piše:
Isidora Đolović
Debitantski
roman Darka Tuševljakovića,
aktuelnog dobitnika Evropske književne nagrade za mnogohvaljeno ostvarenje
„Jaz“, objavila je Čarobna knjiga,
sada već „davne“ 2010. godine. „Senka
naše želje“, knjiga nestrpljivo dočekana od strane ljubitelja fantastike,
već tada je najavila talentovanog autora, ali i domaći doprinos ovom žanru.
Rešenje na koricama, kako je već primećeno od strane pojedinih kritičara,
asocira na prvi (i najuspešniji) domaći horor-film “Leptirica”, posebno
avetinjskim odsustvom boja i kontrastom belih čaura na crnoj podlozi; sam motiv
svilene bube je, kao što ćemo videti, veoma važan i dobro odabran.
Priča
smeštena u veoma živopisno dočarano Pančevo iz devedesetih godina prošlog veka,
oblikovana je u vidu sećanja Danijela Isakova na odrastanje, otkrivanje moći
iskustava iz prošlosti i neophodnosti blagovremenog suočavanja sa uspomenama.
Naracija teče iz prvog lica, u ispovednom tonu i biranim, elegantnim stilom.
Pre lične, važnu ulogu u Danijelovom životu odigraće tuđa prošlost.
Fasciniranost odsutnom figurom strica Gorana (avanturiste i nesuđenog pilota,
koji je otišao u beli svet pre
dečakovog rođenja) i želja da se što više dozna o porodičnoj istoriji,
obeležili su njegovo detinjstvo. Dugo su jedini znak od strica bile šarene
razglednice sa raznih krajeva planete, koje rasplamsavaju detetovu maštu, uveliko
stešnjenu u ravničarskim okvirima. Još jedna skoro legendarna osoba u porodici
je deda, bivši ratni avijatičar, pa se mali „Di“ rano poistovećuje sa onima
koji su iskoračili iz svoje sredine (ili barem to pokušali), za razliku od oca
„šljakera“.
Godine,
nalik situ koje neprestano postaje sve finije i finije, odrasloj osobi
ostavljaju samo nekoliko probranih zlatnih kamenčića da im se divi i iznova ih
prevrće na dlanu, otkrivajući svaki put neki novi, drugačiji sjaj…
Danijelov
svet čine još roditelji Milan i Hana, ruski hrt Alfa, najbolji drug Martin –
debeljuškasti apotekarev sin, ortak za pecanje Ćuza i prva ljubav - najpre
nerazdvojna drugarica Željka. Nalazi se na prelazu iz sedmog u osmi razred,
dakle, sa nepunih petnaest godina, što je doba kada mašta, očekivanja i dileme
prosto „divljaju“. Pripovedač stoga više puta „naglas“ promišlja o uvidu koji
mu je vremensko-iskustvena distanca obezbedila, samim tim i njenom udelu pri
pokušaju da se opisano rekonstruiše kroz perspektivu tadašnjeg pubertetlije.
Život na granici, između Dunava i Tamiša, Šumadije i Vojvodine, sa puštanjem
„zmaja“ (u simboličnom obliku albatrosa) na jedinoj gradskoj padini u tmurna
popodneva, gacanja po obali reke i tabananja zavučenim ulicama, jednom prilikom
mu donose zastrašujuće i opsedajuće iskustvo. Naime, avetinjsko lice devojke,
ugledano u prozoru odavno napuštene svilare, počeće da ga proganja kroz snove.
Blizina selidbe Landovih, Martinove porodice, u prestonicu zbog boljih uslova
za posao, donosi mu još jedan strah, od gubitka prijatelja i poverenika.
Priviđenje
se ukazalo „nedugo nakon valjevskog zemljotresa“, a uoči Goranovog iznenadnog
povratka. Stric dolazi noću, sa kišom, polupraznim koferom i mnogo uzbudljivih
priča – ali, tu je nešto neobjašnjivo kobno, što kao da jedino Danijel
primećuje. Intenzivno je, poput preplašenosti, mraka, vode, svilenih buba i
razloga razjarene reakcije Ciganke-gatare prilikom prve „seanse“ dečaka. Goran
se vratio mračan, preplanuo i prekaljen, sa upadljivim ožijlkom na licu, u
iznošenom kaputu. Tamnu senku oko stričevih nogu, koja kao da ima sopstveni
život, naizgled jedino Danijel vidi. A šta povezuje sve ove motive? Pomoć možda
može pružiti jedino jeziva Džemira, lokalna romska Pitija.
autor |
Džemira
gata preko svilenih buba, jer “svila je
nit koja povezuje svetove i čuva vezu sa onim što je davno iščezlo.” Upliv
(celoga života priželjkivane) prošlosti, preobraziće, oneobičiti junakov svet
iz poznatog u otuđen, misteriozan, opasan. Najpre novim okupljanjem davno
nerazdvojnog trija Goran-Hana-Milan, oživljavaju sećanja na pančevačke
mangupluke. Mada se stara i nova generacija povezuju uočavanjem nekih
neizmenjenih kontinuiteta, Danijel veoma brzo počinje da se oseća skrajnuto.
