Dok film obično podrazumeva veštinu „pakovanja“
određenog sadržaja u ograničene okvire i samim tim što skladnije raspoređivanje
elemenata priče, a serija raspolaže slobodom da razradi svaki detalj i time
proširi radnju - nekad zloupotrebivši rastegljivost na račun kvaliteta,
mini-serija je neka vrsta među-formata. Možemo je definisati i kao kompromisno
rešenje, priliku da se iskoriste preimućstva, a izbegnu zamke koje često
sustižu druga dva srodna oblika „pokretnih slika“. Imajući to u vidu, usudiću
se da zaključim kako je upravo mini-serija
idealan izbor za ekranizovanje dela koja u bilo kom smislu nazivamo epskim (po broju likova, širini
narativnog zahvata, odgovornosti teme). Dozvoljava nam da se bliže upoznamo sa
radnjom i njenim učesnicima, omogućava nam da se (ne pre)više vežemo za njih,
uglavnom ne mora da podlegne nužnom izbacivanju određenih potencijalno bitnih
pojedinosti, a istovremeno ne dolazi u rizik da se ideje potroše, priča dosadi i postepeno izgubi smisao ili
kvalitet. Učestalost adaptacija književnih klasika upravo u vidu kratkih serija
(od četiri do osam epizoda) ili TV fimova iz dva dela (što po minutaži dođe na
isto), govori u prilog svemu navedenom.
Roman Kena Foleta, „The Pillars of the Earth“ (u našem prevodu - „Stubovi zemlje“) sadrži
sve preduslove koje su, očigledno, prepoznali i odlučili da iskoriste autori
istoimene serije iz 2010. godine. U
najnovijem Ivaninom postu, razmatra se odnos između literarnog uzora i njegove
adaptacije na velikom platnu, a u prilog ređim - ali i te kako mogućim! -
primerima kada adaptacija prevaziđe svoj početni predložak. Dok sam pripremala
ovaj tekst, koji bi trebalo da (po već oprobanom maniru) napravi uvod kroz
okvirno predstavljanje ovonedeljnog dramskog izbora, razmišljala sam upravo o
tome. Jer, „Stubovi zemlje“ pored neverovatne glumačke podele, autentičnog
ambijenta i verodostojne rekonstrukcije epohe, zapravo na mnogo načina
unapređuje originalni izvor i ispravlja određene slabosti romana. Time
predstavlja veoma dobar primer kako
mini-serija zapravo treba da izgleda, pa zato krenimo redom.
Za ovu seriju sam saznala pre nekoliko godina, nakon
što je uvedena „Nova“ (baš tako se i zvala) kablovska televizija. U nekoliko
navrata, uhvatila sam najavu za, kako sam shvatila, televizijski film u dva
nastavka, čiji me trejler izuzetno zainteresovao - s obzirom da je obećavao sve
ono što ja ionako volim. Međutim, termin prikazivanja mi nije odgovarao, bile
su to subota i nedelja kasno uveče i to po četiri sata (!) - naime, naknadno
sam otkrila da su spajali po četiri epizode, uz određenu neveštu cenzuru
„škakljivih“ scena. Tako smo se mimoišli, a ni naredni put, kada je emitovana
na RTS-u (odmah potom usledio je i nastavak, „Svet bez kraja“), poznatom po
očajnom izboru satnice za dobre premijere, nisam bila ništa bolje sreće.
Zato sam priliku za upoznavanje sa knjigom ugrabila čim se ukazala. Bila sam na masteru i po običaju čekala da mi „lift“ u beogradskoj gradskoj biblioteci isporuči stručnu literaturu na pult, a u međuvremenu šetala između ono malo zadržanih polica i na njima izloženih knjiga. S obzirom da je bio petak, tražila sam nešto za vikend, tek da razbijem „blokove“ učenja i zaboravim da ću do isplate nove rate stipendije morati da preskočim izlaske. Izdanje je bilo GLOMAZNO, blizu 1000 strana, pa još mek povez - prva stvar koju je cimerka Ivana konstatovala, kada se u ponedeljak vratila od kuće i ugledala „grdosiju“ od knjige na staklenom stolu pored moje fotelje. Nisam mogla da se odvojim od priče, iako mi je u mnogim segmentima i smetala i nervirala.
