недеља, 1. новембар 2020.

Kako je propao Ragnarol: „Vikings“, V put – uzalud (1)

komentariše: Isidora Đolović

Pre tri godine sam, recenzirajući četvrtu sezonu serije „Vikinzi“, zaključila kako ipak „nisam toliki mazohista“, a i život je prekratak, da bih istrajavala u praćenju nečega što odavno više nije na starom nivou. Konstatacija i dalje stoji, ali kada je spomenuta serija u pitanju, možda i ne baš. U međuvremenu je History-jev hit izvrteo još tri polusezone (reč je o trendu da se snimi dvadeset epizoda u jednoj sezoni, koje se zatim iz dva navrata emituju tokom dve godine), a ja sam bez teškoća odolevala znatiželji i „spojlerima“, naposletku potpuno zaboravivši na seriju. Ali, naišao je period kada, usled potpune usredsređenosti na pisanje nečega što mi je veoma važno, mesecima ne čitam ništa izvan stručnog štiva (tačnije, „za svoju dušu“), pa mi zato preostaje – gledanje. Razmišljajući šta bi to moglo da me ne zaokupi previše, a ipak animira, uz zadovoljenje potrebe da malo „kvalitetno ocrnjujem“ viđeno (nisam odavno!), setih se kako nisam završila „Vikinge“. Nedostajao mi je izgovor da se svađam sa ekranom laptopa i, eto, odluka je relativno lako doneta – sem toga, pošto imam u planu da (sa znatno više radosti i entuzijazma) nastavim „Poslednje kraljevstvo” čijoj se radnji sada već do poklapanja približavaju, nije bilo dalje dileme. Pa, da vidimo najpre gde smo ih to ostavili negde pred kraj četvrte sezone...Do tada, ukoliko se tek uključujete u priču, za moje dosadašnje tekstove o ovoj seriji, kliknite OVDE.

