четвртак, 31. децембар 2020.

Decenija bloga, novi horizonti

 piše: Isidora Đolović

Nikada se ono tradicionalno: Srećna Nova..., barem za poslednjih par decenija, nije pokazalo toliko globalno ironičnim kao u slučaju 2020. Do sada smo te reči izgovarali ili pisali mehanički, uglavnom ne zastajući da se zapitamo verujemo li stvarno da će nam godina koja dolazi doneti  sreću i šta je dovoljno dobro da opravda to očekivanje. Šta je srećna godina? Ona u kojoj nam se ispune sasvim određene, „ekskluzivne“ želje ili ona koja prođe bez većih trzavica i gubitaka? Bojim se da ćemo ubuduće biti mnogo oprezniji kada čestitamo. Ne verujem da je iko „onomad“, dočekujući upravo odlazeću, mogao zamisliti koliko će se sve obrnuti naglavačke. Podjednako sam uverena da mnogi od nas jedva čekaju da noćas vide leđa ovoj groznoj godini i ostave je što dalje iza sebe, prepuštajući je nepovratu. Hteli mi to ili ne, korona se uvukla u svaki razgovor, prizvuk reči, misao i slutnju, u svaki prokleti deo života i od nje, barem kao teme, nije bilo moguće pobeći. Trebalo je da prođe najmanje nekoliko meseci da bismo se uopšte navikli na koliko-toliko normalno funkcionisanje u skladu sa, ko zna dokle, izmenjenim okolnostima. Nova realnost je, bez pitanja odgovara li nam to ili ne, tu gde jeste – šta sad mari ako smo i onu prethodnu jedva uspevali da podnesemo?

U godini za nama, ne samo usled pandemije (koja je dokrajčila moj poslednji elan, vrativši me jedno deset koraka unazad), objavila sam primetno manji broj tekstova. Razlog je opravdan, bila sam usredsređena na jedan daleko zahtevniji poduhvat. Privela sam kraju istraživanje, onda sređivala materijal, pisala, zastajala i nastavljala, u više navrata klonula duhom, pa opet bodrila sebe i, konačno, napisala svoju disertaciju. Najteži deo tek predstoji: uvid novog mentora u rukopis, sugestije, prepravke, provere, podnošenje rada Nastavno-naučnom veću, iščekivanje, traženje novca za prijavu odbrane (u međuvremenu se, nažalost, nisam zaposlila niti imala neke značajnije honorarne angažmane da bih mogla uštedeti barem manji deo iznosa, koji je astronomski)....Put do odbrane i treće diplome još je dug, ali se tešim da sam najveći deo uspela da prevalim. Šta će biti dalje, nemam predstavu i nekako mi više nije ni važno... jedini razlog da istrajem jeste osećanje dužnosti prema mladalačkim idealima i neostvarenim težnjama, kao i nekolicini ljudi koji su me na akademskom putu svesrdno bodrili. To će biti moja labudova pesma profesiji u koju nisam uspela ni da zakoračim, izneverenim očekivanjima i delu života u koji sam uložila sve što sam imala i bila u mogućnosti da dam. Eto zašto je ovoga leta preskočen „mesec Francuske“ i zašto sam veći deo godine provela u svojevoljnoj „ilegali“. Obaveze su mi odvukle pažnju sa činjenice da se u avgustu navršilo tačno 10 godina od prvog članka objavljenog na ovoj stranici i, uopšte, postojanja bloga.

Čitava decenija, iskreno, nije nešto čemu sam se nadala kada sam počela pisanje bloga. Nekako se poklopilo da desetogodišnji blogerski staž obeležavam u godini velikih ličnih preispitivanja i, zbog pandemije pojačanog, suočavanja sa nekom vrstom životne prekretnice. Mnogo puta sam premotala film unazad do 2010. godine i suočila se sa Isidorom koja je tada bila student u Beogradu, naoružana sa mnogo nade, ambicije i neuništivog poleta. Susret je bio do neizdržljivosti težak i bolan. Razmišljala sam u stilu svih onih „vremeplovnih“ filmova koje u poslednje vreme emocionalno ne mogu da podnesem (13 going on 30; 17 again; It's a wonderful life; Young adult; Kristin's Christmas past; Peggy Sue got married, da nabrojim samo neke.). Šta bih iz ove perspektive rekla tadašnjoj sebi, šta bih je posavetovala, na šta upozorila svoje (mnogo) mlađe ja, da nekim čudom mogu? Da li bi Isi poverovala Isidori? Da li bi, uopšte, realno i mogla da uradi mnogo za promenu okolnosti u tom trenutku?

Isidora koja je iz hobija pokrenula i prilično neredovno pisala blog, tek je zagazila u dvadesete. Obožava svoj studijski smer, staru zgradu fakulteta i svaki hodnik pred slušaonicama, svaku stanicu na putu do centra grada, kraj u kome stanuje, svoje drugarice, Kalemegdan. Ona je srcem i dušom zaljubljena u Beograd, veruje da će tu ostati bar još koju godinu, do odlaska u Pariz ili Kaliforniju; da je našla dom. Ima frizuru a-la-Brenda Volš sa sve šiškama, nosi teksas jaknu sa prišivačima bendova, lude minđuše i senke u tonu odela – u fazonu je osamdesetih i često se smeje. Nema uvek razloga za to, ne raduje se prelasku u studentski dom, ali je srećna što sebe potpuno prepoznaje u oblasti koju izučava, ne sumnja u to da će za koju godinu, čim se dočepa zaslužene diplome i oduvek sanjane samostalnosti, njen pravi život početi. Ona zato zaboravlja na sve brige i grabi Knez Mihailovom ulicom ka fakultetu, brzo prelazi preko platoa ispred susednog Filozofskog, njene crne „kaubojke” poznaju svaki stepenik jer se toliko puta spustila istom maršrutom. Kada si tako mlad, osokoljen pohvalama za uloženi trud, kad se osećaš kao deo šarenila grada u kome nikad nije dosadno, život može biti samo lep, čak i dok je većinom još u nadanjima!

Možda bi toj Isi bila dovoljna sama pojava, mislim bukvalno na fizički lik, ove Isidore? Gle, matora! Gde joj je šminka na očima? Zašto je toliko „usukana“ i bleda, kao da je provela mesece i mesece u zatvoru? Zar nema nešto bolje da obuče – uvek je volela da stilom, pored ostalog, izražava svoj stav? Sada deluje tako nemarno, zapušteno, bolesno i jadno.

Kad se pribere od početnog šoka, rekla bih joj sledeće: za početak, da se previše ne zanosi, jer  ni pošto završi master neće naći zaposlenje. Godinama! Da je niko neće pitati koliki je imala prosek, koliko je odgovorna i posvećena, ni koliko toga zna. Istina je sve ono što pričaju starije kolege: od istorije književnosti se u Srbiji niko 'leba nije najeo. Smešno je, suludo, glupo, misliti da će se baš u našem slučaju nešto promeniti samo zato što mnogo želimo, imamo entuzijazma i pozitivnih misli (razumete li sada zašto ne verujem u pseudopsihologiju i motivacione govornike?!).

