piše: Isidora Đolović
Iz
nekog ne obavezno opravdanog razloga, ljubav i ludilo se oduvek povezuju jedno
sa drugim, pa ipak, u punom imenu ovog romana našli su se, na prvi pogled
nespojivi, zlokobni termin za oblik psihoze i tematska odrednica nežne priče.
Na koji način ih uopšte staviti u isti kontekst? Naslovni pojam se odnosi na
termin iz psihologije, jurišni amok
ili malajsko ludilo, izrazito agresivan, destruktivni nagon koji može pratiti
depresiju, rezultujući nasiljem počinjenim „niotkuda“. Tulio Forđarini, do tada afirmisan u krimi-noar žanru sa izraženom
društvenom kritikom i aktivan u radu sa učenicima sklonim poremećajima u
ponašanju, svojim prvim romanom za mlade „Amok.
Luksemburška ljubavna priča“ (Odiseja, 2020; orig. Amok. Eng Lëtzebuerger Liebeschronik, 2011.) nije previše odstupio
od početnih namera, mada se okrenuo drastično različitom izrazu i pripovednom
postupku. Dobitnik je nagrade Evropske unije za književnost 2013. godine, dok
je ekranizacija „Baby(a)lone“ 2015. bila nacionalni kandidat za Oskara u
kategoriji stranog filma. Za početak, hajde da pogledamo niče li zaista ljubav,
taj čudni cvet, i na poslednjem
zgarištu ideala...
Znate
ih svi, bolje reći – znate za njih, ali mnogi u negiranju i gnušanju okreću
glavu. Viđate ih u kraju, na školskom dvorištu, zabačenom uglu ulice na lošem
glasu. Makar u prolazu, primetili ste neko od te problematične, odbačene,
gnevne dece sa mislima zatrovanim od preranih, preteranih iskustava i
postupcima koji ih brutalno odražavaju. Sistem često nema iskrenu volju da se
njima pozabavi, a sami, iako znaju koliko je to što čine otrovno, pogrešno i
opasno, ne misle da mogu ili zaslužuju nešto drugačije i bolje. U tome je
najveći kolektivni poraz.
Alkohol
se ne prodaje osobama mlađim od šesnaest godina. Cigarete takođe. Uspeo si da
kupiš obe stvari. Flašu likera pasoa i dve pakle marlbora. Dugačkog. A nisu ti
ni tražili dokument. Niti te mrko pogledali. Ne zato što izgledaš kao da imaš
šesnaest godina. Nemoj da se zanosiš. Vidi se da si klinac. Jednostavno nikoga
nije briga. Važno je da platiš. (str. 43)
Forđarinijev
kratki roman je poput udarca posred lica: brz, grub i dugo odzvanja.
Najinteresantnije i ujedno najefektnije jeste pripovedanje za koje se autor odlučio: direktan, žargonski stil, dijalog ili smenjivanje dva podvojena glasa
u istoj, maloletničkoj glavi. Narator i protagonista nam ne otkriva svoje pravo
ime, barem ne onaj svesni, koliko-toliko uravnoteženiji od njih dvojice. Naime,
već na samom početku se izdvaja unutrašnji glas „zlog“ alter ega Džonija Čikaga, koji zastupa stavove i
čini stvari kakvih se svesno, još ne sasvim uprljano biće petnaestogodišnjeg
delinkventa stidi i ustručava. Glavni lik je dete sa margine. Odrasta uz majku Sandru,
ženu lakog morala, čija je, kako mu često govori, omaška i kvarilac mladosti. Uvek između popravnog doma i kaznene
nastave, na poslednjoj će zapaziti dve godine mlađu Širli, za koju se neobično vezuje. Zbog isplaniranog bekstva iz
škole na jedan dan, koji bi proveli vozeći se na ringišpilima u Fantazijalendu,
desiće se neplanirani zločin – i već prljavu, tešku priču učiniti još mučnijom.
Ukoliko vas sve navedeno podseća na „Sivi dom“, „Zaboravljene“, ili pak
„Natural born killers“ sa daljim asocijacijama na Sida i Nensi, niste se
prevarili.
autor |
Agresivni
izlivi, težnja da se povredi, apsolutno nepriznavanje autoriteta, štite ove
izgubljene dečake i devojčice od sopstvene ranjivosti, od svesti da su
nedorasla bića koja simuliranjem zrelosti samo skreću pažnju – NA sebe i
ujedno SA svojih slabosti. Zbog toga dečak od petnaest godina završava na
ispiranju želuca posle teškog pijanstva, a o suprotnom polu razmišlja u
kategorijama promiskuiteta i proste, nagonske „zadovoljštine“, povodeći se za
primerom svoje majke. Odnos prema toj ženi takođe je podeljen između gnušanja i
prirodnog pribegavanja nekome osim koga, na kraju krajeva, nema nikoga na svetu
– koliko god često osećao da su im uloge u kući obrnute (Sandra najviše brine o
flaši i menjanju muškaraca). O ocu koga, sem davne i u sećanju maglovite
epizode iz Kelna, ne poznaje, misli retko i sa nekakvim distanciranim
poštovanjem, samookrivljujućom sumnjom kako bi možda, „da se nisam rodio, on ostao
uz moju majku“. Uzgred, odsutni roditelj se zove Detlef: eto intertekstualne
veze sa kultnom knjigom o životu mladih
marginalaca, „Mi deca sa stanice ZOO“ (o kojoj sam pisala OVDE).
Širli
je dete narkomanke i povremene prostitutke koja se predozirala, verovatno na
oči tada sedmogodišnje kćeri. Šest leta kasnije, Širli preterano izazovnim
oblačenjem, skitanjem i (ne)dvosmislenim „druženjem” sa odraslim momcima, ne
ustručavajući se od krađe ili fizičkih obračuna sa nanošenjem ozbiljnih povreda
suparnicama, kopira obrasce ponašanja viđene kod najbližih odraslih. Iza tako
bučnih, izgredničkih postupaka skriva se još detinja nevinost, uskraćena za
ispravne doživljaje, usled čega je epizoda sa liciderskim srcima naročito
potresna, jer vidimo da oni ne znaju kako artikulisati plemenite, čiste porive.
Sandra
ti je kupila gejmboj, pa onda plejstejšn, pa ajfon 4. Ali nikada ni jednu
jedinu knjigu. (38)
Glavni
junak tako nikada nije pio čaj, sramota ga je da prizna koju muziku voli, a o
Širli ramišlja kao o „fufici“, iznenađen snagom i neobičnošću osećanja koja je
u njemu probudila. Dok sede jedno do drugog u gradskom prevozu, devojčica će
zaspati naslonivši se na njega, a junak ne sme da se pomeri i stupa u
„raspravu“ sa Džonijem čije su ideje mnogo smelije i besramnije.
Nisi
imao hrabrosti. Zato što si usrani pederčić koji više voli da sluša Pink nego
da jebe ribe. (37)
U
takvim trenucima, uloga dvostrukog pripovedača naročito dobija na značaju:
Džoni Čikago je taj koji majku uporno zove „Sandra“, gušeći svaki poriv za
sagledanjem stvari iz mirnije perspektive. Kada čini ono što želi, ma koliko
„slabićki“ i „sramotno dečije“ to bilo, oglašava se drugo pripovedno lice
jednine. Preuzme li situaciju Džoni, obraćanje postaje izravno i upravo veština
prikazivanja poremećaja u ponašanju iz samog centra problema čini Forđarinijevo
delo toliko ubedljivim i neugodno nezaboravnim.
* Svoj primerak romana dobila sam
od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim,
naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu
oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
* Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.