vrednosti ovog poduhvata.