субота, 18. фебруар 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - „Silk“ (2007)

piše: Isidora Đolović

Čini se da o romanu „Svila“ (Seta), čiji je autor italijanski pisac Alesandro Bariko, obično vlada neko od dva isključiva mišljenja. Jedni oduševljeno hvale delo (poput moje koleginice Aleksandre Mihajlović, na čiju sam ga preporuku, pretprošle godine, prvi put i pročitala), ističući njegovu delikatnost, prefinjenost i lirični minimalizam. Drugi se, razočarani, iščuđuju „pretencioznosti, precenjenosti ove besmislice“. Jasno je da spadam u prvu grupu, inače ne bih ni pisala o romanu i njegovoj ekranizaciji. No, činjenica je da knjiga pred nama zaista ne odgovara svačijem ukusu, niti je od onih koje izazivaju nepodeljene reakcije. Tražite li jasan tok radnje, određenost i minucioznu produbljenost likova, razvijene pasaže, ostaćete „kratkih rukava“. Opšta nedorečenost, umetnost sažimanja i neuobičajena kompoziciono-stilska „iscepkanost“ zapravo savršeno prate samu priču. Kao što su sudbine junaka poprilično apsurdne, životi prazni, odnosi uvijeni u tajnovitost, nedohvatnost i ćutanje,  tako nam ni roman ne raskriljuje širom svoje dveri, ne dozvoljavajući da bujica reči ili previše objašnjenja poremete njegov tajnoviti ritam. 

Alesandro Bariko, zastajkuje i na nevidljivom tasu odmeravajući, potom ih „na kašičicu“ pružajući, ispreda kao svila (iz naslova) tanane niti pripovesti. Do nas dopiru fragmenti, život u osnovnom, kao strogo regulisan tok misli čoveka koji zna, sluti opasnost od gubitka kontrole nad sopstvenim željama. Zbog toga je i sama fabula krajnje jednostavna: Erve Žonkur, trgovac iz malog mesta na jugu Francuske (varošica Lavildje), sredinom XIX veka postaje međukontinentalni krijumčar jaja svilene bube. Kriva je nestašica, nastupila usled epidemije nepoznatog porekla, koja zahvata uzgajališta larvi širom Evrope, ali i na dotadašnjem, afričkom izvoru sigurnih nabavki. U godini kada Flober piše „Salambo“, a Linkoln preko okeana vodi revoluciju (1861), Žonkur će se, po nalogu vlasnika svilare, Baldabjua, zaputiti „na kraj sveta“ - u Japan, čija ostrva skrivaju tajnu budućeg napretka svilarske industrije. Njegov je poduhvat, koliko prvi tog tipa, avanturistički i otkrivalački, toliko i visokorizičan. Dok ga kod kuće strpljivo čeka supruga Elen, Erveov poduhvat u carstvu izlazećeg sunca zavisi od zagonetnog gospodara Hara Keja, čija ga  konkubina sudbinski zanosi. Ostaće doživotno zarobljen između ta dva sveta i iskustva, a neizgovorene čežnje i strepnje bespovratno menjaju sve protagoniste.

