Možda se i vi proteklih
dana, češće nego inače, pitate kuda plovi
ovaj brod, taj “brod budala” koji zovemo državom. Ako je za utehu,
svakodnevnica nam je obojena motivom koji nije savremena izmišljotina, već
pravi pravcati tabu - izuzetno dugo prisutan u tradicijama kako našeg društva,
tako i mnogih naizgled dalekih. U davnim vremenima, kada su samo dvorske lude
imale privilegiju da govore očigledne istine - pošto ih i tako niko nije uzimao
za ozbiljno, o važnim stvarima su katkad odlučivale njihove zaslužene, a
nesuđene “kolege”. Kako su vekovi odmicali, na vlasti su sve češće bivali ljudi
pomerene svesti, a nesrećne lude
postajale brojnije i više ne tako bliske tronu, dok ih danas ima još samo u
“bezličnoj” masi. Možda smo to baš vi i ja.
Šta je protivno razumu,
a što se ludilom ne da opravdati?
Najmanje tri prve prilike učinile su da sa
nesvakidašnjim uzbuđenjem pristupim čitanju knjige „Luzitanija“ (Besna kobila,
2017), autora Dejana Atanackovića. Za
početak, prvi put je ova izdavačka kuća, do tada orijentisana pretežno ka
stripovima, odlučila da objavi jedan roman,
takođe prvenac priznatog vizuelnog
umetnika i istoričara umetnosti. A njemu je,opet, prvi iskorak u susedno, rečju
oblikovano stvaralaštvo, doneo najglasovitiju ovdašnju nagradu iz književnosti.
Naposletku, po prvi put mi je pošlo za rukom da „ugrabim“ delo aktuelnog
laureata u jeku euforije (primera radi, „Islednik“ se u gradskoj biblioteci još
teško može naći na raspolaganju!), pa samim tim i odvažim na pisanje prikaza
„NIN“-ovom nagradom upravo ovenčane proze (istina, već sam pisala o nagrađenim
romanima Aleksandra Gatalice i Filipa Davida – klik na linkove, ali bilo
je to, ipak, sa solidne vremenske distance).
Veoma dobro odabran uvodni citat Petra Kočića odmah uspostavlja asocijativnu, ali i istorijsku vezu priče pred nama sa televizijskim filmom Gorana Markovića, “Slepi putnik na brodu ludaka”. Drugi važan signal predstavlja pseudodokumentarni prolog, pa će se uglavnom na temeljima ova dva lajtmotiva razvijati složena alegorija, samo na prvi pogled posvećena prošlosti. Radnja obuhvata najmanje dve različite prostorno-vremenske relacije, a to su pre svega godine 1903. i 1915, duševna bolnica i front, teme „s uma sišavših“ i granice svetova (živi-mrtvi, razum-ludilo). Ne slučajno, odabrane godine predstavljaju periode burnih istorijskih zbivanja, koja su čak i neposrednim svedocima izgledala potpuno suludo, a vremenska distanca samo pojačala utisak njihove besmislenosti i brutalnosti. Tako nestanku jednog od glavnih likova, taksidermiste (preparatora) Vasilija Arnota u junu 1903, prethodi Majski prevrat, dok putešestvije emigranta i brodolomnika, Teofilovića, vodi od jedva izbegnute smrti u talasima, nakon potonuća čuvene “Luzitanije”, preko rovova evropskih bojišta u drugoj godini Velikog rata.
Bilo bi besmisleno, pa
i nemoguće prepričati siže, jer nam konci radnje neprekidno izmiču, da bi se
poglavlje ili dva kasnije ponovo povezali niotkuda i obelodanili namerno
zamršenu logiku, po čemu pomalo podseća na „Veliki rat“ već spomenutog
Gatalice. Nosioci osnovnih planova priče su, uz Arnota i Teofilovića, dr
Stojimirović i ser Tomas Lipton. Dok Stojimirović upravlja budućim utočištem
„čoveka od blata“/“hodača“ (kako su prozvali povratnika u domovinu, najnovijeg
i svakako najzagonetnijeg pacijenta), Liptonova misija predstavlja nabavku
lekova i hrane za nezavisnu teritoriju
u okupiranom Beogradu, državu u malom, zasnovanu na ukidanju neravnopravnosti,
prvenstveno one između pacijenta i lekara.
Sama ustanova, jedan
društveni eksperiment bez pandana u istoriji, potonuo u moru zaboravljenih
ideja, uspostavlja jasnu simboličku vezu sa plovilom po kome je dobila
ime. Luzitanija je torpedovani brod,
ali i utopija, legendarno mesto, prostor sanatorijuma kao izmešteno i povlašćeno utočište. Suđen joj je kratak vek,
ali za to vreme barem može da sakupi i eventualno sačuva poneko svedočanstvo –
a sva se ona, naizgled nepovezana, fragmentarna, rasuta, ukrštaju i stvaraju
tkanje od apsurda, na najboljim temeljima kafkijanske, a kod nas pavićevske ili
čak pekićevske tradicije.
brodolom britanskog transatlantika, 7. maja 1915. godine |
Luzitanija je raskršće
otpadnika, izdajnika, revolucionara, pobunjenika, svih onih što su se misleći
svojom glavom našli bez svoje strane u sukobu.
Dokumentaristički
okviri, variranje motiva pronađenog rukopisa, kao i svojevrsna faktografija
apsurdnog sadržaja, omogućuju nam da priču pratimo iz nekoliko različitih izvora.
To su, prvenstveno, beležnice Eduarda Hodeka mlađeg, ser Liptona i Teofilovića;
zatim, usmene legende, poput one o umetniku Nestoru (i skeletu „Izabeli“) ili bečkom
studentu anatomije, žrtvi sindroma podvojene ličnosti. Jedna drvena kutija
postaje spojni detalj svih svedočanstava, a bolnica njihovo ishodište, oaza
mira u razorenom Beogradu, autonomna i ratom nedirnuta teritorija.
