Mada
nas kudim i kritički sagledam kad god zaslužimo, ponoseći se odstupanjem od
nazadnih strana srpskog mentaliteta, neke karakterne crte su mi tipično
„našKe“. Npr, more je i moja tiha patnja - zato, kad zakuca letnja sezona, već
godinama i ja sanjam o plavom horizontu.
piše: Isidora
Đolović
Sa mladosti svojstvenim
podsmehom gledam na „bapske“ priče i izreke, ali ovih dana moram da se složim
sa tim da „od svetog Ilije, sunce JESTE sve milije“. Uprkos tome, teši me izvesnost
„miholjskog leta“, baš kao i mnoge koji će se tek početkom septembra zaputiti
na zaslužen godišnji odmor u nekom od inostranih letovališta. Kriza je učinila
da vansezonske invazije na grčke, turske i sve manje regionalne plaže, postanu
uobičajene. Čitave godine se štedi, podižu se krediti zarad desetak dana pod,
nikad opasnijim, zracima sunca - a onda se ostatak vremena žali i negoduje.
Svejedno, to ne sprečava sunarodnike da ispune žudnju koja nam je, izgleda,
svima upisana u genetski kod.
Još od Dušana
Silnog i njegovog kratkog carevanja do Soluna, koje nikako da prežalimo, Srbi
sanjaju o izlazu na more. Mislim da nas je prilikom razlaza sa
braćom-„đetićima“ ponajviše zaboleo gubitak montenegrinskih zaliva i rivijera.
Ma, zadovoljili bi se i maleckim priobalnim pojasom poput bosanskog Neuma, samo
da ne moramo tražiti utehu u slatkovodnim zamenama. Kao fol, Morava je naše more i brčkanje na Adi
ili Štrandu može da nadomesti pravo letovanje - iako svi znamo da se radi o
prvoj prihvatljivoj varijanti, mada ne nužno lošoj.
A za to vreme, more je
ostalo neostvarena želja i večiti srpski san. Posebno u okolnostima kada ste
silom prilika osuđeni na “gradsko ljetovanje”, pa oni genijalni stihovi iz
ništa manje šmekerske pesme grupe "Elvis J. Kurtovich" postanu svakodnevnica tokom
žarkog godišnjeg doba. Često je vrtim u poslednje vreme, dok leto odmiče i
ljudi iz okoline putuju i vraćaju se, preplanuli i odmorni - a ja “u pećini”
ćorim nad knjigama i okrećem na šalu svoje “aristokratsko bledilo”. U sebi,
razume se, cvilim za tim istim morem već deceniju ipo, koliko nisam bila na
letovanju.
I čim stigne leto, čini
mi se da SVI u nekom trenutku putuju ili planiraju put na more. Prijatelji i
poznanici zasipaju svoje profile na društvenim mrežama “sunčanim” fotografijama,
izveštavajući o svakom koraku načinjenom na potezu autobus - smeštaj - plaža.
Novine vrve od saveta za garderobu, kozmetiku, hranu, muziku, knjige namenjene
boravku na - opet, plaži. Čak se i paparaci presele, da preskaču žardinjere i
kriju se iza stena u nekom primorskom mestu, šunjaju se nudističkim plažama i
tobože napuštenim kupalištima, u lovu na “ekskluzivni” snimak golišave
zvezdice. Poneka televizija se prevari, pa emituje “Sam u kući” ili nešto
slično, ali uglavnom je i programska šema tematski prilagođena nastalom
godišnjem dobu. Sa svih strana, podsećaju nas na: tropske ukuse keksa,
sladoleda, sokova, čak i alkoholnih pića. Na letnje mirise novih sapuna i gelova
za tuširanje. Na rasprodaje suncobrana, ležaljki, prenosivih frižidera i “mišića”,
lopatica, ronilačkih naočara za klince. Bašte kafića odzvanjaju “letnjim
hitovima”. More postane svuda prisutna, glavna tema.
