8.1.1947. - 10.1.2016. |
Ovo je tužan dan. Moje "društvo mrtvih pesnika", ljudi koji su me u najosetljivijim godinama beskrajno inspirisali i nastavljaju to da čine, dobilo je još jednog člana.
Podsećanje na prolaznost posebno je teško kada nestaju ljudi koji su, nekako, uvek bili prisutni, aktuelni, postojani u svojoj promenljivosti...ovoga puta, rak je bio brži od protejske moći Dejvida Bouvija da pregrmi sve lomove i promene. Preminuo je dva dana nakon svog rođendana, tek što nas je obradovao novim studijskim ostvarenjem i uneo boje u ovo bezlično doba.
Divila sam mu se i bio mi je među najdražim umetnicima. Šarmer, provokator, buntovnik.
Divila sam mu se i bio mi je među najdražim umetnicima. Šarmer, provokator, buntovnik.
Još uvek potresena vešću o smrti jednog od najvećih uzora, trenutno nemam pametnih reči (a nisam vična klišeima koji su sigurno preplavili društvene mreže - nažalost, postao je bizaran trend da se tek pošto neko umre odjednom pojavi na hiljade poklonika, koji jednim "RIP" završe posao), pa ću kao omaž velikom umetniku preneti svoj prikaz monografije o njemu, koji sam baš pred praznike sastavila u nadi da će nas još dugo iznenađivati i očaravati....Neverica i tuga unele su trenutnu blokadu, ali, veći, ovog modernog heroja dostojan tekst, svakako će uslediti u dogledno vreme.
Do tada, moj skromni ispraćaj:
Do tada, moj skromni ispraćaj:
“Dejvid Bouvi:Slava, zvuk i vizija” - Nik Stivenson
decembar 2015.
Počev od raznobojnih očiju najpoznatijeg kameleona moderne umetnosti, kod
Dejvida Džounsa/Bouvija sve je u znaku diverziteta. Prva asocijacija na njegovo
ime većini je svakako stalna promena, fluidna ličnost u dinamičnoj potrazi,
koja svoje eksperimente izvodi sa jedinstvenom elegancijom. Nikad isti, a uvek
ON - i svoj.
Zaista, ko je David
Bowie? Lik sa maminih postera i intrigantnih omota ploča?
Multitalentovani stvaralac čije je svako pojavljivanje još uvek doživljaj
godine i kome je nemoguće osporiti vrednost? Živa legenda? A šta je sve bio?
Ziggy Stardust, Aladdin Sane, Halloween Jack, Thin White Duke. Goblin king,
Screaming Lord Byron, Monte, Pilat, Vorhol, Tesla. Suprug divlje Endži, zatim
lepotice Iman. Dankanov i Aleksandrijin otac. Prijatelj i saradnik Igija Popa,
Brajana Inoa, Merkjurija, Džegera, Tine Tarner. Androgin ili seks simbol,
bizaran ili uglađen, Arlekin ili rok zvezda. Flertovao sa nacizmom, borio se
protiv kulturne asimilacije. Muzičar, glumac, slikar, vajar. Vanzemaljac sa
dobrim osećajem za biznis. Hiperaktivan i hiperproduktivan. Izaberite koju vam
drago opciju, bićete u pravu.
Sa stanovišta studija kulture, Nik Stivenson želi da pronikne u
tajnu harizme i uticaja svestranog umetnika, naročito akcentujući pitanje
pronalaženja svog glasa i pozicije sopstva u obezličenom svetu opšte
relativizacije. Njegova knjiga nije ni biografija, niti preterano iscrpna i
detaljna analiza Bouvijevog lika i dela, mada sadrži elemente oboje. Autor se
unapred ograđuje od takvih očekivanja, što je logično s obzirom na kompleksnost
i obimnost građe - neminovno bi nešto moralo da izostane i stoga je neophodno
suziti izbor. Kao sociolog, koji je ujedno i OBJEKTIVNI fan, polazi sa stanovišta
konteksta vremena, koje je začelo, menjalo i oblikovalo sve Bouvijeve
transformacije. Odlučivši se za kulturološki pristup, sa naznakom kategorija
identiteta i stvaralačkog integriteta u potrošačkom društvu koje sve brzo
"sažvaće i ispljune", gde su brzina i nepostojanost usmerenosti
pažnje postale žalosni imperativ, Stivenson se bavi ključnim postupkom dekonstrukcije svake norme ili
(")vrednosti(").
U tom smislu je slučaj Bouvi, neumorno hvatajući korak sa
vremenom po pitanju aktuelnosti i fleksibilnosti, a istovremeno još snažnije
"plivajući protiv struje", interesantan kao žestoki klinč mejnstrima
i avangarde, koji istovremeno podseća na zagrljaj. Sopstvenim traganjem za
formom i izrazom, on ohrabruje i dokazuje da možemo biti bilo šta, bilo kada,
ali istovremeno sačuvati osovinu iz koje polazi vrteška raznolikosti.
Ambivalentnost koju je ponudio, usvajala je, preoblikovala i dalje pronosila
brojne uticaje, ostajući nedodirljiva (barem iole uspešnijem) podražavanju.
Može se reći da čitava novotalasna, novoromantičarska i uopšte
stilsko-izvođačka lepeza '80-ih (od Madone i Sindi Loper, preko Džeksona i
Prinsa, do naših Slađane Milošević, Olivera Mandića, Bebi Dol) i današnja
"alternativno-hipsterski-progresivna" scena, duguju Bouvijevim
kreacijama i kreaturama.