Stričeve hipnotišuće priče o nepalskim plemenima i havajskim erupcijama
vulkana, prepliću se sa obznanama Džemirinih svilaca, noseći u osnovi
upozorenje na smrt, žrtvu i prokletstvo za koje ključ može naći jedino najmlađi
Isakov. Ili su svi ti razliveni tragovi, zapravo, tek posledica razočaranja nad
razbijenim idolom? Zašto baš bratanac stvari vidi drugačije – ili, bolje je
reći, uopšte vidi nešto?
I
pored evidentnih početničkih spoticanja, uz (možda neizbežne) momente
površnosti, “Senku naše želje” je teško ostaviti. Jednostavno “vuče” na
čitanje, delom zahvaljujući prepoznavanju avantura u duhu malog mesta, svih
arhetipova, sujeverja, lokalizama – a delom usled laganog pripovednog toka,
koji vas nosi, nekad nalik bujici, a drugi put kao mirna voda, ka raspletu. Uz
to, roman poseduje izvestan svetski šmek, budući mešavina coming-out-of-age (iliti priče o odrastanju), horora i magijskog
realizma, sa sasvim neočekivanim epilogom. Primera radi, oduševiće ljubitelje
Safonove “Trilogije magle” i mislim da je onima koji su je pročitali, nakon
ovog poređenja, jasno o čemu je reč. Kako poglavlja odmiču, priča poprima sve
zlokobnije tonove, nostalgiju smenjuje strepnja, bliskost podozrenje, a maštom
ulepšane slike pretvaraju se u košmarna prikazanja. Iza mladalačkog drugarstva
i uobičajenih nesuglasica braće, usled različitosti u karakterima (mirni,
razboriti Milan i problematični, piću sklon Goran) krije se klasični sukob oko
sticanja naklonosti devojke u koju su obojica zaljubljeni. S druge strane, u
egzotičnim sećanjima na havajsku nevestu Keolu, nalazi se tragična posledica
grehova od kojih se pobeglo iz Pančeva.
Mane:
Često nezgrapna metaforika, rečnik i shvatanje emocija – posebno reagovanje na
seksualnost. Neretko je prisutna i preterana patetika kod petnaestogodišnjaka
(primer je Željka), dok je pomalo kliše ideja ljubavnog trougla, ruku na srce, ipak
svrhovito primenjena. Opravdanost: Sam
žanr, uzrast fokalizatora, kao i glavna činjenica da slaba mesta, utiskom, uvek
bivaju nadjačana pojedinim zbilja lirskim opisima, lepo skrojenim odlomcima i
uobličenim mislima, te vidljivom brižljivošću sa kojom se na knjizi radilo.
Napolju
su oblaci izgledali poput brodova koji u noći bez meseca munjama love snove
spavača. Svaki put kada bi bacili svetleće harpune, svet se rađao iz ništavila
i podsećao me na prizore od prethodnog dana.
Pohvalno
je što nema propusta ili nepovezanih detalja, pa elementi bez problema pronalaze
svoje mesto i ulogu, sve biva kad-tad razjašnjeno. Priča ne pati od „viškova“,
a zauzvrat nudi veoma sugestivan ugođaj i živu atmosferu, bilo to u domenu
romana o odrastanju ili pripovesti strave i užasa. Sredina i razdoblje zbivanja
zaista su verno rekonstruisani, a zasigurno u svakom od nas – pripadnika
generacija rođenih od kasnih sedamdesetih do početka devedesetih – bude sasvim konkretne
uspomene. Tu je sveprožimajuća poznatost palanačke jeze, vremena vokmena, BMX-a i još svežih odjeka rata (sa čime
je u neposrednoj vezi tragedija Željkinog oca), dok verodostojnosti doprinosi
upotreba tinejdžerskog žargona. U svakom slučaju, ostvaren je pažnje vredan književni
poduhvat, uz to veoma čitljiv.