Čitala sam pred spavanje, čitala u pauzama između povratka sa fakulteta i novog hvatanja busa do centra, oduševljena činjenicom da je pisac krimića za „masovnu upotrebu“ napisao nešto potpuno drugačije, a ipak dovoljno uzbudljivo i intrigantno da pomiri obe ciljne grupe čitalaca, njegove dotadašnje pratioce i nove zaluđenike pričama u istorijskom ruhu (poput mene).
Zato sam priliku za upoznavanje sa knjigom ugrabila čim se ukazala. Bila sam na masteru i po običaju čekala da mi „lift“ u beogradskoj gradskoj biblioteci isporuči stručnu literaturu na pult, a u međuvremenu šetala između ono malo zadržanih polica i na njima izloženih knjiga. S obzirom da je bio petak, tražila sam nešto za vikend, tek da razbijem „blokove“ učenja i zaboravim da ću do isplate nove rate stipendije morati da preskočim izlaske. Izdanje je bilo GLOMAZNO, blizu 1000 strana, pa još mek povez - prva stvar koju je cimerka Ivana konstatovala, kada se u ponedeljak vratila od kuće i ugledala „grdosiju“ od knjige na staklenom stolu pored moje fotelje. Nisam mogla da se odvojim od priče, iako mi je u mnogim segmentima i smetala i nervirala.
Čitala sam pred spavanje, čitala u pauzama između povratka sa fakulteta i novog hvatanja busa do centra, oduševljena činjenicom da je pisac krimića za „masovnu upotrebu“ napisao nešto potpuno drugačije, a ipak dovoljno uzbudljivo i intrigantno da pomiri obe ciljne grupe čitalaca, njegove dotadašnje pratioce i nove zaluđenike pričama u istorijskom ruhu (poput mene).
Da se odmah razumemo, Folet je do ovog romana bio
poznat isključivo kao autor popularnih trilera/krimi-priča prepunih klišea i
šablonskih odlika (od karakterizacije, do opisa, rečenica i načina građenja
radnje), što se u njegovom prvencu-iskoraku u žanr istorijske proze zaista
oseti. Pojedine epizode, obrti, rešenja i česta repetitivnost, labava
motivacija postupaka likova….u više navrata su me izveli iz takta, međutim, kao
celina, „Stubovi zemlje“ sasvim zadovoljavajuće funkcionišu, drže pažnju i
poseduju istinsku GRANDIOZNOST. Kako ovo, ipak, nije priča o knjizi, na nju ću
se vraćati jedino kada bude bilo zaista neophodno zbog analitičke procene.
Dovoljno je reći da već svojim obimom i dugim vremenskim opsegom radnje, roman
postavlja ozbiljan izazov pred one koji bi da ga pretoče u drugi medij. Na
izazov je, srećom, odgovoreno.
Priča:
Kada se spoje dve vizije, odlučnost i talenat, niče
jedna (izmaštana, ali na istorijski postojećim građevinama zasnovana) -
katedrala. Mukotrpno i polako, u krvi i sukobu krupnih ili sitnih interesa,
nedozvoljenih strasti i tajni koje zagorčavaju prošlost, prete sadašnjosti,
menjaju budućnost.
U brodolomu koji je kraljevski White Ship
doživeo u blizini obala Normandije, 25. novembra 1120. godine, nastradao je
jedini naslednik engleskog kralja Henrija I, sina čuvenog Vilijema Osvajača.
