piše: Isidora Đolović
Novo delo Lazara Džamića, pisca zapažene i
tematski takođe jedinstvene knjige „Cvijećarnica u Kući cveća: Kako smo
usvojili i živeli Alana Forda“, nosi neuobičajen naslov - „Čaj od šljiva“. I baš kako autor
ističe već u predgovoru, ova sintagma ima za cilj da objedini vodeću poruku
svih tekstova sadržanih u knjizi: pomirenje, uz dovoljno smeha i dobronamerne
kritike. Negde između britanskog omiljenog napitka i tradicionalne srpske,
domaćinske ponude, baš kao što je i svaki emigrant podeljen na privrženost
zavičajnom i veru u perspektive obećanja novog sveta. Džamićeva zbirka
novinskih tekstova, nastajalih iz ličnog iskustva i sa težnjom da sakupi sva
ustaljena, tragikomična viđenja jednog naroda od strane drugih i obratno, čini
to na veoma dopadljiv način. Britanska i srpska sredina ne mogu biti
različitije, a ipak pate od skoro istovetnih mitopoetskih kompleksa i gorde
zatvorenosti u njihove kule-osmatračnice, sa čijih otvora posmatraju ostatak sveta.
I mada smo „kao nebo i zemlja“, Džamić se zalaže za iskustveno povezivanje koje
jedan doseljenik - prirodno (kao i čitav ljudski rod) pozicioniran između svoda
i tla - može u punoj meri da izvrši.
Koncept zlatne sredine, ključan za svaki
pojedinačni tekst i objedinjujuću poruku knjige, trebalo bi da je zvezda
vodilja prilikom upoznavanja, odmeravanja i eventualnog opredeljivanja između
dve krajnosti. Otuda se kroz suprotstavljanje kategorija modernog i
istorijskog, svakodnevnog i legendarnog, mentaliteta i mode, na duhovit,
inteligentan i uravnotežen način, gradi svojevrsni priručnik za (međusobno)
upoznavanje. Takođe je veoma bitno skrenuti pažnju na utopijsko polazište - san
o boljem životu koji je uvek „drugde“, uz nezadovoljstvo ograničenjima rodne grude,
oblikotvoran za početnu percepciju bilo koje inostrane države. Šta je rezultat
njegovog sudara sa neposrednim doživljajem zamišljanog i gde je smeštena
istina, Lazar Džamić se trudi da sasvim nepretenciozno ispita, istakne i,
naposletku, ispriča.
Saznaćete, npr, šta je
to srbish, ekremovski hibrid došljačkog i starosedelačkog
rečnika; koja je razlika između srpskog i engleskog shvatanja (i upražnjavanja)
prijateljstva; o (njihovoj) rekreativnoj i (našoj) “sudbinski važnoj” praksi
alkoholisanja. Potonje je pojašnjeno vrlo karikaturalno-groteskno, u pasusu:“Najčešće, srpsko piće je dugačak redenik
čašica u lokalnoj kafani, ispaljivan u vrelom verbalnom okršaju oko tumačenja
maglovite lokalne politike, nabijen barutom mezeta i postepeno transformisan u
zapletenu jezičku kakofoniju apsolutnih stavova i mužjačkog megdanisanja.(...)
Kada ih piće zajaši, lupaju pesnicama u stolove, zavijaju u dertu tako dubokom
da im duša pršti na parčiće kao bomba kragujevka, pucaju iz svojih pištolja u
nebo kao da hoće da pogube nemilosrdnog, dušmanskog Boga, biju se za najmanje
stvari, jedu pare da pokažu ko je bogatiji, lome čaše golim rukama i zubima i
spuštaju svoju muziku u bunare ili je penju na krovove i krošnje.”
S tim je u vezi i
uočavanje oprečnosti među svadbama, te prirođenoj engleskoj uzdržanosti, koja
isključuje potrebu za bežanjem u zaborav preko kakve razuzdane bahanalije.