Kao što su samo oni
znali, predstavnici sarajevskog New
primitives pokreta dotakli su se i ove teme, ostavivši nam delić svedočanstva
kako je to izgledalo u bivšoj Jugoslaviji. Dabome, pojam mora tada je bio mnogo
širi, pa nije ni čudo što se još uvek prepričavaju doživljaji sa neprikosnovene
hrvatske obale. Leto u gradu ima mnoštvo sopstvenih čari, ali, dok se ne oseti
slani vazduh i ne “brčne” u pravim talasima, nema govora o istinskom odmoru. Proverite:
I, evo, slušam kako
legendarni, nesrećni Dražen Ričl Zijo (1962-1986), sa mešavinom tugaljivosti i
ironije u glasu, svojstvene sarajevskoj “nadrealnoj” ekipici, potišteno i u
isti mah podsmešljivo jadikuje što mu zbog sebičnog babe koji “nije dao pare”,
propada raspust. Za to vreme, on zna, jarani uživaju “bilo gdje, na moru” -
pa se slika iz tmurne, zagušljive sobe sa, pretpostavljam, spuštenim roletnama
(jer ništa pametnije od knjavanja do podneva i nema da radi), seli na plažu, u
imaginarni tropski raj. Tu se snebivljive Slovenke, čiji glas ovde u jedan
sažima šarmantna Anja Rupel (vokal grupe ”Videosex”), nagovaraju na provod uz
gitaru. Slika ponovo napušta rivu i zamišlja se, unapred, septembar sa
povratkom gradskih “djevojčica kojima miriše koža” na šetališta, preplanulih od
sunčanja, zračeći prikupljenom pozitivnom energijom (pre današnjeg
UV-zračenja!) i egzotikom daljina na njih, željne sugrađane. Pesma spaja
malerozno osećanje izopštenosti, ostavljenosti na cedilu gradskog leta - i
ujedno mirenje sa sudbinom, uz iščekivanje nastavka sezone, kada će se “raja”
ponovo okupiti u kvartu, da podeli svoje dogodovštine sa manje srećnima. A to
je, verujem, barem jednom bila pozicija iz koje je svako od nas posmatrao
leto(vanje).
Kako je to izgledalo u
velikoj Jugi, sama, nažalost, ne mogu znati - sem “iz druge ruke” i priča koje
su odavno poprimile oblik legende. Moj stari je služio vojsku u Zadru, stekao
prijatelje diljem Dalmacije i provodio svako leto na nekoj od tamošnjih,
turistički rečeno, udarnih destinacija. Ponajviše je, ipak, boravio u
Dubrovniku, gde godinama neizostavno putuje, sve do ženidbe. Mnoštvo knjiga,
fotografija, snimaka, čak i dve umetničke slike koje prikazuju ovu staru
renesansnu republiku, ničiju i posebnu, otkad znam za sebe pripovedale su mi o
tom, za mene zaista polumitskom duždevom biseru u slovenskoj školjki. Postoji
čak i priča o tatinoj ideji da se zovem Dubravka, u čast njegovog omiljenog
grada, ali, nije se ništa pitao!
Što se mene lično tiče,
letovanja su bila obavezan deo godine, baš kao i zimske “škole u prirodi”,
nekad i po dva puta u sezoni. Sa vrtićem i mlađim razredima škole išlo se u
Ulcinj, a porodično u Valdanos. Kao i jadni mutant od države preostale iza
velike joj imenjakinje, odmarališta SR Jugoslavije predstavljala su očigledni
otpadak prosperitetnog života srednje klase. Sada više socijalni nego
socijalistički, ti smeštaji su ipak imali svojih lepota, ili to progovara puka
nostalgija za detinjstvom - i, razume se, morem.
Od 1993. smo svake
godine putovali u pomenuti Valdanos, vojno odmaralište između Bara i Ulcinja.
Zahvaljujući tatinom poslu u JNA, bili smo jedna od mnogih porodica koje bi
provodile deset-petnaest dana godišnje u ovoj opskurnoj uvali sa kamenitom
plažom, maslinjacima i već tada poluruiniranim, démodé i zapuštenim objektima.
