среда, 24. фебруар 2016.

Boemstvo buntovnog vizionara

Artur Rembo, divlje dete simbolizma 

 

Autor: Isidora Đolović

Objavljeno 08. novembra 2014. na portalu Bulevar umetnosti, povodom jubileja

Navršava se 160 godina od rođenja „genijalnog derana iz Šarlvila‟, francuskog pesnika koji je izveo revoluciju na planu izraza, slike i odnosa prema konvencijama, blesnuo na književnom nebu poput zvezde repatice i odjezdio u beskraj ostavivši dalekosežni trag – a sve to pre dvadesete godine života.
Pitajući se šta je u osnovi nečijeg stvaralaštva, bivamo i sami upleteni u tajanstvenu mrežu sumnje, promišljanja i asocijacija. Počinjemo da tragamo za uzrocima i izvorima inspiracije, hodajući stopama umetnika i sledeći to klupko što se odmotava prilikom spuštanja u mračne dubine sopstva. Magija književnosti čini da se, opijeni rečima, unesemo, uživimo i istinski srodimo sa svetovima koje nam njihov tvorac otkriva. Na taj način, jednim delom je ispunjena poetska misija: dotaći duše čitalaca, izvesti ih na svetlost otkrića. Njena druga strana tiče se samog autora, koji posredstvom sopstvenog izraza traži izbavljenje i ispunjenje. I ukoliko u tom nastojanju padne kao žrtva, dokle god ostanu oni koji će trag prepoznati i pratiti, nipošto nije bilo uzalud.

Ono što povezuje dvadesetovekovne pesnike poput Vladislava Petkovića Disa, Sergeja Jesenjina, Rada Drainca ili Branka Miljkovića, jeste svojevrsna boemska kob koja prožima njihove stihove i biografije. Svrstavamo ih u grupu tzv. „ukletih pesnika‟, mahom kratkog životnog veka, ali besmrtnog duhovnog nasleđa. Rodonačelnici ove duge linije prvobitno su okupljani oko pokreta francuskih dekadenata i simbolista. Njihova ideologija predstavlja svojevrsni produžetak romantičarskog kulta umetnikove ličnosti. Naime, na prelazu iz XVIII u XIX vek, figura pesnika dobija nove karakteristike, on postaje uzvišeni demijurg, samosvesni i buntovni hodočasnik, prometejski „kradljivac vatre‟, istovremeno heroj i prestupnik. Ovakvu promenu otelotvorili su i do danas njenim modelom ostali Bajron i Šeli. Međutim, trebalo je da prođe gotovo pola veka do pojave kontroverznog i čarobnog Šarla Bodlera, preteče simbolista i začetnika modernog pesništva. Od tada ništa više nije bilo kao pre. Francuska književnost ulazi u uzbudljivo i živopisno razdoblje, kakvo se samo moglo očekivati u tim burnim godinama, nakon serije političkih revolucija i glasno izražene narodne želje za nesputanošću. Novonastale kulturne i društvene prilike, ali i dodir zvezdane, sudbinske predodređenosti, oblikovale su novu pojavu – mladog pesnika koji je bezmalo istog trenutka postao fenomen.

Jedan esej Nikole Bertolina kritički se postavlja prema vremenom izgrađenoj legendi o pesniku, a koja u znatnoj meri oblikuje našu percepciju i često banalizuje shvatanje njegovog opusa, svodeći ga na rezultat kontroverznog životnog puta. Šta uglavnom svi znamo o Rembou? Problematično detinjstvo, odsustvo očinske figure i već legendarna zahtevna majka; dečaštvo u znaku ubrzanog intelektualnog razvoja i rane genijalnosti; nekoliko burnih godina tokom kojih stvara, skandalizuje i izgara; nagli preokret i rastanak sa književnošću, ulazak u trgovačke vode, i krajnje prozaična smrt nalik na Bajronovu (a otprilike i u istoj životnoj dobi). Najčešće se priča zaustavlja na odnosu saVerlenom i uprošćava složena, svestrana umetnikova ličnost. Međutim, možda je rešenje na sasvim drugoj strani – odgonetku krije upravo njegova poezija.