Kada smo se pozdravili, Ragnarovi sinovi iz drugog braka upravo su ostali siročići (u kraćem vremenskom razmaku nasilno izgubivši i oca i majku), ali daleko od sloge kakvu među članovima jedne porodice obično podstakne zajednički gubitak. Upravo je napuštanje scene od strane centralne ličnosti dotadašnje priče, harizmatičnog Ragnara Lotbroka – u tumačenju (malo je reći) fenomenalnog Travisa Fimela, poljuljalo temelje čitavog serijala. Postavilo se sasvim očekivano pitanje: hoće li bilo koja od preostalih figura biti dovoljno upečatljiva i kompleksna da drži konce uveliko rasute fabule? Deo ekipe poslat je u prilično besmislenu špansku pustolovinu, koja dovodi do još apsurdnije pogibije jednog od najvoljenijih ženskih likova, Helge. Autorska rešenja su verovatno i njima bila nejasna kada je odlučeno da Flokijeva supruga, u nekakvom iznenadnom pomračenju svesti, usvoji muslimansku tinejdžerku Tanaruz, koja će joj doći glave. U Britaniji, osvetnička akcija sprovedena nad kraljem Ejlom omogućila je da se igra na staru kartu zvanu blood eagle, s tim što je ovoga puta isti spektakularno-jezivi obred prikazan u situaciji i sceni koje su samo loša kopija neprevaziđene istoimene epizode iz II sezone. Još jedan kralj, Ekbert, umesto da čeka nordijsku odmazdu, prirediće sebi odlazak u antičkom stilu – ali, ne pre nego što naredi snahi-ljubavnici da se vrati mužu (njegovom sinu) i čuva dragocenog malog Alfreda (pored Džuditine odbojnosti prema Etelvulfu, nikada mi nije postalo prihvatljivo favorizovanje kopileta). Isto će je zatim posavetovati, snishodljivo i reda radi, za prvog unuka Etelreda, koji je, mada njegove krvi i zakoniti naslednik prestola Veseksa, samo „takođe poseban“. Ne zamerite mi što sam osetljiva na bilo koji nagoveštaj upadljivog favorizovanja u porodici: ko god je starije dete, odlično poznaje osećaj!
Moram priznati da je razlog mog povratka „Vikinzima“, zapravo, kralj Harald. Od prvog pojavljivanja, za mene je taj čovek ultimativni frajer (Peter Franzen likom dosta podseća na Gerija Oldmana, pa je možda i u tome tajna), bilo sam, bilo u tandemu sa bratom Halfdanom – glumci su se savršeno uklopili i imaju neverovatnu interakciju.
Nesrećni uvek dever(uša), nikad mladoženja Hari pred ženama gubi razum, srljajući iz gluposti u glupost. Kada mu se put opet ukrsti sa onom koja ga je i podstakla da traži krunu, sada udatom Elisif, prvo će joj ubiti supruga (izvestan danski plemić), a onda zbog pohote umalo biti i sam likvidiran (mislim, stvaaaarno....ko još veruje udovici što do juče nije krila prezir, da te, svega dan iza gubitka muža, očajnički želi?). Neću ovom prilikom o proizvoljnom i dosta neveštom korišćenju istorijskih i legendarnih izvora, imena, motiva, jer bi to bila potpuno druga i opširnija tema. Već spomenuti bratac Halfdan mu tom prilikom spasava glavu, bivajući još jednom daleko odaniji nego bilo koji od braće Lotbrok. Naime, NJIHOV najmlađi, Ajvar (u originalu se ime piše Ivar – ali, koliko god mi transkripcija izazivala asocijacije na zimnicu, smatram da joj moramo biti verni), dosta očekivano se okreće protiv Sigurda, dajući još jedan u nizu dokaza sopstvene neuračunljivosti. Da, to je onaj pompezno dočekani Sigurd „sa zmijom u oku“ koji, prema legendi, postaje zet nortumbrijskog kralja i važna istorijska figura, a ovde je dobio samo ružnu frizuru „fudbalerku“ i prerano skončao kao žrtva bratoubistva. Darežljiviji je Ube, najstariji brat, koji prve bračne noći deli Margret – od robinje unapređenu u nevestu – sa Hvitserkom. Sezona se završila pojavom seksi sveštenika – i čim se ove dve reči nađu u istoj sintagmi, a nije u pitanju Čezare Bordžija (glavni junak druge serije, OVDE), znajte da nešto neće ići kako treba. Ne vredi ni što ga glumi Džonatan Ris Mejers...ali, da ne brzam. 
Peta sezona je podeljena na dva ciklusa od po 10 epizoda. Tokom prvog, pratićemo osvetničku misiju Ragnarovih sinova u Engleskoj, početke međurodbinskih sukoba i rasipanje vazda nestabilne nordijske zajednice na različite strane, već prema pojedinačnim ambicijama onih koji su se nametnuli kao jači. Idemo u zemlju gde su (skoro) svi muškarci zgodni, visoki, sa savršeno plavim očima i dugim kosama – ponekad je i to dovoljno!

Epizode 1-7: Nevere i zavere

Ponovno gledanje „Vikinga“ je poput susreta i poljupca (da ne idemo baš predaleko!) sa bivšom ljubavlju. Znate da je loše, da uopšte nije pametno i od prvog trenutka vidite kako svi oni razlozi usled kojih ste prvobitno stavili tačku na sve još važe, ali, ipak vas nešto vuče „u ime starih uspomena“ i tešite se time da „neće predugo trajati“. Samo da bacimo pogled, zar ne? Taj pogled se, u slučaju ove serije, odmara na prekrasnim predelima Islanda ili leti brzinom strele kod scena borbi, naturalističkijih no ikada, a ostatak vremena fiksira nestvarno lepa lica zbog kojih vam dođe da odmah izvadite pasoš i preselite se u Skandinaviju, gde genetika tako dobro radi. Šalu na stranu, poriv traje do sledeće prilike – a javiće se brzo, čim neko od bogovski naočitih ljudi progovori i suoči vas sa scenarističkim haosom.

Dakle, prva polovina pete sezone nastavlja se odmah iza Sigurdove pogibije koja predstavlja kobni začetak razdora među braćom. Ube i Hvitserk jasno vide, kao i svi mi (a ko sumnja, razuveriće se koliko do treće epizode), da je mlađani Ajvar potpuno skrenuo (na nesreću, još uvek izrazito bistrom) pameću. Nema tu mnogo mesta čak ni saosećanju zbog hendikepa i neravnopravnosti koja ga toliko boli – još kao dete bio je veoma čudan, izrastavši u poremećenu osobu žednu krvi, afirmacije i dominiranja. U njemu, istina je, postoji priličan udeo magnetizma  slavnog oca, međutim, Ragnar nikada nije bio psihopata. Ajvar oseća da mu rođena braća ne veruju, a polubrat Bjorn se ograđuje od svega i odlazi na Mediteran u pratnji „svog dečka“ (doći ćemo i do toga) Halfdana i šarlatana Sinrika, koga takođe pamtimo iz prethodnih sezona. Floki ga takođe ostavlja zarad sopstvene rizične pustolovine, pa će, osetivši se napušten od svih, momče potpuno olabaviti sve dizgine.

Da im se pogledi na svet ozbiljno razilaze, Ube oseća još tokom izrazito brutalnog napada na crkvu u Jorku i zauzimanja samog grada. Nije u stanju da učestvuje u razularenom krvoproliću, a kasnije će se zalagati za sporazumno prihvatanje ustupljenog zemljišta radije nego dalje oružane sukobe. No, izgubili su iz vida poslednji trik starog lisca Ekberta, koji je pred smrt i navodni dogovor sa Vikinzima, abdicirao u korist sina. To znači da sporna oblast zapravo i dalje pripada saksonskoj kruni ili, preciznije, novom kralju Etelvulfu koji je sada u izgnanstvu.
Prva polovina pete sezone odvija se izuzetno brzo, što je s jedne strane dobro – gledaocima nije dosadno i svaka epizoda sadrži mnoštvo dešavanja na nekoliko polja. Ali, s druge strane je prisutna neverovatna hronološka zbrka. Tako su, mada je u vreme Ragnarove egzekucije Alfred bio dečačić, za najviše godinu dana on i polubrat odrasli, pa sada zatičemo visoke adolescente, dok Ragnarovi sinovi nisu „omatorili“ ni dana. Isto važi za Gutruma, Torvinog sina iz prvog braka, koji je uveliko tinejdžer i vežba mačevanje. Šta tek reći za Astrid, od koje smo se oprostili dok je imala kratku kosu, a sada joj ista pada niz leđa – sumnjam da su tada koristili umetke i nadogradnju?!?
Etelvulf i njegova mala porodica kriju se u nekoj močvarnoj oblasti, bez imalo luksuza, „svile i kadife“. Džudit je, možda i usled sveokružujuće prljavštine i vlage, još manje podnošljiva nego ranije. Svaka čast glumici Dženi Žak, koja ima talenta i svoj lik tumači onako kako joj je neko očigledno objasnio da mora, ali prenaglašena dramatičnost i bolesna briga za Alfreda ne ostavljaju utisak prirodnosti. Mezimče danima pati od nepoznate tegobe, sve dok ne ugleda priviđenje, upadne u mulj i onda, došavši sebi, saopšti roditeljima (izbezumljenim od strepnje) kako su potrebni u Jorku. Moraju se odmah vratiti – rekao mu pravi ćalac, Atelstan. Naravno, oporavlja se preko noći i, gle, vojska već jaše u susret, na početku spomenutom, seksi svešteniku Hegmundu, koji se ozbiljno zaoštrio da ratuje protiv Vikinga. Ko će gore i više glumatati, on ili Džudit, ostavljam vašoj strpljivosti da proceni.
Etelvulf je, inače, još tokom četvrte sezone osvojio simpatije mnogih i napredovao na listi omiljenijih likova iz serije. Sada će tu poziciju sigurno „zacementirati“, baš kao što se glumac (Mo Danford) zasluženo dočepao glavne špice. Etelvulf je pravičan kralj, dobar ratnik, brižan otac i tolerantan suprug. Iako je za svaku pohvalu to što ne odvaja sinove, bolno je neprijatno gledati kako svi guraju starijeg, Etelreda, u drugi plan. Niko mu se i ne obraća, a kada Džudit uoči bitke bude zagrlila „svoje momke“ i održala im govor podrške, gledaće isključivo u Alfreda.
Glavno pojačanje sezone je Džonatan Ris Mejers, strašan glumac – svako ko je gledao makar „Tjudore“ potvrdiće rečeno – i stari, provereni adut Majkla Hirsta, autora obe serije. Poznat po svojim izražajnim očima i neobičnoj lepoti, naročito dobro se snalazi u ulogama ljudi koje muče određene manije ili strasti. Ipak, ovoga puta je uloga koju su mu namenili toliko razočarenje da ne može mnogo šta učiniti sa njom. Biskup je ratnik i ljubavnik, zbog požudnosti se samokažnjava u šumi, govori iritantnim polušapatom i, sve u svemu, već na prvu loptu zaključićete da je nezanimljiv i dosadan tip kome je dato previše vremena na ekranu.