Vladar ima i kći, još uvek devojčicu Matildu “Mod”, nezakonitog sina Roberta od
Gločestera, ali i nećaka Stivena od Bloa - i svi polažu pravo da ga jednoga
dana odmene na tronu. Istovremeno, dvor je samo središte plemićkih i crkvenih
ambicija, koje takođe podrazumevaju veliki broj pojedinačnih računica. U tome
prednjače biskup Valeran Bigod i bračni par Hamli, lord Persi i njegova
ambiciozna supruga Regan.
Osamnaest godina kasnije.
Grof Bartolomju od Šajringa ima lepu i svojeglavu kći Alienu (ovdašnji knjiški
prevod “Elajna” me dugo zbunjivao), koja redom odbija sve prosce (luksuz da
bira obezbedila joj je činjenica da je tata-udovac obožava), uključujući i
navalentnog Vilijama Hamlija. Posramljen i vođen osvetničkom žestinom, otpušta
zidare sa posla na kući za koju se nadao da će mu biti dom po ženidbi sa
Alienom. Tom “Zidar”, rukovodilac radova, sada je prinuđen da sa porodicom
potraži drugo uhlebljenje. Na putu kroz šumu, upoznaju intrigantnu Elen (po
svemu sudeći vešticu) i njenog ćutljivog sina Džeka, mladića asocijalnog - ali
ludo nadarenog za arhitekturu. Ovaj, ispostaviće se, sudbonosni susret,
označiće početak razdora.
Nažalost, usled pretrpljenog
stresa i napora, Tomova supruga Agnes ubrzo umire na prevremenom porođaju,
zaveštajući mu da ostvari svoj san o projektovanju veličanstvene gotske katedrale.
Dečaka koga je dobio, Tom ostavlja na humci, jer nema načina da se brinu o
novorođenčetu - kada se, ipak, predomisli i vrati, otkriva da ga je neko već uzeo.
Sa sinom/glavnim pomoćnikom Alfedom i kćerkom Martom nastavlja do Kingsbridža.
Tamo je novajlija, vredni i
časni opat Filip, upravo pristigao u središte korumpirane bogoslužbene hijerarhije.
Valeran Bigod, sada glavni kandidat za nadbiskupa, očekuje uzajamnu pomoć na
putu do višeg zvanja - pružiće Filipu podršku, ukoliko mu ovaj obeća glas.
Titulu i posed odavno očekuju i Hamlijevi, na konto davnog saučesništva, sa
kojim je divlja Elen očito dobro upoznata. Kraljeva nagla smrt otvara prostor
za dinastičke sukobe i doba u istoriji poznato kao “Anarhija (Bezakonje)” - što je ujedno i naslov prve epizode.
Naime, Stiven se odmah proglašava kraljem, proteravši Mod, njenog supruga i
sina, kao i polubrata. Princeza, ipak, odmah počinje da priprema protivudar, u
čemu joj svesrdnu podršku pruža grof Bartolomju - nesvestan da će se tim pre
naći na udaru Hamlijevih, ogorčenih, gladnih moći i još uvek uvređenih...
A za to vreme, u centru
izmaštane opatije diže se velelepno zamišljena gotska katedrala. Oko nje se,
tokom tri decenije koliko priča obuhvata (1138 - 1156), pletu zavere, nasilje,
ispiti časti, ljubav i zavist, snaga nadahnuća i sujeverni strahovi, trgovina i
vojevanje. Slojevita priča, sa mnogo obrta i komplikovanih međuljudskih odnosa,
na uzbudljiv način predočava univerzalnu poruku o veri, upornosti i
pravičnosti.
O
seriji:
Kroz ukupno osam
jednočasovnih epizoda, režiju potpisuje Sergio Mimica-Gezzan (rođen u Hrvatskoj
kao Srđan Mimica), scenario John Pielmeier, a nemačko-kanadskom koprodukcijom rukovode
kablovska televizija “STARZ” (o čijem smo “Kamelotu” pisali do prošlog vikenda)
i producentska kuća Ridlija Skota. Za muziku je i ovoga puta bio zadužen
maestralni Trevor Moris, a sam Ken Folet, na čijem je romanu serija zasnovana, imao
je cameo-ulogu. Serija je zaradila tri nominacije za Zlatni globus.
