субота, 9. јануар 2016.

Pobuna života u gradu smrti

piše: Isidora Đolović

"Grad lopova" - Dejvid Beniof

Ljubiteljima TV serije "Igra prestola" poznato je da pisac romana "Grad lopova" čini deo autorsko-producentskog dvojca Benioff-Weiss. I koliko god nas nervirala, povremeno radikalna, preinačenja u odnosu na Martinov pisani predložak, veština građenja uzbudljive i dinamične radnje utiče na to da uporno i sa nestrpljenjem pratimo svaku novu epizodu. Isto scenarističko umeće prepoznaje se, možda još izrazitije, na stranicama ove napete, zabavne, dirljive i nadasve uverljive knjige.

Dvoipogodišnja opsada Lenjingrada predstavlja primer jedinstven u istoriji, demonstraciju tvrdoglave hrabrosti i animalne žilavosti, jedno od najdramatičnijih poglavlja Drugog svetskog rata, ali i izvor beskrajnog ponosa Rusa - kakav samo preživljena patnja i dosezanje granica ljudske izdržljivosti može da proizvede. Veliki je broj književnih dela i filmskih ostvarenja tematizovao dane u kojima je grad na Nevi dotakao dno i uzdigao se iz sopstvenog pepela. Dejvid Beniof to čini na osvežavajuć i ne manje upečatljiv način.
Njegov roman donosi izuzetno sugestivnu atmosferu surove ruske zime u gradu smrti, Sankt Peterburgu - tada Lenjingradu, a u žargonu mladih žitelja - Piteru. Napeta radnja, sa naturalistički brutalnim slikama, koje ublažava (crni) humor protagonista, teče povlačeći čitaoca sa sobom i ne dopuštajući mu predah, sve do poslednje stranice - baš kao da i sami trčimo ne bi li se pred mitraljeskom paljbom provukli do savezničke teritorije. I pored trenutka zbivanja lociranog u istorijski izuzetno značajno i traumatično razdoblje, zahvaljujući pripovedanju (reč je o sećanju emigranta) koje je u potpunosti prepušteno tzv. "doživljajnom JA", priča je laka, neposredna, obiluje žargonom i perspektivom maloletnog momčića, kakav je Lav Abramovič Beniov bio početkom 1942. godine. Svevremena priča o odrastanju, upoznavanju prijateljstva i ljubavi, opasnosti i vrednosti života, u osnovi je univerzalna, a okolnosti su joj nesvakidašnje.

Pošto je odbio da ga sa majkom i mlađom sestrom evakuišu iz rodnog grada, sedamnaestogodišnji Lav, još nedozreo za vojsku - a željan dokazivanja, sa društvom iz zgrade noću posmatra bombarderske manevre i vreba svojih pet minuta herojstva. Kada se konačno ukaže prilika za "akciju" u vidu pljačkanja mrtvog nemačkog padobranca usred policijskog časa, nesrećni Beniov će, pomažući saučesnici Veri prilikom bekstva, jedini pasti u ruke policijskoj patroli i biti priveden. Umesto smrtne kazne, u zatvoru će pronaći "druga do groba" i sa njim biti poslat u avanturu kakvu nije mogao ni da sanja. Lav i Kolja predstavljaju jedan od najupečatljivijih i najsimpatičnijih fiktivnih dvojaca koje sam imala prilike da "upoznam"(zbog čitavog konteksta zbivanja, najpre su mi na um pali stripski junaci Spiru i Fantazio!). Nikolaj "Kolja" Vlasov je harizmatični vojnik van čete, čulni pesnik neobuzdane mašte, zaljubljenik u život. Naizgled samo preterano hvalisavi zavodnik, oštroumni potomak kozaka je sušta suprotnost svom mlađem slučajnom saputniku - slabunjavom Jevrejinu, sinu darovitog pesnika (koji je par godina ranije nestao u čistkama NKVD-a), obeleženom brojnim strahovima i vlastitim nesigurnostima. A, opet, oni su tandem iz snova i na putu do izvršenja potpuno blesavog zadatka (ako se u datim okolnostima išta može smatrati dovoljno neobičnim!), koji im je poveren u zamenu za goli život, razviće se iskreno i snažno prijateljstvo.

Roman koristi jasan obrazac anti-bajke: u zaleđenom Lenjingradu, ljudski život vredi koliko parče hleba ili jedna kokoška (za koju se posle ispostavi da je petao!), ponekad čak ni toliko. Svako kršenje strogih zakonskih pravila vanrednog stanja završava se - streljanjem, bez pogovora i bez nade. Kako bi ipak sačuvali živote, dva uhapšenika moraju ispuniti misiju nabavke dvanaest jaja za svadbenu tortu pukovnikove kćeri. Naime, istovremeno dok mračni soliteri kriju ljudoždere trgovce ili doslovno mrtvu stražu nad dragocenim namirnicama, pojedinci se goste kao da okolni svet ne postoji.
U sirotinjskim stanovima životare ispijene, u kost i kožu pretvorene nekadašnje lepotice, dok dobro uhranjena naslednica uticajnog zapovednika odbrane bezbrižno kliza u sablasnoj tišini, nedaleko od Nevskog prospekta. Fešta se, potpuno groteskno, priprema usred umirućeg grada bezakonja, gde je ljudskost na ozbiljnoj probi. Put će dvojicu mladića, sasvim u skladu sa pravilima neke mračne, izokrenute bajke, voditi iz jedne opasnosti u drugu, od rizika do podviga i nazad, sve do izvan granica opkoljene teritorije i sa druge strane neprijateljskih linija, do u dubinu bede i nečoveštva. Umesto aždaje, tu su nemački odredi smrti (tzv. "ajnzac grupe"), umesto princeza zarobljenih u kuli - na spas čekaju prostitutke u "kući za zabavu" okupatora, starac sa sačmarom na potkrovlju zgrade nešto je poput Baš-čelika, Kolja pred pogibeljnim situacijama pripoveda maštovito kao Šeherezada, a Lav poput najmlađeg carevog sina svojom inteligencijom i šahovskim umećem mora prokrčiti izlaz iz nacističkog gnezda, usput pokušavajući da privuče pažnju energične snajperistkinje Vike...Sve to u priči koju, decenijama kasnije, iz sećanja oživljava osamdesetogodišnji Beniov, pripovedajući svom unuku-piscu o nesvakidašnjem odrastanju u domovini.

Posebna priča je Nikolaj Vlasov, najnoviji član mog "kluba omiljenih književnih junaka"! Ne znam da li je u pitanju tipična rusofilska slabost, ali, plavokosi pisac zamišljenog "Dvorišnog kera", koji iza bučnih i često vulgarnih šala, (poprilično samoizgrađenog!) renomea univerzitetskog Kazanove i inteligentnih prepucavanja sa ćutljivim, zbunjivim Lavom na temu književnosti, krije brižno i osećajno srce, neosporno čini najveći deo čarolije ovog romana.

I ako je suditi po epilogu, ne treba sumnjati da će Beniof biti kadar da i seriji "Igra prestola" uspešno pruži, od strane Martina najavljeni, "bitersweet ending".