Autor: Isidora Đolović
Objavljeno: 11. marta 2015. na portalu Bulevar umetnosti
I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina. – Ivo Andrić (intervju za časopis „Ideje‟, novembar 1934. godine)
Postoje dve ikonične fotografije
koje uglavnom nisu po volji našoj javnosti, sem u svrhe zloupotrebe kroz razne
vankontekstualne priče ili pak propagiranje površnog, plitkog patriotizma. Ali
njihova vrednosna suština, koja moćno progovara sama sobom, bez potrebe za
dodatnim objašnjavanjem ili promovisanjem, uglavnom je pokrivena debelim slojem
prašine,do nekog jubileja.
Jedna od tih fotografija zarobila je
u večnom trajanju partizana Stevana Filipovića kako ispod vešala, prkosno
uzdignutih ruku sa zgrčenim pesnicama, čeka izvršenje smrtne kazne. Druga je
još čuvenija i sa nje jedno ispijeno lice upire u beskraj pogled pun bola i
ponositog očaja, pogled koji neobično zrači mučeništvom. Ta zatvorska slika
Gavrila Principa postala je simbol, ali u skladu sa zloupotrebama svega što
vreme ovenča, neretko banalizovan i pomodarskim rabljenjem na sva zvona potezan
simbol. Dok ga zapadnjački revizionisti predstavljaju kao teroristu, ovdašnji
zeleni urbani fejs/tvit aktivisti tokom proteklog leta su malo-malo pa isticali
ove retuširane fotke na svojim profilima - i jedni i drugi predaleko od istine i
poente. Jer, Atentat nije došao „s neba pa u rebra‟, niti je Gavrilo bio mnogo
šta od toga što u njemu površni zamišljaju da vide. A nije bio ni sam. Srećom,
hrabri i strpljivi da zarone u dubinu istorije donose nam velike povesti o
velikim ljudima, a izriču ih možda ne tako bučnim, ali svakako velikim rečima.
Za relativno kratko vreme pojavio se
veći broj predstava, filmova, knjiga, dokumentaraca o Velikom ratu i svemu što
mu je prethodilo, pa se barem naizgled budi samosvest i održava sećanje na
značajne ličnosti i događaje. Mini-serija „Branio sam Mladu
Bosnu‟, koju je RTS emitovao u četiri jednosatne epizode, jedan je od takvih
svetlih primera. Reč je o dopunjenoj i razloženoj verziji istoimenog filma Srđana Koljevića, na čiju su očiglednu nesrazmeru epskog
zamaha (čak 160 minuta trajanja i nastojanje da se obuhvati barem najvažniji
deo ove slojevite, komplikovane teme) i, po običaju, na oskudna materijalna
sredstva mnogi ukazivali kao na ključni propust. Serija, doduše, ne uklanja
sasvim ‒ ali svakako u velikoj meri neutrališe ove manjkavosti. Pred nama je
priča o časti i stradanju, o pravničkoj i ljudskoj etici, jedan fini podsetnik
na čestite, hrabre ljude i njihovu požrtvovanost. Druga strana priče, vek
stare.
Srđan Koljević je dvadeset godina
razvijao i proširivao zamisao o dramatizaciji suđenja članovima Mlade Bosne,
podstaknut hronikom procesa koja mu je najpre otkrila slučaj jednog
zaboravljenog heroja, a potom ga odvela ka drugim svedočanstvima i drugim
sudbinama. Malo po malo, osnova je sklopljena, a činili su je stenogrami sa
suđenja, dnevnički zapisi Rudolfa Cistlera i Jovanke Čubrilović, knjiga
istražnog sudije Lea Pfefera i pisma optuženih. Bez potrebe za romantizovanim,
fiktivnim dodacima, život je još jednom pokazao da piše najbolje drame. Narator
je mladi advokatski pripravnik Rudolf Cistler (tumači ga sjajni Nikola
Rakočević), koji u burnim julskim danima 1914. godine, dok se svet nalazi na
ivici stupanja u, do tada najveći sukob, dobija zadatak da na suđenju
organizatorima i izvršiocima atentata nastupi u svojstvu (formalnog) branioca.
Dok se polako upoznaje sa svojim „klijentima‟, prvenstveno učiteljem Veljkom
Čubrilovićem (ubedljivi Vuk Kostić) i njegovom požrtvovanom
suprugom-koleginicom Jovankom (debitantkinja Vaja Dujović), Cistler shvata
situaciju i uprkos pritiscima nadređenih, odlučuje da do kraja ostane veran
pravdi. Sam protiv svih, advokat se bori da u surovim danima ostane pošten i
principijelan, dok se istovremeno njegova srčanost i ideali stapaju u jednu kob
sa istom onom kobi osuđenika, pružajući potresni i veličanstveni primer borbe
unapred osuđene na propast,ali neokaljane i sebi verne.
Najistaknutija figura priče o
atentatu, Gavrilo Princip, ovde nije u prvom planu ‒ međutim, neprekidno „sija‟
iz pozadine, kao snažna potpora svakoj pojedinačnoj sudbini svojih sapatnika.
Svaki član družine oslikan je u nekoliko ubedljivih poteza, živo i efektno.