Ako bih morala da je u
kratkim crtama opišem, to bi zvučalo ovako: Savršeno precizno. Vrlo uverljivo. Epski.
Srednjovekovno. Upravo ovim poslednjim određenjem sve naprosto “vrišti”, od
kamere/vizuelizacije, kastinga, do sjajne uvodne špice, upotpunjene Morisovom
odličnom temom:
Sve izmene u odnosu na
roman, pogotovo one kod upadljivih nelogičnosti, izvedene su začudo uspešno, a
krajnosti ublažene. Iako je tempo odvijanja često takav da se “pretrčava” preko
radnje, postoje upadljivi vremenski “rezovi” i dosta je “nabacano”, to ne
smeta, niti narušava logiku priče. Ličnosti su interesantne, kako pozitivne -
tako i negativne (još jedan pokazatelj Foletovog primarnog žanrovskog opredeljenja
- u romanu nema nijansi, već prosta crno-bela podela, što je u seriji uglavnom
zadržano). Slika sveta je mračna, neulepšana, ali ubedljiva i najviše podseća
na stare filmove o Robinu Hudu - nema “glamurizacije” i ušminkanosti srednjeg
veka, što predstavlja još jedan plus.
Neophodno je istaći i:
uravnoteženost scena; likove koji kao da su upravo sišli sa stranica knjige -
pa i bolji, komplikovaniji; uprkos hronološkim preskocima, sve je fino “upakovano”
u ograničen broj epizoda; tematizaciju
fenomena moći crkve, čije se zakulisne radnje i beskrupulozne igre mogu
povezati sa svetom manastirskog bratstva u “Imenu ruže”. Jedna od najvećih
prednosti je, naravno, impresivna lista glumaca koji su uzeli učešća u
kreiranju serije i ponajviše doprineli kvalitetu ekranizacije. Kako veterani,
tako i mlađi deo ekipe, perfektno su odigrali svoje uloge, a mnogi su u
međuvremenu izgradili uspešne karijere - pri čemu su im “Stubovi zemlje” bili
odskočna daska.
Kasting
Valeran
(Ian McShane) - korumpirani, hladnokrvni
sveštenik koga može da poremeti jedino bilo kakav nagoveštaj davnog zločina,
kome duguje svoj uspon - ali i potencijalni pad. Zahvaljujući stalnom oprezu,
ovladao je umećem menjanja strana i prilagođavanja u nastalom građanskom ratu,
uvek sa jedino ličnim interesom u prvom planu. Lik kod koga nema nijansi, niti
mogućnosti opravdanja - jednostavno je surov, pokvaren i makijavelista pre
firentinskog teoretičara vlasti.
Tom
(Rufus Sewel) - zidar privržen porodici i svojoj
davnašnjoj ambiciji da izgradi katedralu koja će zaustavljati dah. Čovek suočen
sa gubitkom supruge i narastajuće požude prema neobičnoj “šumskoj čarobnici”, slep
za mane rođenog sina, ali ne i za nadarenost posinka Džeka. Nije što volim
Rufusa, ali, od svih muških likova, Tom je najimpresivniji.
Filip
(Matthew Mcfayden) - monah koji zahvaljujući svojoj
inteligenciji, privrženosti poslu i častoljubivosti, dolazi u situaciju da mu
rano bude dodeljeno odgovorno mesto nadzornika Kingsbridža. Nakon požara u kome
će nestati stara bogomolja, naći će se rastrzan između pokolebanosti u veri,
neminovnosti manipulacijom relikvijama i nužnih pristajanja na inače
nezamislive alijanse, kao i spoznaje da nekad naše dobre namere znače pakao za
drugoga. Ipak, Filip je jedan od “dobrih duhova” svakog mesta na kome se nađe,
čak i u poniženju miran i blag, ali nepopustljiv kada se dostojanstvo dovede u
pitanje.
