Sećam se, bila sam
tinejdžerka kada me mlađi brat pitao u čemu je razlika između („njegovog“) Ace
Lukasa i („mog“) Džima Morisona, pošto su, jel’te, „obojica bili narkomani”. U
prvom trenutku zaprepašćena, odgovorih da, samim tim što mu je uopšte palo na
pamet da ih stavi u istu rečenicu i poredbeni odnos, unapred sumnjam kako će mu
bilo kakvo obrazloženje biti dovoljno ubedljivo. I dan-danas verujem u to. Onaj
ko sam ne uočava razliku između umetnika svetskog glasa i splavarskog muzikanta
kriminalne prošlosti, teško će se dati ubediti argumentima sa strane. Problem
je što nije jedini.
Inicijativa da se po
jednoj od najupečatljivijih glumica srpske kinematografije imenuje ulica u Čačku,
njenom rodnom gradu, odavno postoji. Otprilike svake druge godine čuju se ista
„argumentovana“ opravdanja zašto Sonja
Savić (u očima sve samih moralnih gromada) nije podobna da joj se ukaže ta
čast, potvrđujući, po ko zna koji put, koliko je ubitačna već poslovična
filozofija palanke.
Užasno smo zatrovano
pleme. Puni smo predrasuda jedni prema drugima, puni otrova, puni promašenosti.
Ovo društvo je grešno: sve što je bilo intelektualno – posečeno je, sve sto je
bilo samostalno – zabranjeno je. Ostaje nam nivo propovedanja, što je strašno.
(Sonja u intervjuu za „NIN”, 1. X 1998.)
Pozivajući se na to da
je Savićeva “umrla kao težak džanki, u praznom stanu odakle je rasprodala sav
nameštaj da nabavi drogu”, ovi, kako izgleda, neposredni svedoci njenih
poslednjih časova i izvršioci obdukcije, potežu vučićevski argument prepun
brige za buduće naraštaje: „Kada bi dete pitalo ko je ona, šta biste rekli?“
Nema problema: rekla
bih mu da je bila sjajna glumica, inteligentna žena, nežna i osećajna duša,
subverzivni stvaralac, plemenita osoba. Svakako jedinstvena i jedna od
najboljih u svojoj branši, umetnica prepoznatljivog izraza, obdarena svime što
čini pravu ikonu pop-kulture, zaštitni znak svoje epohe. Malo ih takvih možemo
nabrojati: Milena, Neda, Sonja, Anica Dobra…gde bukvalno sve, od pojave i stava,
preko boje glasa, do uloga, predstavlja direktnu asocijaciju na jedno (prošlo)
vreme. Rekla bih im još to da se do kraja borila protiv duhovne i mentalne
učmalosti ovog podneblja, ostajući verna sebi i ne pristajući na sramne
kompromise.
Ali, bojim se da
omladina koja dolazi uglavnom ne mari, niti zna ko su bili Sonja, Milan Mladenović,
Margita Stefanović i ostali na čije „poročne živote” obično aludira javno
mnjenje. Kao da su njihove zvezde – Luna, Kija, Zorannah, Ražnatovići i
Kardašijani, razni jutjuberi i influenseri – „zdravije“ i uzornije pojave… Međutim,
razlika je, baš kao između na samom početku spomenute dvojice, svakom na prvu
vidljiva. Bilo čija intima ne bi trebalo nikoga da se tiče, niti da bude
presudna prilikom vrednovanja duhovne zaostavštine. LIČNI ŽIVOT STVARAOCA NIJE
IMANENTAN DELU – da jeste, morali bismo diskreditovati većinu slavnih pisaca,
pesnika, slikara, naučnika, koji su imali poroke, mane, slabosti. Na kraju
krajeva, i za to kako je završila postojali su, valjda, neki razlozi?
Ja sam životni
dekadent, jer stvarnost i ja nemamo dodirnih tačaka. Danas je nacizam u modi,
što znači da moraš da si nasmejan, zdrav, obučen i „napumpan“ silikonima, dok
ja jedem parče hleba razdeljeno na četiri dela.
(20. IV 2006, iz razgovora sa Bojanom Munjinom)
Sonja i njeni
ispisnici, kakve god da su im bile „privatne istorije”, ostavili su nešto
umetnički vredno za sobom. Bili su žrtve jednog turbulentnog, teškog vremena,
ali su do kraja ostali dosledni borbi protiv narastajućeg nacionalizma,
neljudskosti, ratnohuškačke atmosfere. Nisu se služili jeftinim trikovima da se
dodvore bilo kome. Nesreća je što im se danas preoštro sudi zbog unutrašnjih demona
(proizašlih upravo iz navedenog društvenog konteksta), iako su svojim
zavisnostima jedino SEBE ugrozili i uništili, nikoga drugog. Svako će, bio mlad
ili star, samo ukoliko posmatra širu sliku, uvek znati da razdvoji lik od dela.
Slabost pojedinca da izdrži težinu sveta, uz nepobitnu činjenicu da svako od
nas različito reaguje u tako neravnopravnoj borbi, trebalo bi da razume bilo
koje iole introvertno i empatično biće.
Da navedem nekoliko
primera, posve banalizujući: bezmalo svi pesnici francuskog simbolizma,
uključujući i slikarsku ekipu sa Monmartra, koristli su apsint (otuda izraz „veštački
rajevi"); Edgar Alan Po je, navodno, preminuo usled alkoholičarskog
delirijuma; Prust, Lorka, Oskar Vajld, Verlen, bili su homoseksualci (poslednja
dvojica zbog toga i robijali), Virdžinija Vulf anoreksična i klinički
depresivna; Bajron najverovatnije incestuozan; Pikaso promiskuitetan; Vojislav
Ilić Mlađi usmrtio je suprugu; skadarlijski boemi večito dugovali zbog
sklonosti prema čašici; samoubicama se ni ne zna broj....Pa, ipak, to nikako i
ni pod kojim uslovima ne bi smelo da utiče na neprolazni sjaj onoga što je, iz
pojedinačne unutrašnje tame, izlazilo na svetlost dana. Možda je to, na neki
način, bila cena? I možda, na kraju krajeva, Sonji nije potrebna posthumna
hvala od strane svakakvih.
Danas živim u zatvorenoj
zoni Interpola, u estetskom, duhovnom i životnom pogledu ja sam sama. Autentičnost
personalnog sretanja sa ljudima, sa njihovom muzikom, filmovima i knjigama, moj
je najintimniji oltar i moja monaška civilizacija.
(20. IV 2006.)
Izgleda da je samoća
cena moje slobode. (izjavila je 2008. – svega par
meseci pred smrt, za crnogorske „Vijesti")
Nešto drugo me kopka: da
li je moguće da se ništa ne može sprovesti u delo bez PRITISKA na cirkuzante iz
gradske Skupštine? Ili im je možda od početka bilo u planu da, znajući kako će
razjariti svakoga s gramom mozga, naposletku popuste i „učine nam“ (objavivši da
će neosvetljeni, mali park na lošem glasu, kod autobuske stanice, od sada biti
– Park Sonje Savić), ispadnu plemeniti, urbani, fini…ko će znati?!
Pa se pitam: ako baš,
baš jako svi zapnemo, hoće li pod tim pritiskom da se sklone i naprave prostor
za neke normalne ljude koji bi se angažovali oko stvaranja uslova za pristojan
život (ne samo u Čačku), koji imaju prave, validne diplome, pravo znanje, pravu
želju da učine nešto korisno i dobro? Hajde da maštamo….
I da se, u međuvremenu,
setimo Dečke, koja nas je napustila na današnji dan.