Fizičko nepodudaranje pojedinih glumaca sa likovima koje tumače postepeno biva
zaboravljeno usled dobre i sugestivne interpretacije. Tako Miloš Đurović svojim
buntovnim i (možda nešto previše) srditim pogledom postiže onu hipnotišuću
privlačnost Gavrilovog lika, dok Marko Grabež verno prenosi izvesnu
nonšalanciju, energičnost, i prkos, koje pisani izvori i dosadašnje
ekranizacije pripisuju Nedeljku Čabrinoviću. Najveće osveženje svakako je mlada
Vaja Dujović, čija zrela gluma upotpunjuje i obogaćuje svaki kadar u kome se
pojavi. Pored njih, u seriji blistaju: Milan Marić, Vučić Perović, Marko
Pavlović, Nebojša Glogovac, Boris Isaković, Rale Milenković, Ljubomir Bandović,
Branislav Lečić, Irfan Mensur, itd. Zanimljivo je da se u seriji pojavljuju čak
četiri „Gavrila‟: naime, pored Đurovića, u ulozi Principa su se do sada (što u
predstavama, što na filmu) našle i njegove kolege Rakočević, Marić i Mensur!
Vidljiv je uloženi trud, pa je prava šteta što finansijski uslovi nisu bili
bolji. Nažalost, pojedine scene izgledaju više nego naivno, poput one kad
Čabrinović baca bombu ili samog Gavrilovog pucnja, baš kao i uvodno
„postarivanje‟ Nikole Rakočevića. Još jednom se nameće zaključak da nam ne
nedostaje talenata i ideja, ali i da finansijska podrška gotovo uvek izostane
za ovakve stvari.
Vešto kombinovanje dokumentarnih i
igranih delova, uz sasvim verodostojne i moćne replike doprinelo je uspešnoj
rekonstrukciji suđenja i svih propratnih okolnosti. Značajan udeo pripada
setnoj muzici Biljane Krstić i Mikija Stanojevića, a česti polumrak i senke u
potpunosti prenose tmurnu i sumornu atmosferu, približiviši nam duševne borbe i
patnje zatvorenika kroz kratke, neme scene. Poslednja epizoda naročito obiluje
sjajnim segmentima, između kojih je gotovo nemoguće odlučiti se za
najupečatljiviji. Da li je to Cistlerova ubedljiva odbrana, ili poslednji
susret sa Veljkom u kazamatu, ili pak Čabrinovićev govor pred sudom
(„...mi zlikovci nismo...voljeli smo narod, željeli smo učiniti dobro. Mi smo umrli za svoje ideale.‟), ili onaj strašni trenutak pred vešanje punoletnih
saučesnika (koji neodoljivo podseća na pomenutu monumentalnu scenu iz Drugog
svetskog rata, Stevana Filipovića uzdignutih pesnica) i njihovi pokliči
slobode? Ili je to simultani prikaz kako, dok neki od njih pišu oproštajna
pisma svojima, Vasa Čubrilović zaneseno „blentavi‟ u pun mesec, a Gavrilo
urezuje stihove u činiju... Ili momenat izricanja presude, koji i pored
poznatog ishoda čini da osetimo knedlu u grlu? Moram se, ipak, odlučiti za
završnu scenu u kojoj ljudi sa upaljenim bakljama stoje uz prugu i ispraćaju
voz koji odnosi revolucionare u pakao tamnica, a Cistlera u progonstvo. Nije ni
čudo što je decenijama prećutkivano postojanje ovog hrabrog čoveka (kasnije
zatočenika u ustaškom logoru i trna u oku komunista zbog protivljenja procesu
nacionalizacije privatne imovine), uvek beskompromisnog, bez obzira na režim
ili ličnu korist. U vremenu teških predrasuda i tenzija, pokazao je šta znači
biti ČOVEK, nezavistan od imena i nacionalne pripadnosti, koji uprkos svemu
postupa po savesti.
Možemo problematizovati pitanje
opravdanosti (političkog) ubistva, pa makar i iz slobodarskih pobuda, ali, to
što je zadesilo Mladobosance bilo je, po mom skromnom mišljenju, preteška
kazna. Reč je uglavnom o veoma načitanim, obrazovanim, osvešćenim momcima i
njihovi ideali nikako nisu bili obično tinejdžersko, slepo „divljanje‟(kao što
ni Sofija Hotek nije bila trudna, a Ferdinand pacifista-slavenofil). Žrtve
nečega mnogo većeg, sa svojim čistim i iskrenim ubeđenjima postali su
najobičniji povod za katastrofu svetskih razmera, a nažalost i danas se njihova
uloga češće svodi na čin nekakve besne, terorističke mladeži koja je
izmanipulisana da ubije plemeniti aristokratski par. Čak je 100 godina posle,
paradoksalno, istine u očima tadašnjih saveznika manje nego onda! Imam prilično
čvrst stav da bi svi koji tvrde kako je akcija Mlade Bosne bila „glupa,
nepotrebna i gurnula nas u rat‟ trebalo da se najpre informišu i uzmu sve u
obzir. Generaciji koju uglavnom mrzi da ustane iz fotelje i čiji je vrhunac
akcije učlanjenje u grupu na Fejsbuku „Svi smo mi Raša Popov‟ ili slično, to
nije razumljivo, naravno. Velika, složena priča pokazuje da se Austrougarsko
carstvo već godinama iznutra raspadalo, a atentat je samo „podgrejao‟, ubrzao
slom.
Upravo to je najlepše: što
ostvarenja poput ovog predstavljaju podsećanje na hrabre, srčane ljude, na
vreme stradanja i požrtvovanosti za ideju, vreme nepravde i, bojim se, nama
tako daleke i nepojmljive etike. Hvala ekipi što je i pored teškoća iznela do
kraja ovu priču i predstavila nam je. Volela bih da i kratkometražne „Sjene‟,
takođe dobiju priliku da dožive svoju punu verziju, jer je Gavrilova sudbina u
tamnici takođe veoma potresna. Priča zaslužuje da bude zaokružena, ako ništa
drugo, barem zbog onih seni što još uvek lutaju i buntovno progone „gospodu‟.
Tih divnih seni koje ne pristaju na laž, darujući živote za večnost istine i
poštenja.