Uočićete često ponavljanje rečenica, koje vrši funkciju isticanja i predstavlja faktor ritmičnosti. Poglavlja su srazmerno kratka, osobena po krajnjoj jednostavnosti predočavanja, u maniru starih legendi i bajki - tonom koji je miran, skoro bezličan, ravnodušan, bez kitnjastih detalja, ravan. O junacima dobijamo vrlo malo podataka, a fizički opisi su još oskudniji. Tako odmah saznajemo da Erve u tom trenutku ima trideset i dve godine, te da se osam leta ranije, boraveći na odsustvu (naime, otac ga je pripremao za vojničku karijeru u Parizu), gotovo preko noći okrenuo drugoj profesiji. Preduzimljivi Baldabju, pionir svilarstva u tom kraju, praktično ga „za ruku“ odvlači i preusmerava ka egzotičnom i pustolovnom pozivu. Njegov zadatak postaje kupovina, prodaja i uzgajanje jaja svilene bube, do larve, pa dragocenog materijala, u sasvim jasno propisanim uslovima. Nabavke su se prvobitno odvijale po Sredozemlju (Sirija i Egipat), a putovanja traju od januara do aprila, sa dodatne dve nedelje pakovanja robe. „Ostatak godine se odmarao“, u društvu Elen, sa kojom - istaknuto je - iako su to oboje želeli, nije imao dece. Prema sopstvenom životu, ovako ujednačenom i ustrojenom, Erve se oduvek odnosio kao posmatrač, bez ambicije da u njemu zaista uzme učešća.
Formulativnost, karakteristična za (već pomenuti) manir narodnih priča o zadacima, podvizima koje junak mora da izvrši, posebno je uočljiva kod nabrajanja stanica na Erveovom putu za Daleki Istok. Tako je potonji određen kao „nevidljiv“, japanska svila izaziva osećaj „kao da držiš oblak“, a Bajkalsko jezero je svaki put drugačije nazivano (more, demon, kraj svih krajeva…). Sve skupa, ukazuje na variranje dela jedne te iste formule, poput obeležja sile koja vuče nazad, bez mogućnosti odupiranja. Odlasci se periodično ponavljaju punih pet godina, uprkos svakom riziku, a jednako uzaludno, bez izgleda da ponište jednom stvoreni nemir ili razreše nejasnu situaciju. Ono što naročito osvaja jesu sitni detalji, poput činjenice da Erve voli Eleninu boju glasa - kojom će biti opijena i madam Blanš. Ova je, pak, vlasnica javne kuće u Nimu, kojoj se Žonkur obraća zarad dešifrovanja ideograma jedne obavezujuće poruke. Njena se „poslovnica“ nalazi na spratu tekstilne radnje, sve devojke su mlade Francuskinje, muzika „podseća na Rusiju“ - iako je sama vlasnica japanska udovica. Moć neizgovorenog, simbolika nerazjašnjenog, počiva i u plavim cvetićima sa revera mušterija, Hara Kejovom kavezu sa pticama, konkubininom „licu devojčice“ sa „neistočnjačkim očima“, govoru gestova (okretanje šolje čaja, rukavica ispuštena na obali) iz pojedinih nezaboravnih epizoda.

Poslednje, ustaničke godine, sve je u znaku propasti, pa i neizvršen krijumčarski zadatak. Erve i Elen su podjednako nemoćni pred zagonetnošću njegove opsesije, apsurdom strasti prema istočnjačkoj ženi kojoj „ne zna ni boju glasa“, čije su oči „savršeno neme, vekovima udaljene“. Još više zbunjuje ravnopravno postojanje dva zanosa različite vrste u istom srcu, koji jedan drugog ne nadvladavaju, niti potiskuju. Postoje uporedo, kao japanska zemlja na ivici rata i projektovanje varoškog parka u pokušaju da se zaokupi potištena svest - plove kao i nemi kontakt pogleda dvoje stranaca, „poput tužnog valcera, tajnog i uzaludnog“. 

Čudan je to bol. Umreti od nostalgije za nečim što nikada nećeš proživeti. (str. 83)

Sada biva jasnija svrha ponovljivosti rečenica i odlomaka - to je melodija jednoličnosti života, uvek istog, sezonskog, „ritualnog“ kruga zbivanja, što ne vode nikuda konkretno i ničemu sem produžetka nade. Radi se o, u osnovi, uobičajenoj staroj povesti, kojoj nisu potrebna dodatna tumačenja i romantizovanja. Kao što napominje i sam autor, ciljalo se na utisak čudnovate muzike, od one vrste što se „svira sporo, a pleše lagano“. Sasvim je starinska i služi da bude izgovorena, umesto uzaludnih pokušaja da imenujemo stvari kojima je ispunjena. Otuda i pismo, nosilac završnog obrta, jeste pokušaj da se „ustalasa“ svakidašnja monotonija, na kratko izrazivši nemoguću ćežnju žene i poremeti poredak kojim se odvija muškarčev život. Sećanje na te „talase“ metaforično je iskazano junakovom zagledanošću u rad vetra na površini vode („koja beše kao njegov život“) - završna, stišana, bespomoćna tuga za neuhvatljivošću.

********
Ekranizacija „Silk“ (2007) za sobom „vuče“ nepravedno slabu ocenu i loše reakcije kritike. Pregledom većine tih recenzija, stiče se nedvosmislen utisak da nešto - ili NIŠTA - ipak nije dobro shvaćeno. Svaka zamerka ukazuje na nepopravljivo „zapadnjački“ (američki) način gledanja na svet, film, umetnost i pitanje je koliko bi poznavanje pisanog uzora popravilo sve. Uglavnom, ne dozvolite da vas ponesu ovako obeshrabrujući komentari, pre nego što sami pogledate ostvarenje i donesete svoj sud. Snimano je u Japanu i Italiji, potpisuje ga kanadsko-francuski režiser Francois Girard. Filmska ekipa je internacionalna, a glavne uloge pripadaju Majklu Pitu, Kiri Najtli i Alfredu Molini.  
Počnimo od izmena: sam početak se neznatno razlikuje od onog romanesknog, s obzirom da je Erveov prvi susret sa Elen predstavljen kao inicijalna motivacija za napuštanje vojske. Uostalom, Erve je i pripovedač, dok Elen dobija proširen delokrug učiteljice, a važan deo njihove svakodnevnice (i figura slušaoca) je dečak Ludovik, sin udovice koja im povremeno pomaže. Hronološki niz se pomalo razlikuje, baš kao i pojedine ključne epizode: prvi (ovde Ervea  dočekuje devojka, dok je u knjizi on zatiče kako leži u gospodarevom krilu, u ključnom trenutku otvorivši oči), i drugi susret sa Hara Kejom (scena pred jezerom, u filmskoj verziji dopunjena njenom siluetom kao budućim opsedajućim prizorom), a najupadljivije završetak (gde se Helenina i konkubinina figura stapaju, s obzirom da Erve, gubitkom supruge, uviđa kako je “ONA bila ta žena” - što u knjizi ne postoji). Kako god bilo, suštinski neznatne promene ne utiču na uspelu adaptaciju. Film je vizuelno divan, suptilan, sa veoma dobrom glumom (npr. u sceni posete madam Blanš, ovoga puta pozicioniranoj u Lionu) i sjajno prenetim ambijentom, pogotovo kroz ređanje etapa putovanja. Dijalozi su doslovce verno preslikani, svaka dopuna je isključivo u službi radnje - kako ne bi bilo eventualnih nejasnoća. Pejzaži, kadrovi prirode, muzika i boje, kreiraju setni i starinski ugođaj. Dočarani su: prostranstvo, dva suprotna sveta koja polažu pravo na junaka između njih, supružnička sloga i tuga. Jasna je paralela između dve žene, koje svojevoljno Erveu pribavljaju surogat (Azijatkinja drugu ljubavnicu, Elen “tuđi” glas), ne bi li barem na taj način iživele ono što im je samima bilo zabranjeno.
Neke od najčešćih zamerki kritike i publike bile su sledeće, parafraziram: sporo odvijanje radnje, besmislenost priče, kvazi-artizam, loš kasting, “soft-porn”, slabo razvijeni likovi. Kada sam sve to pročitala, zapitala sam se jesmo li gledali isti film i da li je moj ukus postao toliko alarmantno loš - ili gledaoci jednostavno nisu ukapirali poentu (a možda i njeno namerno odsustvo!)? Jer, kao primarni čitalac Barikovog romana, nalazim da je ovo sasvim solidna ekranizacija. Film nije savršen, ali sasvim sigurno nije ni promašaj. Sa jednostavnim, pa i oskudnim tekstualnim materijalom, učinjeno je zaista mnogo i svrsishodno. Tamo gde u romanu fali objašnjenja, na velikom platnu je nadoknađeno većim razvojem likova. Neizgovoreno, tuga i čežnja, sugerisane su svim raspoloživim sredstvima. Na vizuelnom planu, ostvaren je, takođe, pun pogodak i kadrovi zaista izgledaju prelepo, sofisticirano, umetnički probrano.
Morali bismo biti pošteni govoreći i o kastingu. Iako sam najpre mislila da je Majkl Pit suviše mlad(olik) za ulogu Ervea, uzmimo u obzir da naš junak na samom početku (filmske) priče ima 24 godine, a i kasnije se (primera radi, prilikom posete madam Blanš) pominju njegove „oči kao u deteta“, mladićski sjaj na licu. Tu bezazlenost i izgubljenost u nejasnom snu, između dva sveta, Pit sasvim dobro predstavlja. Kira je i inače kao stvorena za kostimirane drame, zahvaljujući svom „starinskom“ tipu lepote, pa ni ovde nije bio drugačiji slučaj. Kao par, funkcionišu uspešno. Alfred Molina je takođe uverljiv u ulozi lokalnog preduzetnika i entuzijaste-zanesenjaka, dok azijski deo ekipe (Koji Yakusho kao Hara Jubej, preimenovan u igranoj verziji; Sei Ashina kao konkubina; Miki Nakatani kao madam Blanš) odgovara predstavi egzotičnosti i neprozirnosti svoga podneblja za Evropljane. Naročito je madam Blanš misteriozna i prelepa, a ništa manje nisu očaravajuće njene toalete.
Kao što sam već napisala, izuzev nekoliko izmena, scenario i radnja su veoma verni književnoj. Naratorska „palica“ predata je Erveu, što je bilo dobar potez, baš kao i uvođenje najpre dečaka, potom mladića Ludovika - jer, on je slušalac, ali i neka vrsta nastavljača, kompenzacije za dete koje bračni par Žonkur nikada nije dobio. Očaj zbog nemogućnosti da imaju potomstvo jeste naglašeniji nego u romanu, međutim, nije presudan - Elen kao lik dobija jasnije određenje, ima konkretno zanimanje, aktivno sugeriše mužu kako urediti vrt i da li se upuštati u dalje poslovanje. Ona je žena koja čeka, čiju strpljivu samoću ne ispunjava ništa sem čudne nade, fiksacije gotovo bliske onoj koja Ervea goni na prelaženje prostranstava. 
Najuspelije su upravo scene putovanja (reče li neko „Sedam godina na Tibetu“? Iili „Povratnik“?) kroz daleke krajeve, preko čitavog ogromnog kontinenta, na samu granicu civilizacije. Smenjuju se predeli, lica, priroda i raznolikost koja pleni. Istina, sam doživljaj Haraovog doma i okoline u knjizi mi je bio drugačiji, raskošniji, ali film i tu nastavlja linijom kontrastiranja. Tako je npr. u Evropi proleće u znaku cvetanja Eleninih ljiljana, ozvučeno tihim žamorom na kamenom stepeništu malog trga; u Japanu, sneg prekriva kedrovo drveće, a minimalizam enterijera i ljudskih pokreta, enigmatičnost postupaka, opsedaju došljaka. Tu su i paralele zaključaka „bilo je to dobro/loše leto“.
Što se „nejasnoća“ tiče, određena pitanja zapravo i nemaju adekvatan odgovor. Zbog čega je Erveu najpre (sa više različitih strana) savetovano, pa eksplicitno (pred nišanom) naređeno da se vrati kući i zaboravi na sve viđeno? Zašto nije u mogućnosti da se poveri Elen? Čemu hamletovski dugo oklevanje da otvori pismo? Osećanja uglavnom nisu lako prevodiva u objašnjenja, ali je njihov uticaj na duše ovde i te kako vidljiv.