Bjorn prepušta Haraldu da mu obavesti majku (Lagertu) o ishodu veseške osvete, a sam kreće sa Halfdanom da vide još sveta i iskoriste život. Bratski odnos koji već par sezona unazad pratimo paralelno sa onim kod Ragnarovih sinova i ovoga puta je uspešno iskorišćen za pocrtavanje razlika. Harald je nepromenjeno ambiciozan, dok je Halfdan avanturista, pa ipak, kako kaže (budući) kralj čitave Norveške, „svakome je potreban brat da mu čuva leđa“ – naročito kada ste u prisustvu žena nešto malo zreliji od zatelebanog pubertetlije. Harald će, dakle, kročiti u Kategat, koji je sada teritorija žena-ratnica uz poneki izuzetak; biće utamničen i napastvovan, ali uspeti da se iskobelja sa plenom. Pošto mu je prosidba Lagerte propala, ali ga ona, okovanog, svejedno seksualno iskorišćava (doći ćemo do problema dvostrukih standarda kada je u pitanju ova vrsta nasilja. Kod žene kao žrtve, nedvosmisleno se radi o silovanju – zašto isto ne važi u slučaju muškarca?), revanširaće joj se bekstvom i kidnapovanjem omiljene družbenice. Malo je nejasno kako to da Astrid, kraljičinu ljubavnicu i desnu ruku, u po bela dana ugrabe „nasred sokaka“ i odnesu, no, dobro. Iako nisam to očekivala, podzaplet koji sledi mi je, zapravo, na kraju bio među najzanimljivijim, a sama Astrid, daleko od Lagerte, mnogo interesantniji lik.
Harald je (kao i obično) direktan: hoće da se ženi, uprkos tome što stalno udara glavom o zid pri pokušajima da nađe adekvatnu verenicu. Njegovo udvaranje (nazovimo to tako) Astrid je  urnebesno i baš šteta što nije okušao sreću u novijem dobu – s obzirom na zastupljenost kategorije sponzoruša, ne bi čekao ni pet minuta. Astrid je naizgled ravnodušna na ponude krune, zlata i raskoši, ali ne i na divljenje sa kojim je okupljeni posmatraju dok ulazi u svečanu dvoranu.
Što se njenog izgleda u odnosu na Kategat i prethodnu sezonu tiče, ko god da joj je priredio ekstremni preobražaj, napravio je čudo. Slučajno ili ne, onaj stereotipno lezbijski/biseksualni fazon (pošto, izgleda, devojke drugačije orijentacije MORAJU imati kratku kosu  i „razbacanu”, blago neurednu pojavnost) zamenjen je mnogo ženstvenijim i stilizovanijim, a da joj ipak nisu oduzeti atributi ratnice.
Lagerta se nije mnogo potresla nestankom – kaže, „dovoljno je stara da bi je ičiji postupci mogli iznenaditi“. Iskreno, teško je poverovati u stavku o godinama, kada pred sobom već par sezona imate ženu zaleđenu u vremenu. Torvi je, od preostalih joj vernih pratilja, odana snaha i majka. Do sada sam se žalila na nezanimljivu Hirstovu kćer koja je nepotizmom dobila proširenu ulogu, ali, gle, usled regresiranja ostatka ekipe, Torvi ispada sve simpatičnija. Naročito mi se dopalo kako objašnjava Gutrumu da, iako Bjorn zaslužuje da ga zove ocem, ne treba zaboraviti njegovog pravog roditelja – jarla Borga, koga odlično pamtimo iz druge sezone. Treća članica domaćinstva, Ubeova žena Margret, i dalje je bezlična „kuvana noga“, mada neumorno pokušava da spletkari protiv Lagerte, a onda ustukne kao miš čim joj daju do znanja da je razotkrivena. Oduvek su me najviše nervirali takvi ljudi: nesposobni su da stanu iza svog stava, a vole da puste jezik. Žele da se pitaju za nešto, a kada bi dobili priliku, ne bi znali šta da urade sa njom.

