Možda je Elena Ferante,
o čijem sam romanu „Moja genijalna prijateljica“ pisala prošle subote, upravo „Mizeri“
Stivena Kinga (prvo izdanje objavljeno je 1987.), između ostalog, imala u
vidu kada se odlučila da na književnu scenu zakorači pod velom anonimnosti.
Kako omiljeni autori pišu, zašto, čime inspirisani i, možda najvažnije, za
koga? Koliko god se trudili da istaknu značaj stvaranja književnog dela kao
ličnog, iz dubina najsubjektivnijih težnji poteklog čina, pisci naposletku
moraju priznati i to da je svest o recipijentu napisanog uvek, tu negde,
prisutna tokom rada. Pošto delo nastane, „otkida“ se od svog tvorca i, na mnogo
načina, prestaje da bude (samo) njegovo vlasništvo. Veza između čitaoca i
knjige (a preko nje i pisca), taj čud(es)ni odnos, zapravo predstavlja, možda i
suštinski, sastojak tajne postojanja,
značenja, funkcije i prirode dela. Posebno je komplikovan u slučaju kada
ličnost autora postane gotovo podjednako intrigantna, podstičući kod publike
nadu u jednako pravo na svojatanje osobe iza, već prisvojenog, kolektivnog vlasništva u vidu knjige.
Tada počinjemo da ga volimo ili mrzimo, obožavamo ili kudimo, pokušavamo da
utičemo na dinamiku rada, sugerišemo, iščekujemo, kritikujemo, vršimo
pritisak...Jer, stavljanjem potpisa na završeni rukopis, pisac se – otisnuvši
knjigu u talase uzburkanog okeana glasova javnog mnjenja – u izvesnom smislu i
velikoj meri, sam takođe pustio na pučinu. Od mišljenja i vrednovanja kojima
bude dočekan, zavisi da li će potonuti ili pobedonosno doplivati na obalu
velikana.
Čuveni Kingov roman
nije običan, čak ni tek još jedan u nizu krvavih horora/psiho-trilera, budući
da na razne načine odstupa od zadatih merila žanra. Jedan od važnijih razloga
predstavlja odabir teme, koja tretira stvaralački čin, njegovo neposredno
trajanje, posledice, (doduše, u ekstremnom obliku) famoznu, uvek nepredvidivu
interakciju između pisca i čitaoca. I to ne bilo kakvog, nego „najvećeg
obožavaoca“, koji je uz to prikriveni zločinac i psihopata! Može li
zanimljivije od toga?
Priča prati pisca Pola Šeldona u veoma nezgodnoj
situaciji. Naime, doživevši saobraćajnu nezgodu u zavejanoj zabiti Kolorada
(pošto je pijan seo za volan i „odjezdio“ u susret stihiji), imao je sreće da
izvuče živu glavu, ali i tu nesreću da ga izbavi medicinska sestra Eni Vilks. O svemu tome dobijamo
informacije na osnovu fragmenata iz Polove pomućene svesti, dok se u kući svoje
neočekivane negovateljice nalazi pod stalnim dejstvom lekova ili u agoniji od
bolova. Vilksova je usamljena, sredovečna žena vrlo nedopadljive pojave, onako
zdepasta i u „šljampavim“ sivim džemperima. Da nešto sa ovom slučajnom
„spasiteljkom“ ozbiljno nije u redu, najpre pokazuje činjenica da se, umesto
pozivanja hitne pomoći, odlučila na samostalno lečenje omiljenog pisca. Jer,
Eni je, kako tvrdi, „Šeldonova najveća obožavateljka na svetu” i posebno
strastveno voli bestseler-serijal o Mizeri Častejn. Reč je o pseudo-istorijskim
ljubavnim romanima iz doba Regentstva, koji prate sudbinu sirote naslovne
junakinje, kroz brojne sentimentalne i preuveličane zaplete, u stilu toliko
sličnih, šablonskih ostvarenja. Eni svakako nije jedina članica kluba poklonika,
ali jeste privilegovana slučajem, koji joj je omogućio da lično „ugosti“ tvorca
voljene heroine.