Zamerke o „pornografskoj“ prirodi filma još manje su mi shvatljive. Šta bi tek ovi „brižni puritanci“ rekli za „The Lover“ (analiziran prošli put, OVDE)? Za društvo opsednuto sveopštom seksualizacijom (pogledajte samo najčešće vidove fotki na društvenim mrežama, kao i serije ili filmove koji su aktuelni, masovno popularni), nešto smo mnogo postali osetljivi…Golišavih scena je svega par, traju kratko, ne otkrivaju skoro ništa, niti imaju presudan značaj za poentu priče.
Ono što JESTE bitno su: dočarana rastrzanost običnog, pasivnog čoveka, čak ne naročito avanturistički nastrojenog, ali sticajem okolnosti stavljenog u procep između dva drastično drugačija podneblja, kulture, osećanja, tipa vezanosti. Podeljenost postojanja, koja nije rezultat nezadovoljstva onim što se već ima (naprotiv: ljubav prema supruzi nijednog trenutka se ne dovodi u pitanje; zarada je dobra, dom formiran, ne postoji svesna želja za izlazom i promenom), već iracionalnog nemira koji nastaje u samoj dubini bića, nedostupnoj razumu, zaintrigiranoj bez pristanka. Raspon priče, ponavljanje putešestvija, znakovitost krajolika i privlačna snaga nedohvatnog, nesaznatljivog; vizuelna i zvukovna svežina odgovarajuća svilinoj; postavke ljudi u središte širokih prostora (divljine, bašte, jezera); smirena, elementarna osećajnost - prednosti su ovog filma i razlog da mu pružite šansu. (Prethodno) Čitanje knjige se podrazumeva - uostalom, ima manje od sto strana, nedovoljno za bilo kakve izgovore.