Na književnom planu, već Bodler nagoveštava u kom se pravcu kreću stremljenja novih generacija od pera. U svojoj pesmi „Putovanje‟ iznosi zahtev da se spusti makar i na dno samog pakla, „ne bi li pronašli Novo‟. U skladu sa tim, novouspostavljenu estetiku više ne zadovoljavaju uobičajene pesničke slike. Potreban je drugačiji izraz, originalnija i efektnija rešenja – traženje nepoznatog zahteva novu formu. Rembo je, pogotovo u kasnijim fazama svog stvaralaštva, izrazito hermetičan pesnik. Po sopstvenom priznanju, „sakrio je ključ‟ i nije tražio, ni očekivao od čitalaca da ga protumače, razlože njegovu poeziju. Ideal mu je bilo sazvučje, celovitost, kasnije simbolistički dominantno pružanje raznovrsnih kvaliteta pojavnim stvarima. Primera radi, u njegovom čuvenom i neiscrpno interpretiranom sonetu „Samoglasnici‟, boja je postala kvalitet zvuka, percepcija se širi na sinesteziju.
Iako ga danas svrstavaju u predstavnike simbolizma, Rembo im zapravo prethodi. Zalagao se za stvaranje poezije koja nagoveštava, a ne objašnjava, koja je oslobodila reči pojmovnosti – a zauzvrat ih obogatila čulnošću i muzičko-vizuelnom dinamikom. Smatrao je da je za pesnika neophodno upoznavanje i istraživanje svoje svesti. Njegove ideje intenzitetom i uobličenjem obnavljaju romantičarsku zamisao o pesniku koji je kadar da otvori „dveri imaginacije‟ i sagleda budućnost. „Alhemija reči‟ podrazumeva sposobnost da se bilo koji sadržaj preobrati u nešto lepo i plemenito. Iz tih razloga se nesputano služio ironijom, parodijom, estetikom ružnog, ismevanjem i istovremenim podražavanjem parnasovskog ideala (npr. u „Pesniku povodom cveća‟, upućenoj Teodoru de Banvilu). Dok je ovaj „cinični mali boem‟ s vremenom sve manje mario šta će mu biti objavljeno, njegovi savremenici postepeno otkrivaju i mnogo preuzimaju od njegovih pesničkih postupaka. Na kraju krajeva, nije suvišno pomenuti, „Marina‟ (iz „Iluminacija‟) je prva francuska pesma nastala u slobodnom stihu.

Za Remboovu poeziju karakteristični su efektni i zreli stihovi, stilska uglačanost i preciznost, čak i pri eksperimentisanju. Posedovao je i izražavao nepatvoreni doživljaj prirode, interesovanje za arhetipsko, primitivno, čak varvarsko. Novitet je i ambivalentni lirski subjekt, a za to nam najbolji primer pruža čuvena pesma „Pijani brod‟, u kojoj progovara „iznutra‟, iskazujući potrebu za slobodom i samostalnošću, ali i težnju za samouništenjem. Primetna je i velika autorova načitanost, koja se ispoljava preko mnoštva intertekstualnih veza (npr. „Ofelija‟). Njegova programska pisma predstavljaju prvi autentični manifest moderne poezije. Predstavnik poznog simbolizma, Pol Valeri, ističe da je sva znana literatura pisana „zdravorazumskim jezikom‟ – sem Remboove. Uticao je na dadaiste i nadrealiste, njihovu tehniku tzv. automatskog pisanja i korišćenje zaumnog rečnika. Nagovestio je ekspresionizam i fovizam. Alber Kami će ga nazvati „najvećim pesnikom pobune‟.
Inspirisao je brojne stvaraoce: Pikasa, Ginsberga i Keruaka (predstavnike tzv. „bit-pokreta‟), Nabokova, Henrija Milera, Boba Dilana (interesantni omaž provučen je i kroz film „I'm not there‟), Pati Smit i Džima Morisona (pretpostavlja se da je Remboovim životom nadahnuta pesma „Dorsa‟ „Wild child", na Morisonovu poeziju je bez sumnje višestruko uticao, a sam „Kralj guštera‟ je za sebe govorio da je „Rembo u kožnoj jakni‟). Plagirao ga je čak i Kiki iz „Pilota‟! Na velikom platnu ga je majstorski oživeo Leonardo di Kaprio (na slikama gore; nakon što mu je zapala uloga prvobitno predviđena za prerano preminulog Rivera Finiksa). Ima ga i u briljantnom romanu „O junacima i grobovima‟. Jedan od glavnih likova, Fernando Vidal, sveznanje i ključnu ulogu u svetskom poretku pripisuje „Sekti slepih‟, kao nekakvim zakulisnim upravljačima. Rembo je naveden kao poznavalac njihove veštine zbog svoje čuvene teorije o postizanju (pesničke) vidovitosti. Naime, pošto je uveren da slepima upravo gubitak vida izoštrava ostala čula i dovodi ih u specifično stanje „nadznanja‟, po istoj analogiji smatra Remboa za nekoga ko je morao poznavati ovaj (fiktivni) metod. Dakle, Ernesto Sabato ukršta istorijsko sa fiktivnim, čineći tako umetnuti spis (pronađeni ogled) prividno autentičnim, jer je argumentacija potkrepljena primerom iz realno postojećeg sveta – pa još umetničkog.

Da se vratimo na pitanje s početka teksta, samo zakoračivši i (nadajmo se) zagolicavši maštu nekih budućih čitalaca za Remboovo stvaralaštvo, zaključićemo da je u njegovoj osnovi upravo ona „prejaka reč‟, magična formula za kojom je „alhemičar‟ tragao, prepustivši je u amanet sledbenicima.

* Za priču o Remboovom životu i biografske detalje, pogledajte moj članak koji je objavljen u "Politikinom Zabavniku", broj 3273:  http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/tekstovi/na-djonovima
* Preporučujem i film "Total Eclipse", sa Leonardom DiKapriom u ulozi Remboa i Dejvidom Tjulisom kao Verlenom:  http://www.imdb.com/title/tt0114702/