Pored loše navike da
„cugne“ i ne sluša vremensku prognozu (na čiju se nepreciznost, usled neočekivane
mećave koja ga je skrenula s puta, uporno „vadi“, kao na uzrok udesa), Šeldon
ima još jednu: ne čuva kopije svojih rukopisa. I upravo to bi mu, između
ostalog, moglo pomrsiti konce, kada Eni bude shvatila da je u poslednjoj knjizi
lišio Mizeri njenog izmaštanog života, ne bi li se (sa olakšanjem autora koji
sanja da se konačno reši štancovanja limunada-štiva
i oproba u nečemu ozbiljnijem) okrenuo novom, sasvim drugačijem poduhvatu. Na
romanu nazvanom „Brze vožnje“, koji bi trebalo da redefiniše njegov status,
obezbeđujući mu poštovanje kritike i nešto zahtevnijeg dela publike, Pol je
radio neposredno uoči napuštanja hotela i sudbonosne nevolje na drumu.
Autor je, svakako,
gospodar života i smrti svojih likova, ali sada je, smrskanih nogu i (neophodnim)
sedativima vezan za bolesničku postelju, naš junak pod sličnom vlašću Eni
Vilks. Njeni zahtevi su „skromni“: najpre mora da spali (kao što rekoh,
jedini!) primerak novog, „nerazumljivog i vulgarnog“ romana, a zatim da reši
problem neprebolnog Mizerinog odlaska, sa kojim se Eni nikako ne može pomiriti.
U suprotnom, biće mu uskraćeni lekovi, verovatno i sam život (već sveden na animalni
nagon za opstankom, strašan gnev i nemoć). Sve i da nisu smetovima odsečeni od
sveta, prve komšije se nalaze kilometrima daleko i „ne mirišu“ Eni, tako da
pisac očigledno nema previše izbora.
Prihvatajući nevoljni
status „moderne Šeherezade“, sa kojom se u više navrata i upoređuje (u okviru
izbezumljenog, grozničavog toka svesti koji nam King spontano, a majstorski
dočarava), Pol ubrzo shvata kako nema posla sa uobičajenim „idealnim čitaocem“.
Eni ne samo da očekuje „pošten, ako ne sasvim logičan nastavak“ i vaskrsavanje
obožavane Mizeri, nego mu (nesvesno) pruža smernice u pogledu samog
stvaralačkog postupka, makar i kada je u pitanju sasvim trivijalna literatura.
Polovna pisaća mašina marke „Royal“, na kojoj nedostaje tipka sa slovom „N“,
postaće mu drugi glavni „dušmanin“, dok se jezivi elementi, opservacije o
pisanju, unutrašnje strujanje misli između ošamućenog i jasnog skladno prepliću
sa opisima Šeldonove agonije, psihotične nepredvidivosti domaćice i crnim
humorom...
I dok postepeno
naslućuje jezive tajne svoje „dobrotvorke“, Pol će ujedno meriti sopstvene
stvaralačke domete, čak i u trivijalnom žanru, usput se razračunavajući sa
traumama iz detinjstva, koje su presudno uticale na današnje nesigurnosti. Kako
„Mizerin povratak“, u nastajanju, zadobija sve mračnije tonove, tako i realnost
poprima zlokobni oblik, dok piščev nagon za preživljavanjem postepeno jača i
približava ga, malo po malo, zverskom ponašanju Eni Vilks.
Stiven King, kao što je
poznato, predstavlja jednog od najviše puta “ekranizovanih” autora, uz
činjenicu da se i sam u više navrata oprobao kao scenarista. Na osnovu njegovih
romana i novela, snimljeni su (bez)brojni filmovi, a mnogi danas imaju kultni
status i u međuvremenu su pobrali najveća priznanja iz sveta kinematografije.
