понедељак, 11. јануар 2016.

Magija Bouvija

piše: Isidora Đolović


8.1.1947. - 10.1.2016.
Ovo je tužan dan. Moje "društvo mrtvih pesnika", ljudi koji su me u najosetljivijim godinama beskrajno inspirisali i nastavljaju to da čine, dobilo je još jednog člana.

Podsećanje na prolaznost posebno je teško kada nestaju ljudi koji su, nekako, uvek bili prisutni, aktuelni, postojani u svojoj promenljivosti...ovoga puta, rak je bio brži od protejske moći Dejvida Bouvija da pregrmi sve lomove i promene. Preminuo je dva dana nakon svog rođendana, tek što nas je obradovao novim studijskim ostvarenjem i uneo boje u ovo bezlično doba.

Divila sam mu se i bio mi je među najdražim umetnicima. Šarmer, provokator, buntovnik.


Još uvek potresena vešću o smrti jednog od najvećih uzora, trenutno nemam pametnih reči (a nisam vična klišeima koji su sigurno preplavili društvene mreže - nažalost, postao je bizaran trend da se tek pošto neko umre odjednom pojavi na hiljade poklonika, koji jednim "RIP" završe posao), pa ću kao omaž velikom umetniku preneti svoj prikaz monografije o njemu, koji sam baš pred praznike sastavila u nadi da će nas još dugo iznenađivati i očaravati....Neverica i tuga unele su trenutnu blokadu, ali, veći, ovog modernog heroja dostojan tekst, svakako će uslediti u dogledno vreme.
Do tada, moj skromni ispraćaj:


“Dejvid Bouvi:Slava, zvuk i vizija” - Nik Stivenson

decembar 2015.

Počev od raznobojnih očiju najpoznatijeg kameleona moderne umetnosti, kod Dejvida Džounsa/Bouvija sve je u znaku diverziteta. Prva asocijacija na njegovo ime većini je svakako stalna promena, fluidna ličnost u dinamičnoj potrazi, koja svoje eksperimente izvodi sa jedinstvenom elegancijom. Nikad isti, a uvek ON - i svoj.

Zaista, ko je David Bowie? Lik sa maminih postera i intrigantnih omota ploča? Multitalentovani stvaralac čije je svako pojavljivanje još uvek doživljaj godine i kome je nemoguće osporiti vrednost? Živa legenda? A šta je sve bio? Ziggy Stardust, Aladdin Sane, Halloween Jack, Thin White Duke. Goblin king, Screaming Lord Byron, Monte, Pilat, Vorhol, Tesla. Suprug divlje Endži, zatim lepotice Iman. Dankanov i Aleksandrijin otac. Prijatelj i saradnik Igija Popa, Brajana Inoa, Merkjurija, Džegera, Tine Tarner. Androgin ili seks simbol, bizaran ili uglađen, Arlekin ili rok zvezda. Flertovao sa nacizmom, borio se protiv kulturne asimilacije. Muzičar, glumac, slikar, vajar. Vanzemaljac sa dobrim osećajem za biznis. Hiperaktivan i hiperproduktivan. Izaberite koju vam drago opciju, bićete u pravu.
Sa stanovišta studija kulture, Nik Stivenson želi da pronikne u tajnu harizme i uticaja svestranog umetnika, naročito akcentujući pitanje pronalaženja svog glasa i pozicije sopstva u obezličenom svetu opšte relativizacije. Njegova knjiga nije ni biografija, niti preterano iscrpna i detaljna analiza Bouvijevog lika i dela, mada sadrži elemente oboje. Autor se unapred ograđuje od takvih očekivanja, što je logično s obzirom na kompleksnost i obimnost građe - neminovno bi nešto moralo da izostane i stoga je neophodno suziti izbor. Kao sociolog, koji je ujedno i OBJEKTIVNI fan, polazi sa stanovišta konteksta vremena, koje je začelo, menjalo i oblikovalo sve Bouvijeve transformacije. Odlučivši se za kulturološki pristup, sa naznakom kategorija identiteta i stvaralačkog integriteta u potrošačkom društvu koje sve brzo "sažvaće i ispljune", gde su brzina i nepostojanost usmerenosti pažnje postale žalosni imperativ, Stivenson se bavi ključnim postupkom dekonstrukcije svake norme ili (")vrednosti(").

U tom smislu je slučaj Bouvi, neumorno hvatajući korak sa vremenom po pitanju aktuelnosti i fleksibilnosti, a istovremeno još snažnije "plivajući protiv struje", interesantan kao žestoki klinč mejnstrima i avangarde, koji istovremeno podseća na zagrljaj. Sopstvenim traganjem za formom i izrazom, on ohrabruje i dokazuje da možemo biti bilo šta, bilo kada, ali istovremeno sačuvati osovinu iz koje polazi vrteška raznolikosti. Ambivalentnost koju je ponudio, usvajala je, preoblikovala i dalje pronosila brojne uticaje, ostajući nedodirljiva (barem iole uspešnijem) podražavanju. Može se reći da čitava novotalasna, novoromantičarska i uopšte stilsko-izvođačka lepeza '80-ih (od Madone i Sindi Loper, preko Džeksona i Prinsa, do naših Slađane Milošević, Olivera Mandića, Bebi Dol) i današnja "alternativno-hipsterski-progresivna" scena, duguju Bouvijevim kreacijama i kreaturama.