Ragnarovi sinovi vole robinje i uglavnom se njima, pošto ih oslobode, odmah ožene. Ajvar, već vidimo, nije izuzetak. Naoko pitoma i mila, ali – kako opravdano naslućujemo – prefrigana plavokosa robinjica, brzo mu podilaženjem hrani ranjeni ego i puni glavu pričom kako je poseban, izabranik bogova, pa možda i jedan od njih. Ona to, ako niko drugi, „potpuno razume”, odmah vidi koliko je izuzetan, štaviše, spremna je da položi svoj život za njega. Mladić je samo čekao da mu neko polaska. Ovo će biti prelomna tačka posle koje, zahtevajući komandu nad vojskom, raskida sa braćom.

Ube se, nakon svega, vraća u Kategat: njegove želje su daleko uravnoteženije; Hvitserk u poslednjem trenutku menja stranu i ostaje uz Ajvara, mada će se tokom narednih petnaest epizoda kolebati da li je pogrešio ili ne.

Naposletku, Flokiju je ove sezone pripala najdosadnija, u početku robinzonovska avantura.  Umoran od svega posle gubitka voljene Helge, sam se upušta u samoubilačku misiju, a bura ga odnosi do ostrva bogova koje će kasnije biti identifikovano kao – Island. Zvuči zanimljivo, ali, verujte, nekako su uspeli da i od toga naprave dosadnu priču.

Naturalizma se u ovoj sezoni ne bi postideli ni autori “Igre prestola”: od probijanja oka strelom, do Hegmundovog oprobavanja sečiva na jelenu kome se rasipaju creva.

Govoreći o feminizmu, zanimljivo je da se ime samo jedne glumice (Katerin Vinik, koja igra Lagertu) nalazi na uvodnoj špici kao znak da je član vodeće postave. Uprkos minutaži i, sada već višegodišnjem prisustvu u seriji, Džordžija Hirst (Torvi) i Dženi Žak (Džudit) su u odjavi navedene čak iza glumica koje tumače uloge Astrid, Margret i nove robinje, Frejdis (uzgred, lepog li imena!).

Da se ne bi više vozikao unaokolo svojim dvokolicama, Ajvar je rešio da – prohoda, za početak uz pomoć konstrukcije koju su mu izradili majstori.

Floki nesebično želi da podeli svoje geografsko otkriće iliti pronađeni raj sa (staroj veri) naročito odanim stanovnicima Kategata, na Lagertino duboko nezadovoljstvo. Ona je, naime, sluteći posledice razilaženja među braćom, sklopila odbrambeni pakt sa Ubeom. Nužda uslovljava najneobičnije alijanse, a dodatna vojna snaga joj je potrebnija nego ikad i zato ne odobrava seobe na Island pod vođstvom dragog, ali (kako većina smatra) ne baš normalnog Flokija.

Da li joj je na pameti neverna Astrid, ne znamo, ali u suprotnom slučaju je baš tako i nakon što (možda baš zbog Lagerte) Haraldu daje potvrdan odgovor. Veoma dobro su povezane dve scene: naizgled ležeran razgovor sa providnim skretanjem na temu kitolovstva, da se ne bi pokazalo koliko je toga odlučeno jednom rečju; i novo živopisno (kao po pravilu, nijedno nije nalik prethodnom) vikinško venčanje, ispod neke vrste nadstrešnice od kitovog skeleta. Pored mladoženjinog „haljetka“ (koji možda pre pristaje azijskom podneblju), pažnju mi je privuklo pitanje sveštenice da li je žena dobro razmislila o ulasku u bračnu zajednicu i želi li to stvarno. Da su hrišćanke od početka pitali nešto slično, umesto pristaju li da (između ostalog) „slušaju muža“, gde bi nam danas bio kraj i koliko bi se nesreća izbeglo? Nema sumnje da Astrid jeste dobro razmislila, a želi li…možemo da nagađamo. Tokom obreda, seća se krevetskih vragolija sa Lagertom, što je, onako, malo patetičan dodatak.