Često se može čuti da je Steva Kralj,
ipak, znatno suroviji na peru nego što pokazuju filmske varijante njegovih
strašnih pripovesti – što naš današnji primer potvrđuje. Isto tako, poznato je
da adaptacija književnog dela podrazumeva razne modifikacije, skraćivanja,
lišavanja priče suvišnih slojeva, koji joj u zadatom formatu ne bi bitno
doprineli, a s druge strane opterećuju narativ i skreću gledaočevu pažnju sa
osnovne linije priče. Sve to uspešno je sprovedeno u slučaju „Mizeri“, ostvarenja iz 1990. godine, za čiju je režiju još jednom angažovan Rob Rajner (četiri godine ranije, na
veliko platno prenosi pripovetku „The Body“ kao nezaboravni klasik „Stand by
me“). Uloge glavnog dvojca poverene su glumačkim velikanima, Džejmsu Kanu (James Caan) kao Polu
Šeldonu i Keti Bejts (Kathy Bates)
za otelotvorenje strašne Eni Vilks. Svi su odgovorili zadatku na (očekivano)
visokom nivou.
Film „Mizeri“ dosta
verno prati knjigu, uprkos izmenama kojih, kada se sve sabere i oduzme, nije
tako mali broj. Sa druge strane, kako je uglavnom reč o detaljima, ova
odstupanja gotovo nimalo ne utiču na samu radnju, još manje na gledljivost
filma i logiku njegovog odvijanja. Sve što su scenarista i reditelj odlučili da
dodaju ili oduzmu, ima svoju jasnu namenu, svaki motiv je na pravi način uklopljen
u celinu. Krenimo od najuočljivijih razilaženja sa pisanim uzorom: uvedeno je
nekoliko sporednih likova sa značajnijom ulogom i izraženijom aktivnošću nego
što to bilo ko od „prolaznih“ figura u romanu ima. Prva je Marša Sindel, Polov
književni agent, koju igra legendarna Loren
Bekol (Lauren Bacall), a tu su još lokalni šerif – stari Baster (Richard Farnsworth) i njegova supruga
Virdžinija (Frances Sternhagen).
Često se, od samog početka, pominje Polova kći i piščeva briga, uz potrebu da
je obavesti o svojoj nezgodi, što daje empatičniju notu liku pisca. Jer,
Šeldona u knjizi vidimo kao prilično sebičnog, ne naročito zainteresovanog za
porodicu, sem po nužnosti ugovorene isplate dela finansijske dobiti svojim
bivšim suprugama. I Eni je na filmskom platnu, naročito u početku, neko ko se
čini simpatičnijim i čak vrednim saosećanja. Za to je, bez sumnje, zaslužna
divna Keti Bejts, koja fantastično prenosi sva nervna „iskliznuća“ i promene
raspoloženja svog lika, a što joj je (sasvim zasluženo) donelo Oskara i Zlatni globus za glavnu žensku
ulogu.
Uopšte gledano,
stavljanjem tri epizodna lika u momentalnu akciju, sam prostor je učinjen
znatno manje klaustrofobičnim, s
obzirom da ga od početka proširuju, kako prelepi snežni krajolik koji dopire
kroz brojne prozore, tako i uključivanje spoljašnjeg sveta. Težište radnje,
naravno, ostaje prvenstveno na odnosu Eni-Pol, ali je i on nešto izmenjen,
preusmeren ka Eninoj smešnoj opsesiji – ne samo knjigama kao utehom, već i
njihovim autorom, prema kome gaji neku vrstu komične zaljubljenosti. Ono što
isprva deluje, mada uvrnuto, ipak prilično bezazleno, dok vreme odmiče
postajaće sve veća pretnja – uključujući i takve sitnice poput krsta koji Eni
nosi na lančiću. Zavisni položaj u kome se junak našao najavljuje već prva
scena nakon nesreće, kada ga Eni brije, što “tradicionalno” predstavlja
situaciju prepuštenosti “mušterije” na milost i nemilost oštrice.