Da, zato, ne uči baš TOLIKO i da VIŠE ŽIVI. Jer, život se ne odlaže. Nikada neće izgledati lepše i zdravije. Njen sjaj u očima postaće tužan, mada nikada neće izgubiti onu iskru. Nikada više neće živeti u Beogradu. Mladost prolazi toliko munjevito da se ne stignemo ni osvrnuti oko sebe, a već je više nema. Rekla bih joj da, dok još studira, traži posao i priliku da ostane tu bar dodatnih pola godine, dok ne stane na svoje noge. Da ne gleda samo u knjige i ne teši se kako će „kad završi fakultet, biti vremena za sve“. Vremena možda i hoće, ali uslova i mogućnosti uglavnom neće biti. Da ide na koncerte (iako nema novca za kartu!), da se nekako potrudi da čuje „Whitesnake“, „Judas priest“, bar još jednom „Maiden“-e i „Helloween”, jer, u suprotnom, ko zna koliko dugo neće posetiti ni običnu svirku. Da se više posveti rock novinarstvu, možda joj tu leži budućnost. Da se usudi i ofarba dva pramena dok joj je kosa još u dobrom stanju (od anoreksije se proredi i opada). Da se istetovira (opet pare, odakle?) kao što je želela još od srednje škole. Da više putuje (iako nema novca?), jer će doći vreme kada nedeljama neće izlaziti ni iz roditeljskog stana, kada će je mrzeti da se očešlja, jer nigde ne ide i nema razloga. Da se više druži, jer za koju godinu neće uopšte viđati nikoga od dragih ljudi, a u zavičaju joj niko od prijatelja ionako nije ostao. Drugarice će živeti svoje živote. One će odrasti, sve ono što je zanima njima neće biti interesantno, niti će imati kad da se druže od posla i obaveza oko novoformiranih porodica. Ali, ona će se sećati svačijeg rođendana i kada joj odavno niko ne bude čestitao njen. Da se odvaži i upozna sa W.A.S.P. likom, kad joj je već Pe nabavila kontakt. Nije on baš toliko mitsko, nedostupno biće – ništa ne gubi, a možda mu se svidi. Da će i sam Beograd, koji toliko voli, kroz koju godinu početi da menja lični opis, „unaprediti“ se i izgubiti mnogo toga što je volela kod ovog grada. 

Da je Bole “Lepi” sitna boranija u odnosu na „Malog Aleka” koji će uskoro postati predsednik države (e, u ovo sigurno ne bih poverovala!). Da se nipošto, nikako, ni po koju cenu ne vraća kući, jer će je Čačak i besparica zarobiti, živu zakopati, utući. Da je čekaju samo depresija, razočaranost, bezvoljnost i potpuni slom. Da će joj godine u tom groznom prostoru, bez osećaja za vreme, proleteti još brže nego studiranje, vraćajući je unazad, ali ne u dobrom smislu.

Opet će, naime, postati ono nesigurno, od svega preplašeno stvorenje koje ne vidi razloge za bilo kakvu nadu. Kao što je u osnovnoj školi svakoga dana plakala jer joj deca iz razreda govore da je ružna, siromašna, čudna, smotana, da ima „riblja usta“ i podočnjake, da je paćenica jer se ne oblači u „Benetonu” i ne zna šta peva Ceca, da joj je otac bednik koji se nije „snašao” u životu (sve one gluposti koje vas dok ste deca bole, iako kasnije shvatite da ne bi trebalo)...Kao što je u tinejdžerskim danima za „face“ iz škole, pa i sopstvenog mlađeg brata, bila gabor, sektašica, lujka, meNtalac, jadnica, buljava nakaza, brka, neko koga, videvši da teško podnosi uvrede, sve više nalaze za shodno da prozivaju na hodniku, vređaju na času (pred nastavnicima koji, čast izuzecima, uglavnom ne reaguju, jer se i sami plaše problematičnih đaka), čak i fizički napadaju...Ponovo će je i sada ophrvati osećanje niže – ma, nepostojeće vrednosti, a sve što je u međuvremenu uradila da razvije samopoštovanje, kao i stvari koje su oduvek bile spas (njene knjige, muzika, pisanje, snovi), samo će pojačavati tugu svojom uzaludnošću.