Hegmund je zarobljen u bici za Jork i to je neka vrsta ponavljanja ranijeg, izuzetno uspelog podzapleta Atelstan među paganima. On je spretan mačevalac (čime zadobija neku vrstu divljenja protivnika), ali i verski fanatik koji tiradama uspeva da smori čak i bogobojažljivog Etelvulfa, slabo zataškavajući nehrišćansku želju za dominiranjem. Da ne ubija hladnim oružjem, sasvim efektno bi dotukao protivnika svojim govorancijama. Sve u vezi sa njim je istovremeno dosadno i prekomerno (u pravom smislu one engleske fraze „over the top“) – a isto bi se moglo  reći o glumi Katerin Vinik. Nikada pre Lagerta nije delovala do te mere isforsirano i izveštačeno, sa izuzetkom scena gde joj društvo pravi Floki, pa imamo istinski emotivne odseve starih vremena uz neizostavno podsećanje na Ragnara. Verovatno se mnogima rastopilo srce kada je brodograditelj oslovio: „Shildmaiden, blessed by the gods“.

Možda su Ragnarovi sinovi dinamičniji i ambiciozniji, ali nijedan ne poseduje sveprožimajuću harizmu rodonačelnika loze. Ajvar je iz dana u dan u sve većoj meri oličenje demonske krvožednosti; Ube uglavnom stalno izbečen i zbunjen dozvoljava da žene imaju završnu reč pri donošenju odluka; Hvitserku je dosta što ga stariji brat „tretira kao kuče“ – samo, ni najmlađi mu ne ukazuje baš neko poštovanje, a mentalno se malo razlikuju jedan od drugoga, barem sudeći prema histeričnom smehu koji ih obuzme u žaru borbe; a Bjorn...
E, pa, Bjorn i Halfdan na Mediteranu pružaju materijal za spin-off projekat, jer je priča ionako potpuno izmeštena u svakom pogledu. Od Sicilije do afričke pustinje, malo izigravaju telohranitelje, malo puše nargile i jašu kamile, čak (nesvesno) čalabrcnu ljudsko pečenje – za sve to vreme u rebusu pred vizantijsko-arapskom politikom.
Oko njih se steže obruč emira i misteriozne lepotice Kasije (navodno, hrišćanska monahinja oteta iz Carigrada, sada pevačica duhovne muzike i privatna animatorka muslimanskog vladara), prvi put se spominju kijevski Vikinzi (nagoveštaj za šestu sezonu), autori pokazuju katastrofalno poznavanje istorije i kulture predstavljenog podneblja – ali zato pršte stereotipi, a ima mesta i humoru (scena u kojoj Halfdan otkriva da poklonjena mu devojka za noćnu zabavu ima „stvarčicu“ viška).
Kad smo kod Halfdana i žena, njegovi pogledi su od početka posebno često i dugo usmereni na Kasiju, te mogu biti posledica želje – ili podozrivosti. Neki su, pak, spekulisali da je zapravo gej, zaljubljen u Bjorna (?), bukvalno shvatajući Haraldovu šaljivu opasku upućenu bratu kada su se pozdravljali: „Idi, idi sa tvojim dečkom!“
Put prolazi karavan, jaran moj i ja....
Šta je posredi, nikada nećemo saznati, jer je afrička avantura bez objašnjenja zbrisana pustinjskom olujom i već vidimo vesele drugare kako se vraćaju u Kategat. Pravi je čas, jer su strane u predstojećem sukobu već zauzete. Sudar svi smatraju Ragnarokom (razumete li sad moju naslovnu aluziju? Naravno.) Ajvar i Hvitserk se udružuju sa Haraldom, dok Astrid, hitajući da upozori neprežaljenu ljubavnicu, cenu odanosti Lagerti plaća postajući žrtva grupnog silovanja od strane ribara-glasnika (jer, „ko ne želi da ima seks sa kraljicom?“), u istinski groznoj sceni (gde su sad onlajn branioci Sanse Stark?). Zato je Haraldovu radost zbog znakova Astridine trudnoće koji će, neko vreme kasnije, uslediti, baš teško gledati. Brat mu je, takođe, okrenuo leđa, iz osećanja zahvalnosti prema Bjornu.

Lunarna simbolika te epizode je svuda prisutna i, moram priznati, odlično pocrtana – od naslova „Full Moon”, preko mesečevih mena kao orijentira za kretanje u pohod, ženskosti (trudnoće, svadbeni rituali, seksualnost) i ženskog principa (o kome razgovaraju Hegmund i Ajvar, diskutujući povodom prevrtljivosti lepšeg pola), do motiva punog meseca koji zatvara epizodu, dok majka i sin (Bjorn i Lagerta) gledaju u noćni nebeski svod.