Razmotrena je i dvostrukost pojma selo:
“Seoske ulice nisu blatnjavi šorovi
osuti čirevima oštrog kamenja koji treskaju kola toliko da se vozaču ili
kočijašu odlepe bubrezi, oivičeni šančevima po kojima riju svinje ili tumaraju
kučići. Umesto blata, glatki asfalt, čak i u sokacima, oivičen špalirima
akacije - engleskog bagrema iz iste familije kao i naš, ali drugačijeg...”,
zatim, kako su Marks i Engels svojevremeno stanovali u Sohou, a Trocki i Lenjin
na trgu Klarkenvel Grin bili sasvim obični ljudi - jer, London ne veruje mnogo
u idole, a „napredak čovečanstva zavisi od intelektualnih
provokatora, od ljudi koji pate od filozofskog svraba. Ne od okoštalih
božanstava.“
autor |
Naučićete ponešto o
“dijasporičnoj tematskoj mutavosti i ekspresivnim kočnicama civilizacije,
naspram ovdašnje kafanske, svaštarske raspričanosti, uvek začinjene čašicom
večitog nezadovoljstva u kome potajno uživamo. Počećete da cenite mogućnost
popravljanja “na malo” (kišobrana, poderanih džepova, jedne od cipela), koja
nas još uvek čuva od pretvaranja u potrošače po definiciji, jer „popravljanje
nas uči da znamo i vrednost, ne samo cenu, sveta oko sebe.“
I zavolećete srpsku, katkad smešno naivnu ljudskost, ali i pozavideti Britancima na privilegiji da žive u „zemlji gde su rok i
pop narodna muzika“ - ne u smislu folka, već onoga što svakodnevno uživaju svi,
od šofera do profesora. Nasuprot tome, kod nas uporno opstaju „frankenštajnovske bliskoistočne melodije
(jer ih se čak i Turci odriču - oni sličnu muziku kod sebe nazivaju
„iranskom“), koje odlivima i pljuskovima zapevanja ne toliko čačkaju, koliko
bajonetom kopaju po ovoj ili onoj emocionalnoj rani. Autentične i vredne koliko
i lažni kineski pogrebni novac.“
Duhovito i istovremeno oštro, ali pre svega iz ličnog iskustva, pa tim
uverljivije, promišlja se o krajnostima: poput engleske opsesije čestitkama,
naspram srpske dramatične neposrednosti. Korisne su lekcije njihove operisanosti
od rizika „blama“, našoj opterećenosti onim „što bi mogao reći svet“, a koja
Srbiju čini „permanentnim tinejdžerom“ sputanim palanačkom površnošću.
Objektivno, odmereno i precizno, ukazano je na problem neukusne, nekontrolisane
i neadekvatne upotrebe anglicizama u srpskom jeziku: „Problem je u tome da engleske fraze ne čine nekoga pametnijim, njegov
argument boljim ili njegovu pojavu više kosmopolitskom.(…)Ništa pod suncem nas
ne sprečava da budemo svetski ljudi i na srpskom.(…) Tretirajte srpski s
pažnjom. Naš jezik je jedina stvar koju možemo da smatramo zaista našom. Ni zastava, ni grb to nisu, jer
mnoge zemlje u okruženju, i šire, imaju iste ili vrlo slične.“ Sledeći
citat je, ujedno i moj iskreni savet svima koji pišu i objavljuju, pogotovo na
blogovima:
„Neka vam ruka malo zadrhti
svaki put kada želite da ukucate englesku reč. Da li postoji domaći ekvivalent?
Da li je možete lepo prepevati?(…) Vaša javna reč je vaša obaveza.“
Zapitaćete se, zajedno sa autorom, zašto naša impulsivnost sprečava da
uputimo i primimo kritiku kao podsticaj, dok su Englezi odavno ovladali umećem
njenog blagonaklonog saopštavanja? Koliko je to, zapravo, povezano sa opštom
sklonošću negativnom pogledu na svet - vidljivom kroz, primera radi, obrazovni
sistem obeležen „strahom od Dementora“
umesto podrškom mentora? Džamićeve kolumne su istovremeno zabavne i oštre, ali
dobronamerno usmerene ka ravnopravnoj proceni obostranih vrlina i mana, ne bi
li iz njih izvukli određene korisne pouke.
Najveći broj ovih eseja objavljivan je u „Novom magazinu“. Ima tu mnogo
pametnih reči napisanih u korist naše „usporenosti“, a u inat zapadnjačkom
obilju koje uništava radost sanjanja malih stvari. Ili o beznadežno zbunjivoj
prirodi srpskog mentaliteta, sasvim osobenom fenomenu pijaca i nadimaka,
ograničenjima koja delimo sa Rusima i Amerikancima: „Mitovi su, kada se ne ostave za sobom i zamene analitičkom procenom
realnosti, tužni. Kao i zemlje koje od njih pate. Kao i njihove istorije, i
njihove budućnosti.“ Provuče se i koje nostalgično sećanje na detinjstvo
(poput slike noćnog sankanja smederevskim ulicama), ono što zasigurno daje
prednost domovini, mirišući uvek i jedino na nju. Zanimljiva je i opservacija o
značaju koji imaju kuće, kao stambeni prostor, fetiš i simbol individualizacije
prosečnog Ostrvljanina - počev od tzv. teraced
houses, viktorijanske zaostavštine („poređanih
kao zubi u glavi, zid na zid, u nizovima od po deset-dvanaest“).
Jasno je da, iz nečega
što je krenulo kao niz “minijatura”, sa namerom da dočaraju zanimljivosti
života na Ostrvu, izrasta i te kako ozbiljan skup komparativnih zapažanja i
zaključaka - ne gubeći, pri tom, svoj spontani, razgovorni i duhoviti ton. Izdanje
koje je ilustrovao Aleksandar Zograf,
a objavila Laguna (2015), obradovaće,
nadam se, ne samo zaklete anglofile, već sve zainteresovane za kulturološke
studije ili, naprosto, upoznavanje sebe i drugih - iz novog ugla.