Rekla bih Isi da se ne plaši ovako pesimistične vizije, ali da tim pre beži od takve budućnosti, po cenu neposlušnosti prema roditeljima! Da bude samoživa i kaže: „Ne, NE vraćam se u Čačak, znam da ne postoji privremeno i da onaj ko se jednom izvuče iz živog blata, drugi put nema previše šansi da ga isto ne proguta. Ne pristajem da žrtvujem svoju slobodu zbog uvek istog, otkako sam bila mala istog, kruga odricanja i osećaja krivice. Tek sam počela da verujem kako iole vredim. Našla sam sebe. Ne želim, ne mogu, ne smem da se vratim.“ Rekla bih joj da ne bude kao drugi – koji odustaju. Da bude kao drugi – koji se probijaju kroz život. Da bude, jer, kako kaže ona pesma grupe Elemental: „Kad se bojiš – ne postojiš“.

Ali, čini mi se da Isidora takođe greši. Ova mlađa i nije imala toliko izbora: ni dovoljno novca za koncerte i putovanja (u suprotnom nikad ne bi, kao izraziti introvert, odabrala da živi u domu), ni drskosti i sebičnosti da ignoriše koliko se njeni kod kuće muče da joj obezbede priliku za školovanje, ni savesti da ih ne posluša, ni nezainteresovanosti i ležernosti da „uspori“ sa učenjem i fakultetom (na kraju krajeva, trebalo je iz godine u godinu ostati na budžetu). Nasuprot tome, dozvolila je sebi da poleti na krilima velikih planova i umisli kako nešto vredi. Ikarov let. Sve se odigralo baš kako je, iz nekog razloga, moralo biti. Deset godina je sasvim dovoljno da se nečiji život promeni iz korena. Pravimo se da to ne primećujemo, jer su nezaposlenome dani uglavnom jednolični i isti. Onda stigne korona i postavi  nas licem u lice sa onim što smo verovali da ćemo biti, jednoga dana. Natera nas da naglas priznamo kako smo mediokriteti. Bolje ikad nego nikad!

U izolaciji sam se više nego ranije – sećala. Preispitivala. Ponovo zaista mnogo slušala muziku. Shvatila koliko garderobe nikada neću imati prilike da obučem (npr. unikatnu kožnu „rokericu“ koja, kupljena 2013. od stipendije, stoji pod celofanom, netaknuta). Koliko stvari neću imati gde da rasporedim i lagodno koristim (recimo, s najvećom ljubavlju i pažnjom prikupljanu kolekciju ploča koja čami sabijena u ormaru, obuću najvećim delom natrpanu u kutije, pasoš izvađen 2010. i do danas bez ijednog jedinog udarenog pečata), da uživam u sopstvenom parčetu prostora (vidite, kada četiri odrasle osobe dele dvosoban stan, posle nekog vremena sve počinje da liči na skladište. Odvojenu sobu svako od nas može samo da sanja.). Koliko toga neću stići da doživim, jer je kasno, jer ne verujem u čuda i svoju moć da ih prizovem; jer sam prestarela, pregažena, umorna – iako, paradoksalno, nisam stigla ni da počnem da živim. 

Blog je poslednjih godina bio moj jedini preostali prostor slobode, iluzije da nešto što napišem ili kažem, nekome, negde, znači i koristi. Pa, ipak, i na takvom se mestu postepeno udaljimo od sebe: pišući o stvarima koje su potrebnije drugima nego nama, upadajući u kolotečinu istosti tema sa toliko boljih stranica na mreži, privlačeći na sebe i svoj rad neželjenu pažnju ljudi koji ne razumeju šta poručujete i niste im ni najmanje slični, čije podilaženje vam ne prija i zbog kojih postepeno omrznete blogovanje. Verujem da se tako osećaju ljudi kada rade sa kolegama koje ne gotive, ali moraju biti učtivi, pa svakoga jutra susretati mrska lica, a ne pokazati koliko im je nepodnošljivo njihovo prisustvo. Ili se, ipak, poput Sremčevog Ivka, iseliti iz sopstvene kuće, a neotesani gosti neka praznuju – šta da se radi? Bar ćete se naspavati i provesti dan bez nepotrebne nervoze. 

