piše (i patetiše): Isidora Đolović
Za
razliku od mnogih, koji su sećanja na sopstvene početke u našem velegradu
prizivali u istoimenoj emisiji, ja u Beograd nisam stigla famoznom Balkanskom
ulicom. Dolasci su uvek vodili Nemanjinom, što je prilično smešna podudarnost -
naime, moja ulica u rodnom Čačku takođe je Nemanjina (iako je, iz godina ranog
detinjstva, pamtim i pod imenom Slobodana Penezića-Krcuna). Obe su usmerene ka
istom cilju - kući.
Kao da je bilo juče,
kada smo pre skoro deset godina, jednog neuobičajeno toplog ranooktobarskog
dana stigle na glavnu autobusku stanicu. Ana i ja, brucoši Filološkog fakulteta
(ona srpskog jezika, ja književnosti), najbolje drugarice, cimerke. Zimski
semestar na samom početku, iza nas zavičaj sa mnogim dragim i manje dragim
ljudima, ispred nas nepregledni izazovi potpuno novog, nepoznatog sveta. Ne
orijentišući se još uvek dobro u velegradskoj gunguli, promašile smo tramvajsko
stajalište i, sve vukući preteške kofere, UZBRDO prepešačile Nemanjinu do trga
Slavija. Iz današnje perspektive, zaista sumanuto! Nije to bila poslednja
zabuna sa gradskim prevozom u toku te prve studentske godine - uostalom, ne
upoznaje li se Beograd najbolje baš na taj način? A dvostruko presedanje nam
ionako nije “ginulo” do Kanarevog brda, preko Autokomande i Banjice, sve počev od
kružnog toka na spomenutoj Slaviji. Polovina vremena proživljenog u prestonici,
provereno, otpadne samo na GSP zavrzlame.
Sada (što će reći, u
poslednje tri godine), kad u BG dolazim tek periodično i uvek sa večernjim
vraćanjem u Čačak, obavezno po “iskrcavanju” na stanični peron, ako baš ne
žurim, prelazim istu maršrutu. Otpešačim od železničke, ispentram se dugačkom
Nemanjinom, prateći liniju tramvaja i ruševine Generalštaba do doskorašnjeg
počivališta Dimitrija Tucovića. Pozdravim Gavrilov spomenik u parku do ulice,
izbrojim kvadrate na pločniku i pešačke prelaze, po navici se oglednem u
prozorima hotela, prodavnica i banaka. Okrenem zatim do SKC-a i “Beograđanke”, kroz
park iza Jugoslovenskog dramskog pozorišta, pa Terazijama prema centru i mom
fakultetu.
Pamtim svako mesto na kome sam stanovala za tih šest godina (a
promenila sam tačno četiri stana i tri studentska doma, u šest različitih
delova grada), svaku liniju trole ili busa, stajališta, izgled naselja, ljude.
Sa tugom i nostalgijom prizivam dane studiranja, kada sam od prepreka i teškoća
bežala u rad, borila se učenjem, nadala da će dobri rezultati omogućiti predah
na kraju prve etape. Propustila sam ŽIVOT,
dozvolila da odricanja nadvladaju, nisam uživala u svakodnevnici, u prisustvu
na ulicama Beograda. Nisam dovoljno upijala svet oko sebe, ni cenila dragocene
prolazne trenutke. Mislila sam da će za to biti dovoljno vremena pošto jednom
(što pre!) steknem diplomu, pa se zaposlim i osamostalim, kada moji više ne
budu morali da podižu kredite za kiriju, a ja ne budem delila tesne sobičke u
internatima ili bila pod prismotrom kao podstanar džangrizavih prestoničkih
baba. Bila sam uverena kako će život tek početi kada završim faks, pa mi nije bilo
teško, ni žao, da sve podredim učenju. Imala sam ideale i verovala u budućnost.
U Beogradu, pa odatle u belom svetu, najbolje „gradu svetlosti“. Nikako nazad.
Ne osećam se ni dana starije, a istovremeno sam prestarela i umorna. Dok
autobus ulazi u Rakovicu, a svuda oko mene se prostire pogled na grad, plače mi
se - jer znam da ću se predveče opet vraćati suprotnim smerom, u odavno otuđeni
zavičaj. U meni se, tada, pomešaju radosno osećanje povratka domu moje duše i
svest o tome da je on za mene izgubljen, kao i svaka prošlost. I patim za
vremenom kada su dve bezazlene tinejdžerke, očiju punih snova i sa prtljagom
krcatim „taperver“ kutijama hrane, knjigama, čistim peškirima, mislile da je
najveća tragedija stanovanje kod stroge gazdarice „Bogu iza tregera“. Kada bi
ljudi bili svesni da im niko i ništa neće vratiti godine, možda bi im pogled na
život bio drugačiji. Možda bi shvatili da jedino budućnost, koju najviše
iščekujemo i u nju ulažemo maksimum, zapravo NE POSTOJI. Uvek smo u
sadašnjosti, čak i kada se ona odavno pretvori u prošlost, jer, to je tek
zakasnela počast koju joj odajemo. Kad već na vreme nismo mogli, nesvesni ili
preterano optimistični.
Živite sadašnjost, kako vas ne bi zarobila kad sve, neminovno, postane
stvar prošlosti.
Muzička tema: