Autor: Isidora Đolović
Objavljeno: 18. marta 2015. na portalu Bulevar umetnosti
Da li smo baš toliko željni kulture?
Šta znači „narod to voli (traži)?” i u kom kontekstu menja svoj smisao: kada se
opravdava forsiranje (ne)kulture ili kada se promoviše (visoka) kultura? Ispitamo
li barem površno fenomen „šta je džabe i Bogu je drago‟, zapazićemo da poseduje
podužu „narodnu istoriju‟.
Nema narod ‘leba da jede, a ti mi
tu pričaš o nekoj „kurtuli‟, kulturi, đavo bi je znao…Al’ može, može, samo ako
mi je daju džabe!
Euforija besplatnog teatra i redovi
pred JDP-om za jeftine ulaznice, izazvali su podeljene reakcije. Pojedini
mediji su jedva dočekali da senzacionalističkim tonom saopšte kako je kultura
ponovo u modi, s obzirom na to da kilometarski red ljudi u sred bela radnog dana
stoji pred blagajnom teatra i čeka na ulaznicu u Talijin hram. Neki su
skeptično zaključili da se radi o uobičajenoj pomami za popustom i da, čast
izuzecima, najveći deo okupljenih čine tapkaroši i dežurni lovci na akcije,
kojima je najmanje stalo do pozorišta. Odgovorili su im optimistični
kulturobranitelji, a slučaj okončali razočarani očevici, ljubitelji pozorišta,
koji su svedočili o gužvi, svađama u koloni, primitivnom ponašanju najmanje
dostojnom prilici. Pokrenuli su zapitanost: fali li nam zaista kultura u
tolikoj meri da je dok nam se, jadna, tokom čitave godine nudi, najstrašniije
ignorišemo, al kad dođe do neke „bagatela‟ kampanje ovog tipa, odjednom bi
hteli svoj deo! Ne počinje li da neobično nalikuje vikend-akcijama za 99,99 u
lancima brojnih megamarketa?
Podsetimo se dosadašnjih „sve za dž‟
pomama. Beše tu besplatna knjiga uz „Večernje novosti‟ („Ime ruže‟, pa prvi
tomovi romana „Ana Karenjina‟ i „Rat i mir‟) za koju se otimalo i do koje je
bilo teže doći neg’ do srednjovekovnog kamena mudrosti. Već naredna u ediciji
beležila je duplo manju prodaju - zbog uobičajene cene. Gubljenje onog čarobnog
„gratis‟ uslovilo je poslovičnu odbojnost življa. Na policama je ostao nikad
otvoreni Eko, uz krnjeg Tolstoja. Nikada neće saznati kako se okončao životni
put nesrećne ljubavnice Vronskog, niti šta je bilo sa Natašom i Bolkonskim.
Onda su stigle besplatne japanske sadnice i izazvale tuču na Trgu republike,
dokazujući da naše stanovništvo čak i u poodmaklim godinama ima energije da se
bori za zdrav život uz egzotičnu biljku. Tradicionalnu senzaciju predstavljaju
knjige na Sajmu za deset dinara, uglavnom smeštene u kartonske kutije oko kojih
se tiskaju, čupaju, gaze i prepiru posetioci. Njihov sadržaj nije važan, ne
više od magičnog, flomasterom napisanog dvocifrenog broja koji mami kupce. Među
najskorije (iz simboličnih razloga bilo bi neumesno reći „najsvežije‟!) primere
spadaju buđave praznične torte sa kragujevačke pijace. Ne treba zaboraviti
gotovo svako sezonsko sniženje u buticima, pri čemu „kupoholičarke-grabljivice‟
izložene komade odeće koriste kao krpe za potiranje, ostavljajući za sobom brda
nalik na sadržaje prosečnog neurednog garderobera.
podela sadnica... |
Dok se u vreme komunizma rado
ulagalo u, ako ništa drugo, barem „kulturnu fasadu‟ prosečne porodice čija su
deca studirala nešto poput primenjenog marksizma, od plate su se mesečno
nabavljale popularne „knjige na metar‟ (u povezu koji se lepo uklapao uz
nijansu regala). Često su „Čvorovići‟ išli u operu da na miru otkunjaju dok se
„oni sa bine deru‟, a podmladak je sa školom posećivao bioskopske i pozorišne
predstave, redovno vrišteći kada bi se ugasilo svetlo. Danas za „metar knjiga‟
odavno nema više ni para, ni kredita preko firme; nisam sigurna da li đake i
dalje vode u pozorište, ali još uvek im je mrak interesantniji od dešavanja na
bini; bioskop odavno pripada vremeplovu, a sa Ilijom Čvorovićem delimo paranoje
i nestašicu sobnih sijalica. Sa svakom krizom, kultura je, ni kriva ni dužna, u
prvom talasu lišavanja „viškova‟. Postaje gotovo uvredljivo, elitistički,
folirantski, insistirati na nekakvoj kulturi kad se novčanici, a i živci
stanje. Tada nastupa kontraofanziva kiča, šunda i komercijalizacije. Oni su
jeftino, vulgarno dopadljivi, pristupačni surogati, ubediće vas da su vam
potrebni i da prijaju. Malo po malo, nećete više ni primećivati koliko su
besmisleni i uvredljivi.
...imala je i žrtve |
Ma, gde sad da čitam tog
Tolstojevskog, radila ceo dan, zglobovi mi iščašeni od hladnoće. Zar još i time
glavu da opterećujem? Kakav, bre, „Kulturni dnevnik‟? „Politika‟? „NIN‟? E, nije
nego – fantaziranje učenih! Ja ti lepo ujutru uz krdžu uznem „Alo‟. Najmanje
košta, a vesti kô vesti. Svi prenose isto, samo što ovi pišu onako, narodski,
nema filozofiranja. More, i „Kurir‟ („Blic‟ je već elitnije, intelektualnije
štivo, prim. aut.). Prelistam one srednje strane, ko je s kim i ostale abrove,
crnu hroniku pregledam i to ti je to, sestro slatka! A uveče se odmorim uz
„Silu‟, „Dilu‟, „Zvezdice Granda‟ i „Kursadžije‟ – što su oni smešni! Ima i
ono: „Menjam ženu‟, „DNK‟, „Sve za ljubav‟, „Paparaco lov‟ – poučno, samo što
se mnogo sramote nekad sa tim svojim svađama, ipak ne ide, izaš’o na
televizoru, cela te država vidi… I zar imam kad da se opterećujem nekim
Tolstojevskim, mani me s tim, dete… Kultura, to je za dokone i imućne.
Na sve strane se negoduje zbog
visokih cena najnovijih izdanja knjiga, a u širokom luku se zaobilaze
antikvarnice – verovatno nisu dovoljno „u trendu‟. Za to vreme, mladi piju
espresso u kafiću na sred Knez Mihailove i furaju najmoderniji „pametni
telefon‟. Stalno se govori o „Noći muzeja‟, a najveći broj tih istih ustanova
radi tokom čitave godine, uzalud čekajući posetioce. Stalni popusti na
pozorišne ulaznice traju takođe svakoga dana u sezoni, mnogi su upravo
zahvaljujući njima pogledali veliki broj izvođenja različitih žanrova. Karte za
„Pozorište na Terazijama‟ planu istoga dana po puštanju u prodaju, ali, pitanje
je koliko tu možemo govoriti o pravoj kulturi. Na blagajni „Kolarca‟ veoma
često se mogu preuzeti besplatne ulaznice za koncerte klasične muzike. Radio-stanice,
novine, jutarnji programi gotovo svakodnevno najbržima poklanjaju ulaznice za
bioskopske premijere, ponekad i najnovija izdanja zanimljivih knjiga, stripova.
Biblioteke rade tokom cele godine i mada su, slično pozorištima, članarine
skupe za prosečan kućni budžet, postoje određeni periodi kada se i do njih može
doći po sniženoj ceni. Ukratko, ne moramo, poput Amerikanaca, čekati da
Zakerberg otkrije kako je čitanje korisno ili Opra preporuči neki bestseler,
da bi se dohvatili knjige. Ne moramo čekati akciju „99,99‟ da bismo otišli u
pozorište. Ko god je željan kulturnog uzdizanja, pronađe i način za to, kao što
oni koji se kulturno-umetničkim stvaralaštvom bave svakako to ne čine sračunato
samo na jedan određeni dan, već su sa rezultatima svog rada nesebično na
raspolaganju zainteresovanima. Međutim, neće vas vući za rukav, jer
nametljivost nije u prirodi umetnika – i možda tu greše, jer trku za
privlačenje masa dobijaju agresivniji.
Je li, onda, kultura luksuz? Da li
je nedostupna? Ako jeste, kako je približiti? Ako nije, zbog čega se stalno
ostavlja „za kasnije‟, za nekakve postkrizne dane plemenite dokolice i nebrige?
Treba li neko da nam donosi kulturu (šta god pod time shvatali) „pod nos‟, pred
vrata, svakoga jutra, ne bi li vremenom MOŽDA naučili živeti sa njom, u mirnoj
koegzistenciji? Ili kultura življenja, naprosto, ne zavisi od kriza i popusta?
Jedno je sigurno – opstaće ona i bez nas. Mi bez nje – verovatno, ali, ne kao
bolji i srećniji.