Verovatno je Valdanos svojevremeno zaista bio prestižno okupljalište Titovih
oficira za godišnju turu uzimanja predaha od služenja otadžbini. U moje vreme,
bilo je to najružnije “more” (ovo je bio uopšten naziv za mesto letovanja u rečniku nas dece) koje vam je žreb sudbine mogao dodeliti!
Naviknuti na posleratnu
stvarnost sankcija, inflacije i permanentne nemaštine, naučeni da ne
“izvoljevamo”, brat i ja smo se ipak, odrastajući, više puta zapitali sledeće,
iako smo znali odgovor: Zašto, zaboga, ne možemo i mi “kao sav normalan svet”,
ako već ne u Grčku (čista egzotika, rezervisana za “pariće” koji su tamo sami
kuvali, a vraćali se sa brdom suvenira i karakterističnim motivima na
majicama), onda u Bar (svraćali kod tetke, kad nam se datumi letovanja
poklope), Sutomore, Budvu, Bečiće (to je bio pravi raj, gde su druga tetka i
braća redovno odlazili, zahvaljujući tečovom poslu u Elektrodistribuciji, kojoj
je sledovao tamošnji hotel), Herceg Novi, Tivat....dobro, Sveti Stefan je još
uvek misaona imenica. Zašto jedino mi moramo da se lomimo po najružnijoj plaži,
gde ležanje na peškiru ne dolazi u obzir, a bez sandala se ne hoda zbog oštrog
kamenja i morskih ježeva? Da šetamo već popucanim pločnikom, spavamo u
montažnim kućama punim komaraca, gde se od malo izmrvljenog keksa prizove pola
mravinjaka, terasa je čist kamen, a stepenice strme i vrlo zgodne za lomljenje
nosa ili ekstremiteta? Druga opcija, doduše, bile su kamp-prikolice. Dobili smo
je samo jedne godine i zamenili istoga dana, jer je Filip - hvala mu! -
uspeo da izgubi ključ u čučavcu zajedničkog kupatila. Treća, ujedno i najbolja
boravišna varijanta, bungalovi - bili su pristupačni samo najimućnijima. Čežnjivo
sam gledala njihove belo okrečene zidove prilikom svake šetnje.
Pa, ipak, imao je taj
naš Valdanos svojih lepota, nije da nije. U svakom slučaju, neuporedivo više od
dečjeg odmarališta u Ulcinju, gde pesak jeste bio divan i skrivao mnoštvo prekrasnih školjki (a ja ih
skupljala, u kantici dovlačila i do danas sačuvala) - ali mu je zaštitni znak
ipak bilo i more bez dubine (kilometrima od obale, voda nije prelazila visinu
kolena deteta), te još tada zlokobna blizina albanske granice i neko sveopšte sivilo,
siromaštvo, čemer.
Pamtim svako putovanje
našim automobilom marke “YUGO 45” (eto, zapeva mi opet Elvis Dži u glavi!).
Noću bi nas mama i tata probudili, spakovali na zadnje sedište, povrh zelenih
vreća-prtljaga sa izvezenim imenima, koje smo naročito voleli. Onda su kretale
da se nižu, vremenom napamet naučene, stanice koje sam proučavala kroz prvu
jutarnju izmaglicu: Požega, Užice, Zlatibor; Kokin Brod, Nova Varoš,
Prijepolje, Bijelo Polje; Mojkovac, Kolašin, Podgorica; Kanjon i manastir
Morača; Čanj, Bar. Upoznala sam predačku zemlju skoro kao svoj džep, jer smo se
uvek vraćali drugom rutom, pa bi nekad završili na Durmitoru, sa snegom
pokrivenim vrhovima. Granicu smo obično prelazili u Jabuci, gde je zaboravljeni
memorijalni kompleks “Boško Buha” sećao na malog bombaša. Svako putovanje
predstavljalo je lekciju iz istorije i geografije, doduše, očekivanu kada vam je
glava porodice turizmolog.
Pamtim ulaz u Valdanos,
divlju prirodu koja je okruživala to kamenito mestašce i mnogo, mnogo maslina,
njegov zaštitni znak. Na obzorju je voda uvek bila tamno plava. Sećam se svake
stazice, od zapuštenih golf-terena i bazena (deci vrlo zanimljivih, mada jedva
na koji metar razdaljine od plaže!) do smeštajnih objekata; svaku “cimersku”
porodicu (kućice su bile spojene po dve, odeljenih terasa); restoran sa tipično
“hotelskom” hranom, svuda utisnutim plavim logom odmarališta, “našim”
konobarima koji su opsluživali strogo određene stolove tokom trajanja
letovanja; zavojite stepenice kojima se pored bine, gde je uveče nastupao bend,
spuštalo do plaže, uz visoki zid oslikan odavno izbledelim muralom. Kiosk gde
smo u podne išli po sladoled; bizaran običaj prodaje KROFNI na plaži (i to po
čitavom crnogorskom primorju); pedaline i sandoline, uvek privezane uz obalu;
šetnje do dve najudaljenije tačke sa obe strane zaliva - svetionika i ribljeg
restorana. Penušanje talasa dok se odbijaju o betonske zidine. Ushićenje kada se na
horizontu pojavi brod. Sanjarenje, pogleda uperenog u pučinu. Odrasla sam na
moru i zavolela ga svim srcem.
Dok je moj brat urlao
“iz petnih žila”, tako da se svet na plaži osvrtao u potrazi za izvorom buke,
pri svakom tatinom pokušaju da ga odvoji od bazena i uvede u plićak, ja sam
brzo naučila da plivam i niko me iz vode nije mogao isterati! Otisnula bih se
što dalje od obale. Brzo sam “hvatala” i boju, pa se, ionako crna, vraćala u
Čačak kao Cigančica. Pamtim i banalne sitnice poput keksa “Čiča-Gliša, car
slatkiša” (u tamošnjoj verziji “Monte-Gliša”), koji je prodavan u jednom
jedinom marketu; ili teške, četvrtaste plave priveske za ključ. Nedostaju mi
najlepši sutoni na velikoj terasi restorana, kada smo imali sreće da uopšte
dobijemo sto koji nije unutra. Još uvek mogu da osetim tugu pri svakom prolasku
kroz odjavnu rampu.
Poslednji put smo
otišli na letovanje godinu dana nakon bombardovanja. I od tada, punih 16 godina
- a ne računam ekskurzije - more i ja “videli se nismo”. Kasnije je uvek bilo
drugih prioriteta, nikad dovoljno novca, školovanje, troškovi...i vremenom,
more postade davna uspomena, stvarnost svih drugih, jedna od (kao i sopstvena
soba) motivacija i nada koje su, sa svakom pređenom etapom (kao nivoom na
igrici!), ipak jednako daleke. Od bazena i reke sam, iz gađenja, odavno
odustala. Ozbiljno mislim kako sam do sada sigurno već zaboravila da plivam.
Ukratko, postala sam nasukana “gradska sirena”, koja je u tinejdžerskim danima
- baš kao i Zijo u pesmi - more posmatrala iz vizure privremenog odsustva
bitnih ljudi, iščekujući povratak pun priče, tešeći se kako ONI propuštaju mnogo,
ne mi! Jer, u “džungli na asfaltu” se, po pravilu, čak i leti uvek nešto zbiva.
A “Morava je naše more”, uostalom. K’o fol.
More, ta velika tajna,
neprežaljena tuga i nada od koje se ne odustaje! I sada mi, melodijama poput
ove kojom ću zaključiti današnji tekst, šapuće da ga sanjam i dalje. Ko zna,
možda se (kao u italijanskoj seriji “Kapri”, koju sam pratila uglavnom zbog
božanstvenog mesta radnje) jednom ponovo sretnemo. I možda to bude baš Azurna obala?