Nažalost, sama radnja nije toliko ubedljiva. U vikinškom svetu, vernost je i inače relativna kategorija, pogotovo bračna. Bjorn će, u skladu sa tim, istoga dana po povratku kući postati glavni akter krajnje besmislene epizode bračnog sparivanja (ovoga puta bez svečanosti) sa perverznom princezom čudnog imena (Sinefrid/Snefred?!?), kćerkom novog saveznika, posle (otprilike!) samo sat vremena poznanstva. Ovo što sledi nije karikiranje, već parafraziranje dijaloga. Bjorn (Lagerti): „Mama, sviđa mi se ‘ćera našeg novog prijatelja. Želim da spavam sa njom.”

  

Lagerta (laponskom kralju): „Moj sin bi da se oženi vašom kćerkom. Ono, kao, sad odmah.“ Kralj-prosjak: „Može.“ Snefrid-kako-god, u šatoru (Bjornu; ujedno jedino što će izgovoriti za sve vreme prisustva u seriji): „Htela sam da spavam s tobom čim sam te videla.“ Ne treba ni pitati, sadomazo scena kojom dominira bizarni motiv jelenjih (polu)testisa, tek delimično tačan deo rituala Laponaca (iliti naroda Sami, kome pripada nova nevesta) bila je očito sama sebi svrha.

"Heyyyyy, do you kiss on the first date?"
'Cause I do, 'cause I do, 'cause I do...

A zato što je junoši malo brže prostrujala krv, Torvi je slomljeno srce, iako ona to stoički podnosi i plače u tajnosti. Uverava oca svoje dece da je „u redu“ – slobodno neka osvoji novi plen, zna ona „da je njihova ljubav odavno gotova“. Ube će je, niotkuda, poljubiti u znak tešenja, što je čudan, mada ne i nov metod: sećate li se, slično je započela Torvina romansa sa Bjornom. Margreta uhoda je videla sve, no, sklona je da oprosti ako je mužić posluša i omogući joj da postane kraljica. U moru besmislenih likova, ona mi trenutno prednjači: izvinite, ko je ova osoba uopšte i po čemu je bitna, sem da baca mrke poglede prema Lagerti i sikće Ube(t!)u na uho?

Veseški scenario ostaje patetično povezan sa Atelstanovom „svetom“ uspomenom. Alfred malo pada u nesvest na grobu dede koji-mu-to-u-stvari-nije, malo hodočasti stopama biološkog oca – nebitnog svima sem Ekbertovoj uvrnutoj familiji (što jasno potvrđuje reakcija sveštenika u njegovom nekadašnjem samostanu), ali ubedljivo najčudnije zvuči obraćanje majci: „naravno, razume da je imala (vanbračni) seks i rodio se on, Alfred, međutim, mora da sazna više o famoznom Atelstanu“. Jedan momenat je, doduše, prilično dobar: posmatrajući trening, Etelvulf je konačno pohvalio Etelreda, primećujući da „pokazuje potencijal za velikog ratnika – i kralja.“ Logikom podržan razlog da se dečko ne oseća stalno kao ničija kuca – ali, bojati se, potegnut samo u svrhe najave još jednog bratskog rivalstva, očito lajtmotiva sezone.

Biskup Hegmund ostaje dosadan i lud, ali u njegovom prisustvu, kroz komunikaciju koju uporno inicira, Ajvar ispoljava neobično ranjivu stranu ličnosti. Priznaje da mu je stalo pridobiti ga jer mu zavidi i voleo bi da je tako „jak – i ceo“, ali i da u svom taboru ima nekoga posvećenog, ko je stabilan i neće izdati. Kuca na pogrešna vrata: oni, uprkos nategnutoj podudarnosti, NISU Ragnar i Atelstan, već dvojac pod ozbiljnim psihozama. Agresivnost kao „ventil“ za kompenzacioni kompleks im je jedino zajedničko. Ono što, za promenu, uspešno spaja dosadašnji tok sa prethodnim sezonama, jesu nepromenjeno zadivljujući, savršeni kostimi, frizure, ornamentika iscrtana po telima Vikinga, nakit i prizori flote. Koliko je samo simboličnih detalja tu prisutno i brižljivo uklopljeno! Šteta što priča nije ni približno dobro složena...