Nažalost, ubedljiva manjina je uspela da mi naruši mir. Ogadilo mi se blogovanje, mesecima unazad želela sam samo da pobegnem, da me nema, da nestanem čim zaokružim celinu i do kraja ispoštujem isplaniranu godinu na stranici. Počela sam da se osećam uhođeno, pod nadzorom, uznemireno i napeto svaki put kada se ulogujem. Povređeno, tužno. I, što je najgore, počela sam da krivim jedino samu sebe jer sam previše odškrinula vrata svoga sveta.

Još nešto, nisam pokrenula blog da bih „jurila“ za saradnjama i bila jedan od, uz dužno poštovanje, mnogih influensera koji fotkaju i promovišu svi iste naslove. Nikada ne mogu dostići takav estetski kvalitet i širok odjek, ali nemam ni nameru. Živim drugačije od njih, pa shodno tome  biram i sadržaje koje ću predstavljati. Ovo NIJE KNJIŽEVNI BLOG. Prvobitno je zamišljen kao slobodna zona u kojoj me baš briga što tekstovi čijem osmišljavanju posvetim najviše vremena i truda prolaze gotovo nezapaženo; gde mogu da, pružajući krila svojim interesovanjima, osmislim mesec Francuske, rusku zimu ili nordijski novembar, sedmicu Van Goga i vikend negativne kritike, karantinski džuboks i priče o pesmama, a da o tome nikome ne polažem računa, niti da od bilo koga zavisim. Pod pritiskom života i svojih roditelja, uhvatila sam sebe kako, poput nekog prosjaka, sve posmatram kao mogućnost da neko zapazi moj CV dok njime očajnički mašem, ponižena do dna duše moljakajući za angažman. Oduvek osećam kako sam beznadežno promašila epohu i da možda zato ne uspevam da se osetim zaista lagodno u svom vremenu, sileći sebe na prihvatanje njegovih trendova. Izolacija i zatišje vratili su me toj spoznaji, a zaokruživanje decenije postojanja stranice samo po sebi je dobra prilika da se napravi presek. Ovo je, možda i zbog te odluke, najličniji tekst koji sam napisala do sada.

Kada sam, otprilike u periodu prvih koraka načinjenih na blogu, skicirala ideje za, tada još udaljenu, buduću doktorsku tezu, nisam imala potpuno isti doživljaj ispitivane problematike i književnih junaka kao deceniju kasnije, privodeći je kraju. Na trenutke mi je, u današnjici, bivalo previše psihički i emocionalno teško da čitam pasuse poput ovog, iz Uskokovićevog romana:

Živeo je samo duhom. Pronalazio je masu zadovoljstava radeći dan i noć. Učenje mu je izgledalo najradije, najsretnije rešenje čovečjeg života. S nevinom verom u budućnost, on je trošio svoje mlade godine radeći da bude dostojan poverenja koje će mu se nekad ukazati.

Te priče se ne završavaju srećno. Koliko sam uspela da ustanovim, Rastinjak je usamljen izuzetak.

*****************

Nemam pojma kuda vodi predstojeća 2021., ali, prilično sam sigurna da neka unutrašnja sila ili prokleta snaga volje podstiče na održavanje iluzije kako nikad nije kasno za preokret. Želim da verujem da se svet polako vraća u normalu. I ja sa njime. Kao što rekoh, nisam suicidalna i ponekad mrzim sebe zbog toga (jer, realno, kakva je šteta od jednog manje mediokriteta?).


* Arhivu bloga pronaći ćete sa desne strane. Komentari su, zbog zloupotrebe i uznemiravanja obrisani i onemogućeni. Na stranici neće biti daljih objava. Hvala svima na izdvojenom vremenu.