Džek
(Eddie Redmayne) - ovo je bila prva uloga u kojoj
sam videla danas izuzetno popularnog Oskarovca i mogu reći da je bio pravi
izbor za junaka koji prelazi put od skoro autističnog, divljeg dečaka koji
odrasta sa majkom mimo civilizacije, do majstora svog zanata, čija nasleđena
darovitost podjednako kao i karakteristična crvena boja kose, izaziva
divljenje, ushićenje, ali i strepnju i rizik gde god se pojavio. On, naravno,
pravi mnoge greške - posebno je problematična njegova impulsivna odluka da
izazove požar u staroj crkvi, ne bi li Tom dobio posao - ali, njegova moralnost
ipak ne biva dovedena u pitanje. Postepena inicijacija i uvođenje u društvo,
kroz zaštitnički odnos koji prema njemu ispoljavaju Tom i Filip, ogromnu
majčinu ljubav, ljuto rivalstvo sa Alfredom, i iznad svega ljubav sa Alienom,
gradativno su prikazane, dajući Ediju priliku da se još tada pokaže kao prava
glumačka nada.
Alfred
(Liam Garrigan) - Tomov stariji sin, ne naročito
bistar, a zajedljiv i neotesan mladić. Od samog početka podozriv prema Elen i Džeku,
vremenom će zaslepljen ljubomorom sve više tonuti u paranoju i divlju stranu
ličnosti, nešto prljavo i gadno što je već izrazima lica i celokupnim izgledom
odlično dočarano.
Aliena
(Hayley Atwell) - iako se radnja, posebno knjige,
pojednostavljeno može opisati kao “red građevinskih radova - red prepreka - red
silovanja”, a položaj žena je zaista nezavidan i pun žestokog nipodaštavanja,
to ne znači da nema jakih figura pripadnica lepšeg pola. Pre svega, to je
grofova kći, koja uprkos činjenici da je i sama žrtva zlostavljanja, poseduje
neuništivu volju za preživljavanjem, osvetom i ponovnim pridobijanjem
izgubljenih prava za brata. Aliena se brzo prilagođava novonastalim
situacijama, ustaje nakon svakog pada i bori se.
Ričard
(Sam Claflin) -
ovih
dana aktuelan kao partner Emilije “Kalisi” Klark u filmu “Me before you”, u
seriji je mlađi brat Aliene, pasivan i (doduše, ne koliko u knjizi) još uvek
prilično isprepadan momčić, koga sestra svesrdno pomaže i žrtvuje se za njegov
napredak u viteškoj službi i postepenom zadobijanju natrag onoga što su im nasilno
oduzeli.
Grof
Bartolomju (Donald Sutherland) - svaka istorijska serija,
po pravilu, ima neku veliku glumačku zvezdu u ulozi oca porodice, a ovde je to
gospodin Saterlend. Gospodar Šajringa svrstao se na “pogrešnu stranu” u
žestokom građanskom ratu i postao žrtva ljubomore i pohlepe svojih
dugogodišnjih pritajenih suparnika. Pokreće ga, iznad svega, ljubav prema deci,
kojoj je, pošto su odrastali bez majke, dao punu slobodu u izboru životnih
puteva - naročito ne vršeći pritisak na Alienu po pitanju braka i donekle
podstičući njenu oholost, što će je skupo koštati...
Kralj
Stiven (Tony Curran) - odličan primer kako uzurpiranje trona istovremeno označava
početak neprekidnog opreza, vizija i strahova pobuđenih nečistom savešću i, pre
svega, stalno okretanje u poslovičnom “kolu sreće”, ne znajući gde ćeš osvanuti
- na vrhu ili dnu.