Kada se nečija karijera protegne na nekoliko šarolikih decenija, u svakoj trajući manje ili više uspešno i sveprisutno, logično pitanje biva: ko je tu koga gradio, on vreme ili vreme njega? Upravo na tome Stivenson zasniva svoju tezu, naglašavajući već naslovom one aspekte koji su ga učinili legendom, koji predstavljaju suštinski kvalitet u njegovom radu: ličnost kao samoizgrađeni mit (slava), naravno - muzika (zvuk) i pojavni, ali i idejni aspekt (vizija - ne samo kao slika, vizuelno, već i nadahnuće, ono nesvakidašnje otkrivanje). Studija pred nama više daje smernice nego konačne odgovore, skicira moguće pravce razmišljanja i podstiče na nova proučavanja "fenomena Bouvi". Ne pita se toliko ko je, već zašto ga volimo/cenimo, čime fascinira i šta znači.

U uvodnom delu, Stivenson upravo i pozicionira: sebe kao istraživača, određenje knjige kao pregleda jedne karijere u vremenu i društvu, te njenog predmeta/junaka kao jedne od malobrojnih zvezda (a razliku između slavnih i zvezda takođe veoma vešto i argumentovano obrazlaže). U nastavku studije, bavi se Bouvijevom potrebom da se stalno kreće i menja, da identitet zasniva kao sopstvenu tvorevinu, održavajući istovremeno "stalnost unutar promene" (str. 203) kao svoje distinktivno obeležje. Posebno su razmotrene njegove veze sa postmodernizmom i kontrakulturom, problemi tzv. polnog kodiranja, manipulacija medijima i imidžom, služenje tajanstvenošću i teatralnošću. Skreće nam pažnju na berlinsku fazu kao posebno značajnu, na ostvareni spoj "ideja kreativnih ljudi poput Endija Vorhola i Vilijema Berouza, da bi razvio novu estetiku u pop muzici" (str.101), na likove dendija i umetnika ("istorijske tvorevine, korišćene i ponovo otkrivene u Bouvijevom imidžu i muzici", str.138) koje jedini pravi princ engleske boemije (str.136) nanovo oživljava i prirodno nosi.
Preispitujući kulturu slave, seksualnost i kategorije identiteta, Bouvi ih provokativno denaturalizuje, pri tom vešto povezujući visoku i pop kulturu.

Zanimljiv i neuobičajen, a u ovoj knjizi znatan dodatak, čini Stivensonovo interesovanje za ljude koje je umetnik pridobio, inspirisao, privukao. U poglavlju "Bouvijevi obožavaoci", kroz hvale vredno isptivanje sprovedeno putem intervjuisanja osoba različitih profila, a koje spaja privrženost Dejvidovoj pojavi i stvaralaštvu, Stivenson putem tuđe recepcije istražuje samog umetnika. Na taj način, ostaje u srži fenomena, a ipak održava distancu satkanu od divljenja samom izvođaču. Veoma mi se dopao njegov zaključak da, uprkos stereotipnim ocenama obožavalaca/fanova kao poremećenih i patoloških ličnosti, oni zapravo predstavljaju "nomade koji u fragmentisanom svetu svog društva i kulture nalaze smisao na osnovu kulturnih resursa koji su im pri ruci." (str.196)

Naravno, knjiga nije bez manjkavosti i zamerki. Recimo, nedopustivo mi izgleda da neko ko je, očigledno, posvetio mnogo pažnje istraživanju i koristio se brojnim izvorima, knjigu "Mi deca sa stanice ZOO" u čak dva navrata naziva "memoarima Kristine X". Ili je možda reč o pogrešnom prevodu, neznanju ispitanika? Zatim, kod priče o rasizmu morao je biti uzet u obzir vrlo interesantan spot i tekst pesme "China girl", međutim, Stivenson se na periodu osamdesetih, ocenivši ga kao Bouvijev kreativni pad, nije previše zadržavao sa strane samih albuma. I to je, opet, u redu, jer uvod neskriveno ističe da će tekst u nastavku biti rezultat ličnog izbora, kritički tamo gde i koliko to autor nalazi za potrebno.

Svakako je predstavljao nekoga s kim ne bi imala ništa protiv da me vežu lisicama - i izgube ključ!
Ne uzmemo li u obzir njeno takvo, glavno i svesno usmerenje, knjiga bi možda delovala suvoparno, nedovoljno široko. Autor to zna i ograničava se na "teren" koji procenjuje kao područje lične kompetentnosti. U tom svetlu, reč je o ozbiljnom, jasnom, studioznom i uporednom predstavljanju nesumnjivo velikog umetnika i fascinantne ličnosti. Što je još bitnije, ova studija otvara nova pitanja i prosleđuje ideje, ne dajući (nemoguću!) konačnu reč - već pojedinačnu preokupaciju, na ovaj način razvijenu i artikulisanu. Na nama je da se pridružimo.

Trkom u večnost - jer, legenda je odavno postao

Znate, kada imamo svest da ovakvi ljudi negde postoje, da su nam savremenici, da nisu nestale neke velike, posebne vrednosti, osećamo se sigurnije. Sada, sa svakom - a učestale su u poslednje vreme! - vešću o smrti nekog velikana, svet postaje za nijansu usamljenije, depresivnije mesto. 
Sreća, pa dela ostaju.

Čarolija traje, biva večita inspiracija.
Dejvida više nema, ali, magija kojom je plenio svakako će živeti. Zbogom, dragi Ziggy i HVALA ti!