Upravo “magični”
predmeti - beležnica i pomenuta kutija, tajanstveno putujući kroz prostor i
vreme, povezuju protagoniste, poigravajući se (našom i njihovom) percepcijom,
problematizujući pitanja iskrivljenog gledišta i „zdravorazumskog“ shvatanja
istorije. Ironični osvrti na nacionalni mentalitet, istorijske zablude, aluzije
na savremena dešavanja, daju priči aktuelnost u univerzalnosti. Iza postepeno
razvijanog magijskog realizma, skrivena je vešta kritika mentaliteta.
Prošlost, kao što je
poznato, na ovom je podneblju sasvim nepredvidiva, daleko više od budućnosti
koja se, na sreću ili nesreću, uvek da predskazati ako nikako drugačije onda
izvesnošću neizlečivog ponavljanja gluposti.
Razlika između ludosti
i gluposti više puta je značajno podvučena, usled čega se izdvajaju dva ključna
pitanja, odnosno, teme. Prva je bezumlje/razaranje u ratu i raščlanjavanje
čoveka na sitne deliće s jedne, a izbijanje na videlo onog animalnog u nama s
druge strane (zato su svuda prisutne maske i životinje). Druga se odnosi na
samo pisanje/stvaralaštvo/preispitivanje postojanja određenih ličnosti u stvarnosti
– da li je sve istina ili tek plod naše (bezumničke) uobrazilje? Preparirane
životinje i maske naročito su važni motivi. Oni vrhunsku ulogu dobijaju u
epilogu, ponovljenoj sceni povorke ludaka, prethodno prisutne u vidu životinjske svite (prilikom spasavanja
preparata iz depoa, koje u noći požara liči na defile antropomorfnih bića
košmara). Strah od ludila zapravo je bojazan od raskrinkavanja, a tradicionalna uloga „mudre budale“ dobija na
težini, budući da su ovde pacijenti oni koji govore istine o društvu.
„Luzitanija“ je roman
koji, pre svega, traži pažljivog, strpljivog čitaoca – kakav je i autor, dok
sklapa ovu, samo na površan pogled konfuznu priču. Uprkos naizmeničnim
„skokovima“ sa jednog na drugi vremensko-prostorni pripovedni plan, svi odeljci
se međusobno spajaju na motivskom i idejnom polju, tako da celina deluje
(a)logično, kada se sagleda izdaleka. U jednom od prikaza na „Goodreads“-u
upoređen sa filmovima svežeg Oskarovca Giljerma del Tora, Atanackovićev
književni debi zaista stvara karnevalski-košmarnu atmosferu poput one u Del
Torovom ili Linčovom, a kod pisaca magijskorealističnom
univerzumu. Snovidovnom, zbunjujućem, slojevitom.
prvo - pa NIN! Dejan Atanacković sa priznanjem |
Elegantna proza prepuna
nadrealističkih slika, uspostavlja i niz intertekstualnih veza, pa ćemo tako
naići na jasno prizivanje Luisa Kerola (podzemni tuneli Verdeba i Firence,
zecoliki vodiči – rudar Čitragupta i muzejski kustos, Zemlja čuda oblikovana senzacijama epohe: spiritizam, galerije
nakaza, zverinjak, (pod)zemlje čudesa) ili Džonatana Svifta (san Tomasa Liptona
otvoreno varira priču o Guliveroj epizodi u Liliputu). Naravno, “homunkulus”
svaki put iščezava u lavirintu ispod poklopca tajanstvene kutije, pa svaki
njegov sledbenik, koliko god verovao u sopstveni razum, naposletku pronađe put
do sanatorijuma!
Atanackovićeva rečenica
je bujna, raskošna, smela; čas parodična, čas barokno rasplesana. Hrabro se
poigravajući literarnim nasleđem i istorijskim uverenjima u kontekstu ne samo
Prvog svetskog rata, već prošlosti uopšte, pisac isprobava potencijale jezika
da bi izrazio svoja estetička, psihološka i ideološka uverenja ili dvoumljenja,
ispitao opseg nedoumica, „na teren“ reči izveo sredstva (s)likovnog
izražavanja. Naočito opisi umetničkih
zdanja otkrivaju piščevu primarnu profesionalnu orijentaciju - ipak, on
podjednako vešto vlada i rečima, spretno se prebacujući iz jednog u drugi
diskurs, kombinujući dokumentarno sa dnevničkim, objektivno pripovedanje sa,
npr. podražavanjem ondašnjeg žurnalističkog stila.
Ono što bi se moglo
zameriti, izvesna je nedefinisanost ličnosti u romanu, uprkos njihovoj
upadljivosti koja bi trebalo da garantuje kako ćemo ih pamtiti barem neko vreme
po završetku čitanja. Žanrovska “papazjanija” i šarenilo motiva, koliko god
bili hvale vredni i uzbudljivi, toliko kao da istovremeno “rasipaju” našu
pažnju na previše strana, izazivajući nekakvu prenapregnutost koja sprečava
snažnije uživljavanje u priču. Kao da celini nedostaje određeno čvršće “vezivno
tkivo”, pa da postane zaista ubedljiva i efektna. Ipak, ne može se osporiti
kako je, za početak, učinak više nego dobar, pa su na Dejana Atanackovića, kao
veliko osveženje domaće književne scene, sa jasno uobličenom veštinom i
ozbiljnim potencijalom, svakako usmerena velika očekivanja. Nadajmo se samo da
ga neminovni pritisak tih nada neće preopteretiti, ali ni uveliko pobrane
lovorike previše uljuljkati!