Princeza
Mod (Alison Pill) - zakonita naslednica engleskog
prestola, energična i hrabra, ali istovremeno posvećena majka, kojoj je
budućnost sina jedinca na prvom mestu - što, opet, kada ste kraljevske krvi
podrazumeva pitanje vladavine. U tome se suštinski ne razlikuje od rođaka.
Regan
(Sarah Parish) - u knjizi, bivša kraljičina dvorska dama ima izrazito gadnu, unakaženu čitavu
polovinu lica, zbog čega svi zaziru i od samog pogleda na nju. Ovde joj je dat
ožiljak na obrazu a la Marisol, a s druge strane neskrivan incestuozni
odnos prema milom sinu jedincu, ali to ne umanjuje činjenicu da je u pitanju izuzetno
dobro osmišljen lik manipulativne žene koja ne preza ni od čega da bi svoju
porodicu (čitaj - dete) što više uzdigla.
Persi
(Robert Bathurst) - priglup, igračka volje svoje
supruge, nikakav autoritet za sina, nešto poput Mejsa Tajrela.
Vilijam
(David Oakes) - OK, recimo samo da sam, čitajući knjigu, toliko mrzela lik Vilijama,
da je serijska verzija ne samo ublažena, već i dosta “oprana”. Naravno,
činjenica je da su Hamlijevi kao stvoreni za objašnjenje Edipovog kompleksa u
praksi, ali, Vilijam je u knjigama bukvalno mašina za silovanje, čovek koji
naskače na sve što je žensko i čiju smrt neprestano priželjkujete. U seriji, on
nije ništa manje nasilnik, sadista, ogavno ljudsko biće, ali istovremeno mu je data
nova dimenzija kroz naglašavanje izvitoperenog uticaja roditelja - prvenstveno
majke - kao i njegovu unutrašnju dramu, kukavičluk i opsesivni strah od pakla,
pomešan sa uživanjem u nanošenju bola drugoj osobi. Ukoliko mrzite Remzija
Boltona, ovog lika ćete mrzeti još više, ali, superiorna gluma mu daje neki
neobjašnjivi šmek, otprilike sličan onome koji je Rheon dao svom serijskom
liku. I, da, JESTE Huan Bordžija, a za tu ulogu ga je rola Vilijama i
preporučila. Obe pokidao, u najboljem
smislu.
Volter
(Gotz Otto) -
Vilijamov verni pajtaš u nasilnim činovima, štit kada treba maltretirati
slabije, nemi svedok bizarnih odnosa u porodici Hamli, Švarceneger iz
kamenoloma.
Elen
(Natalia Worner) -
žena
burne prošlosti i kontroverzne pojave, plemićka kći, bivša iskušenica, koja sve
to odbacuje zbog ljubavi sa francuskim brodolomnikom koji joj je ubrzo oduzet i
pogubljen, ostavivši joj malog sina, strašnu tajnu zbog koje su ga i osudili,
kao i razlog strašne mržnje prema sveštenstvu i plemstvu, vinovnicima njene
patnje. Svesno napušta ljudsko društvo i odlazi da živi u šumi, služi se raznim
okultnim sredstvima, baca kletve, mokri na Valerana, spopada Toma....i koliko
god to možda bilo ultra-progresivno usred “mračnog doba”, meni ni u knjigama,
ni u seriji, ova žena nije simpatična.
Agnes
(Kate Dickie) -
Tomova prva supruga, koja umire donevši na svet najmlađeg sina, Džonatana. Igra
je omražena tetka Lisa Erin iz “Igre prestola”.
Marta
(Skye Bennett) - jedina kći Toma i Agnes,
dobrodušna i osećajna devojčica, jedina koja od prvog trenutka bez zadrške
prihvata nove poznanike.
(Sledećeg
vikenda: pregled epizoda, interakcije, dobre i loše strane, opšta ocena)
Super preproruka obavezno moram da pogledam :)
ОдговориИзбришиVolim ovakvu tematiku i sve što je istorisjko mi se dopada plus Edi, Hejli i Sem znači dafinitivno imam nešto zagarnatovano dobro :)
Stavila sam na watchlistu obavezno gledam :)
Hvala, baš sam gledala da izbegnem spojlere, a da ne bude previše zamršeno, jer ima mnogo likova i obuhvata dug vremenski period. :) Super je serija, mislim da će ti se baš svideti, a ima osam epizoda i nije dosadna, pogleda se odjednom.
ИзбришиGlumačka ekipa je stvarno možda i najbolji deo celog projekta, nisam odavno videla toliko poznatih lica na jednom mestu i svi su mi se nekako super uklopili u to kako sam zamišljala na osnovu knjige.
Jedva čekam utiske. :))))
Rešila sam da pogledam, mislim da bi se i mom suprugu svidelo (pošto volimo da gledamo serije zajedno), a plus je i to što nema 100 epizoda.
ОдговориИзбришиMoram da priznam da nisam htela da čitam sav tekst da nešto ne spojlerišem, pa ću se vratiti na to kad pogledam.
Baš mi je drago, javi utiske. :)))
ИзбришиNisam stavljala spojlere u ovom, ali biće u sledećem tekstu :), sad je više opšte predstavljanje, ali razumem oprez. Često nehotice pročitam nešto što mi posle ne baš pokvari, ali naruši gledanje.
Ipak sam rešila da pročitam tekst bez obzira što je postojala mogućnost da naletim na spojler! Srećom, nije ih bilo. :)
ОдговориИзбришиPrvo da kažem da o seriji nisam znala ništa osim da glumi Mekšejn i malo tematike. Jako sam se iznenadila ekipom, obožavam većinu glumaca. Vidi se Edijev razvoj u ozbiljnog glumca, Hejli mi je oduvek bila preslatka, Saru sam gledala u "Atlantis" i tu je bila ista-leže joj uloge zlih moćnih žena, Rufus mi je prelep pritom mu je sada i uloga takva da ga moraš voleti...Ako nastavim da nabrajam ko mi se dopada od glumaca nikada neću stati, ali moram posebno da izdvojim glumca koji glumi Vilijama-oduševljena sam njegovom glumom, nisam čitala knjigu tako da ne znam da li u tom pogledu ispunio zadatak ali sam u seriji njime najviše oduševljena. Samo po njegovoj faci možeš da naslutiš šta mu je u glavi.
Sama serija mi se jako dopala, to je to što volim i potpuno mi odgovara atmosfera. Vidim da je muziku radio Travor Moris, postao mi je prepoznatljiv, otuda i specifična uvodna špica (mada to nekako ide uz Starz serije).
Sve u svemu, još uvek gledam tako da će biti novih komentara. :)
Mnogo mi je drago što ti se serija dopada, obavezno javi utiske kada odgledaš sve - ima i nastavak ovog teksta, u kome se bavim konkretnim epizodama i rešenjima. :) Knjiga je dosta brutalnija u mnogim stvarima, pa i razvučenija, ali mislim da je ekranizacija čak ispravila neke manjkavosti teksta i zaista je jedno od boljih prenošenja iz romana na vizuelni plan koje sam gledala!
ИзбришиVilijam je u knjizi još gori (baš pišem u drugom tekstu o tim razlikama), ovde su njegovom liku još i dali nešto čjudskosti, kompleksniju karakterizaciju. Mene je takođe oduševio, inače sam glumac je FENOMENALAN, ako budeš gledala "Bordžije", "The White queen" ili "Viktoriju" uverićeš se i sama, jako talentovan i može da dočara svaki lik, ali mu ovakvi problematični najviše "leže".:)
Da, Morisova muzika posebno daje na šmeku, a uvodna špica je jedna od najboljih, takođe je i kompletan kasting savršenstvo...
Mnogo ti hvala na čitanju i komentaru!:))))