Kada se nečija karijera protegne na nekoliko šarolikih decenija,
u svakoj trajući manje ili više uspešno i sveprisutno, logično pitanje biva: ko
je tu koga gradio, on vreme ili vreme njega? Upravo na tome Stivenson zasniva
svoju tezu, naglašavajući već naslovom one aspekte koji su ga učinili legendom,
koji predstavljaju suštinski kvalitet u njegovom radu: ličnost kao
samoizgrađeni mit (slava),
naravno - muzika (zvuk)
i pojavni, ali i idejni aspekt (vizija
- ne samo kao slika, vizuelno, već i nadahnuće, ono nesvakidašnje otkrivanje).
Studija pred nama više daje smernice nego konačne odgovore, skicira moguće
pravce razmišljanja i podstiče na nova proučavanja "fenomena Bouvi".
Ne pita se toliko ko je, već zašto ga volimo/cenimo, čime fascinira i šta znači.
U uvodnom delu, Stivenson upravo i pozicionira: sebe kao
istraživača, određenje knjige kao pregleda jedne karijere u vremenu i društvu,
te njenog predmeta/junaka kao jedne od malobrojnih zvezda (a razliku između
slavnih i zvezda takođe veoma vešto i argumentovano obrazlaže). U nastavku
studije, bavi se Bouvijevom potrebom da se stalno kreće i menja, da identitet
zasniva kao sopstvenu tvorevinu, održavajući istovremeno "stalnost unutar
promene" (str. 203) kao svoje distinktivno obeležje. Posebno su razmotrene
njegove veze sa postmodernizmom i kontrakulturom, problemi tzv. polnog
kodiranja, manipulacija medijima i imidžom, služenje tajanstvenošću i
teatralnošću. Skreće nam pažnju na berlinsku fazu kao posebno značajnu, na
ostvareni spoj "ideja kreativnih ljudi poput Endija Vorhola i Vilijema
Berouza, da bi razvio novu estetiku u pop muzici" (str.101), na likove
dendija i umetnika ("istorijske tvorevine, korišćene i ponovo otkrivene u
Bouvijevom imidžu i muzici", str.138) koje jedini pravi princ engleske boemije (str.136)
nanovo oživljava i prirodno nosi.
Preispitujući kulturu slave, seksualnost i kategorije
identiteta, Bouvi ih provokativno denaturalizuje, pri tom vešto povezujući
visoku i pop kulturu.
Zanimljiv i neuobičajen, a u ovoj knjizi znatan dodatak, čini
Stivensonovo interesovanje za ljude koje je umetnik pridobio, inspirisao,
privukao. U poglavlju "Bouvijevi obožavaoci", kroz hvale vredno
isptivanje sprovedeno putem intervjuisanja osoba različitih profila, a koje
spaja privrženost Dejvidovoj pojavi i stvaralaštvu, Stivenson putem tuđe
recepcije istražuje samog umetnika. Na taj način, ostaje u srži fenomena, a
ipak održava distancu satkanu od divljenja samom izvođaču. Veoma mi se dopao
njegov zaključak da, uprkos stereotipnim ocenama obožavalaca/fanova kao
poremećenih i patoloških ličnosti, oni zapravo predstavljaju "nomade koji
u fragmentisanom svetu svog društva i kulture nalaze smisao na osnovu kulturnih
resursa koji su im pri ruci." (str.196)
Naravno, knjiga nije bez manjkavosti i zamerki. Recimo, nedopustivo mi izgleda
da neko ko je, očigledno, posvetio mnogo pažnje istraživanju i koristio se
brojnim izvorima, knjigu "Mi deca sa stanice ZOO" u čak dva navrata
naziva "memoarima Kristine X". Ili je možda reč o pogrešnom prevodu,
neznanju ispitanika? Zatim, kod priče o rasizmu morao je biti uzet u obzir vrlo
interesantan spot i tekst pesme "China girl", međutim, Stivenson se
na periodu osamdesetih, ocenivši ga kao Bouvijev kreativni pad, nije previše
zadržavao sa strane samih albuma. I to je, opet, u redu, jer uvod neskriveno
ističe da će tekst u nastavku biti rezultat ličnog izbora, kritički tamo gde i
koliko to autor nalazi za potrebno.
Svakako je predstavljao nekoga s kim ne bi imala ništa protiv da me vežu lisicama - i izgube ključ! |
Ne uzmemo li u obzir njeno takvo, glavno i svesno usmerenje, knjiga bi možda
delovala suvoparno, nedovoljno široko. Autor to zna i ograničava se na
"teren" koji procenjuje kao područje lične kompetentnosti. U tom
svetlu, reč je o ozbiljnom, jasnom, studioznom i uporednom predstavljanju
nesumnjivo velikog umetnika i fascinantne ličnosti. Što je još bitnije, ova
studija otvara nova pitanja i prosleđuje ideje, ne dajući (nemoguću!) konačnu
reč - već pojedinačnu preokupaciju, na ovaj način razvijenu i artikulisanu. Na
nama je da se pridružimo.
Trkom u večnost - jer, legenda je odavno postao |
Znate, kada imamo svest da ovakvi ljudi negde postoje,
da su nam savremenici, da nisu nestale neke velike, posebne vrednosti, osećamo
se sigurnije. Sada, sa svakom - a učestale su u poslednje vreme! - vešću o
smrti nekog velikana, svet postaje za nijansu usamljenije, depresivnije mesto.
Sreća, pa dela ostaju.
Čarolija traje, biva večita inspiracija.
Dejvida više nema, ali, magija kojom je plenio svakako će živeti. Zbogom, dragi Ziggy i HVALA ti!