четвртак, 18. фебруар 2016.

Zidanica na bolu

piše: Isidora Đolović

Filip David - "Kuća sećanja i zaborava"
izvor: www.laguna.rs

"Kad svane dan
i mrtvi probude se
i zora nova dođe
i prođe noć..."

Pre par meseci sam, sasvim slučajno, nabasala na ostvarenje Gorana Paskaljevića "Kad svane dan". Moram priznati da odavno nisam pogledala bolji noviji, posebno domaći film. Podsetio me na Kišov roman "Peščanik".
Bila je to priča potresna, univerzalna, topla, LJUDSKA. Tema holokausta dotaknuta kroz sudbinu upravo penzionisanog profesora muzike, Miše, koji iznenada otkriva da je usvojen i da su njegovi pravi roditelji, Jevreji, stradali u logoru na Starom Sajmištu. Kroz središnji motiv nezavršene partiture koju mu je ostavio biološki otac - Isak, odigrava se traganje već sredovečnog čoveka za sopstvenim identitetom, borba sa vetrenjačama društva koje juri i ne razume, želja da pruži omaž prošlosti i korenima.
Gluma (uz naslovnu ulogu fantastičnog Mustafe Nadarevića, izdvojila bih gotovo čehovljevsku minijaturu Olge Odanović), scenario (Paskaljević i Filip David), kadrovi, muzika (Vlatko Stefanovski) - sve je na svetskom nivou.
I kada sam ovih dana, čitajući roman Filipa Davida - prošlogodišnjeg laureata NIN-ove nagrade - negde na sredini stigla do ispovesti Miše Volfa/Brankova, prepoznala sam poglavlje razvijeno u pomenuti film. To je upotpunilo moj utisak i svakako podiglo ocenu ovoj knjizi.


"Dan i noć u ušima mi odzvanja jedna melodija. Svedočanstvo o nama. Da smo bili, postojali. Sa tim zvucima ležem da spavam, sa njima se budim. Uvek sam verovao da je muzika jača od svega, pa i od umiranja, od smrti, od svih užasa. I nekako verujem, dok ta muzika postoji, postojaćemo i mi."(str.106, pismo Avrama Volfa sinu)

Na primerima proze o holokaustu, npr. Danila Kiša ili Aleksandra Tišme, vidljiva je slična pojava koja prati i ovaj roman: neophodnost postupnog, epizodičnog govora o stravičnosti preživljenog. Jer, takva iskustva su uglavnom neizreciva. Fragmentarnost proze je tako, s jedne strane, dobro rešenje - budući da bi ova teška tema možda postala "nesvarljiva" ili neminovno skliznula u patetiku, ukoliko bi je isporučili u celini. Ovako ona uverljivo nalikuje bolnom sećanju, u podsvest dugo potiskivanoj uspomeni koja dolazi u naletima, odlomcima, postepeno...kao kada se ispovedanjem iznosi na videlo. Sa druge strane, ovaj postmodernistički postupak stvara utisak blage konfuzije i ne baš čvrste povezanosti, te je između odličnih prologa i epiloga prisutna izvesna labavost strukture. 

Što se stila tiče, on je neopterećen i jednostavan, pa čini da se čita lagano i brzo. Rasute su mnoge ispovesti, novinski isečci, fantastični iskoračaji (magijski realizam), dnevnički zapisi, pisma, gotovo transkripti monologa sa psihoanalitičkih seansi....složeni u pomalo raštrkani mozaik patnje, one dostojanstvene i distancirane.

U osnovi knjige je traganje Alberta Vajsa za poreklom straha od opsesivnog zvuka voza, koji ga kroz čitav život proganja, u snu i na javi. Duboko u sebi, on zna odakle potiče ta fiksacija, ali se boji suočavanja, opterećen krivicom (zbog gubitka malog brata Elijaha), sramotom (zbog kratkotrajnog učešća u farsi sa promenom identiteta u Hansa, pogubnoj po sve) i bolom (zbog ranog gubitka roditelja). Međutim, ovo nije samo priča o Albertu, već i čitavoj generaciji Jevreja koji su preživeli antisemitske pogrome i pakao logora; niti je samo potraga za načinom da se suoči sa patnjom sećanja - nego i ispitivanje problema zla, kao moćne sile izvan nas. Ona nije objašnjiva tek delanjem izopačenih pojedinačnih umova, već predstavlja nešto što nas uveliko prevazilazi i time zastrašuje, čini da zanemimo. 
Ovo je priča i Miše Volfa, Urijela Koena, Johana Krafta. Pripoveda o nesreći Ingrid, Elize, Emila Najfelda i njegovih roditelja. To je teskoba koja odnosi Solomona Levija, koja tera hipnotizera i trbuhozborca M.N.-a da se služi bolešću "proročkog, demonskog deteta" i zarađuje na tuđoj lakovernosti. Opterećenost identitetom, koja negde ide do samomržnje. Pitanje vere, pitanje sumnje. To je izraz života, kako bi Kiš rekao, "obremenjenog smrću" i neizlečivo zatrovanog iskustvom koje se, mada veoma blisko i suštinski zajedničko (skupovi u Njujorku i deljenje ispovesti o tome svedoče), ipak ne može potpuno podeliti, ni poistovetiti. Svako nosi sopstvenu kob.
autor
Albert Vajs i njegovi vršnjaci nisu birali svoju tugu - suviše mali da je u tom trenutku shvate, a dovoljno svesni da nikada ne zaborave traumu. Ali su se, kada je bilo potrebno, odlučili da je zadrže, kao neophodni činilac uspostavljanja rasparčanog identiteta. 
U svetu bola, mi smo bića sazdana od njega. Postojimo u bolu i kroz bol. 

"Ali, šta bi on bio bez toga, bez duboko prožimajućeg bola? U njemu se čuvaju sećanja na oca, majku, Elijaha. Taj bol je sve ono što je on sam, bez tog bola on, Albert Vajs, ne postoji. A ni oni do kojih mu je najviše stalo."(str.117)

Naslovni simbol je zaista centralan. U zamišljenoj "kući", Albert dobija jedinstvenu priliku da se projektuje (baš kao i otac ili još ranije, dalji rođak Erik Vajs "Hudini") u neku drugu stvarnost - samoponištenjem, kroz eliminaciju svih sećanja koja ubijaju. Međutim, to je tek još jedna iluzija. Zaborav je možda prividno lekovit, ali, on takođe uništava i ono što nas čini. U njemu nestaje sve, kao u vrtlogu, stravičnoj tmini neznanja i nesvesti. Sa potiranjem, negiranjem preživljenog, gubimo sopstveni smisao. Sećanja bole - ali su deo nas, potvrda postojanja izgubljenog. Čak ih i volimo - ali, ne mazohističkom zaljubljenošću u ličnu tugu, ambivalentnim gnušanjem onoga što istovremeno negujemo kao osobenost, čak ni pomirenjem (jer, njega u potpunosti ne može i ne sme biti, baš kao ni opravdanja i racionalizovanja holokausta)...
Radi se o prihvatanju nužnosti, pozicioniranju sebe u vrtlogu minulih događaja i, kao kod životnog brodolomca, pohranjivanju večno opominjućih uspomena, umesto bežanja i potiskivanja.
Kao što je odbio da u zaboravu prigrli ponuđeni identitet Hansa Krafta, tako je odoleo i brisanju svega primamljivim tasterom u "kući zaborava". Postojati kroz patnju, istovremeno znači odupiranje zlu, ništavilu - koje jeste negacija, zaborav.

Roman počinje i završava se nesnosnom bukom u junakovoj glavi, odjekom beskrajnog nedostajanja. Samo, na kraju se ona ne pokušava, niti želi uništiti, potisnuti hipnozama, psihoanalizama, podvalama. I zatvaranje očiju više neće značiti izbegavanje teme zla i njegovo ignorisanje, naprotiv. Biće to ponovno stvaranje jednog patnjom pročišćenog, sećanjima obnovljenog sveta, otvaranje vrata - ne zaborava, već večnosti.

"To je sve što je želeo, svet bez bola, nepravdi, očajanja, bez zla.
Postoji takav svet. U jednom drugačijem, skrivenom poretku stvari."(str.188)

Ključno pitanje, ipak, predstavlja metafizika i poreklo zla. Odgovor je pesmističan: ovo nije knjiga koja donosi (barem ne očiglednu, konvencionalnu) utehu. Ne leči katarzičnim doživljajem, kao nekada grčke tragedije. Zaključak joj je porazan: od zla nema bekstva, a svet u kome živimo je đavolji poligon. Ali, SEĆANJE je, nasuprot varljivoj privlačnosti zaborava (zavodljive laži, obećanja izbavljenja kroz prazninu), ono što može biti lekovito, koliko i destruktivno - donositi spas, jednako kao i propast. Sećanje na nepravdu naoružava nas protiv novog zla, upozorava, sprečava kobno ponavljanje. Održava svest budnom i, pre svega, večito opominje.
spomenik žrtvama holokausta, Staro Sajmište
Ovaj roman je upravo to - mirno upozorenje (kroz evokaciju mnoštva glasova), jedna mirna (ali, stišanost pojačava potresnost!) opomena za budućnost. Jedino pamteći, kao da nam poručuje, priznajemo da stradanje nije bilo uzaludno, odajemo poštu žrtvama, osmišljavamo svet bez zla. I sebe u njemu, kroz senke drugih u sebi.