Prisutan je priličan broj novih scena obojenih
humorom, kao što je ona sa svinjom nazvanom Mizeri; Enina ushićenost zbog
uspešno nastavljene priče, kada se ponaša poput devojčice – sa sve muzikom
Liberačija u pozadini; ili konstatacija da su jedino Sikstinska kapela i
„Mizeri“ (serijal, ne svinja!) „savršene (umetničke) tvorevine“. Ona u početku prilično
razložno govori Šeldonu o svom iskustvu braka, utešnoj ulozi koju su njegovi
romani odigrali pošto je muž napustio, a sve to uokviruju slike plavog neba i
vedrog zimskog dana koje dopiru spolja, stvarajući iluziju snežne idile na
farmi Vilks. Preokret nastaje pošto Eni pročita „Mizerino dete“ i shvati kakvu
je sudbinu pisac namenio svojoj heroini. Od tada pa do kraja, biće nekoliko
„obrtnih“ trenutaka, a svi su izrazito efektni, nagli i maestralno izvedeni.
Interesantno je
skrenuti pažnju na naslov knjige i, zapravo, knjge u knjizi. Mizeri (engl.
Misery) - u bukvalnom značenju „beda“, pored imena
fiktivnog lika „sirotice“, znatno snažnije upućuje na stanje u kome se pisac
našao, ali i diskretnu sprdnju sa romanima ovog tipa. Oni, kao po pravilu, nose
ime glavne junakinje (mnogi su prevedeni i objavljivani i kod nas: Marijana, Debora, Katarina, Marija sa Antila...Nisu
svi „treš“, ali usled dominantnog trivijalnog šablona, oni kvalitetniji primeri
često bivaju svrstani u jedan koš, poput „Anđelike“ bračnog para Golon, „Gričke
vještice“ Marije Jurić Zagorke ili „Tuđinke“ Dajane Gabaldon), priča se proteže
na veliki broj tomova, usled kojih
zaljubljeni par prolazi kroz najneverovatnije i, uglavnom predvidive situacije,
na najmanje dva različita kontinenta i društvena sistema! Kingova knjiga nam
pruža dodatnu „poslasticu“ u vidu odlomaka Šeldonovog dela u nastajanju. Možda
nije zanemarljivo ni to što se junak-autor preziva kao jedan od najčitanijih
tvoraca banalne literature koja, u glavnim crtama, odgovara opisanoj, Sidni Šeldon.
Još neke razlike u
odnosu na knjigu su: Polov roman (“Brze vožnje”) nema naslov (“Untitled”);
potraga za nestalim piscem kreće već nakon sedam dana, odvija se pomoću
helikoptera i angažovanja patrola; Pol isprva krije tablete pod dušekom i ne
dozvoljava Eni da ga „udrogira“, želeći da zadrži pribranost. Za razliku od svog
književnog pandana, Šeldon ne razvija zavisnost od lekova, ali (bezuspešno)
pokušava da ih Vilksovoj sipa u piće, tokom još jednog noviteta u odnosu na
knjigu – scene „romantične“ večere. Zatim, lik iz „Mizerinog povratka“, nazvan
po Eni, nije dadilja, već kopač grobova; u Eninoj dnevnoj sobi, čitava polica
je pretvorena u svojevrsni „oltar“ posvećen Polu Šeldonu i njegovom opusu, sa
svim delovima serijala o Mizeri Častejn i njegovom potpisanom fotografijom u
sredini. Naročito zanimljiva inovacija je to što stari šerif takođe postaje
čitalac, kada mu interesovanje za Polov slučaj probudi ideju da, upoznajući se
sa njegovim delom, nekako uđe u trag nestalom (što mu zaista polazi za rukom,
zahvaljujući jednom citatu).
Mašina na kojoj Pol
kuca dosledno je „Royal“-ova sa nedostajućom tipkom „N“, ali su, za promenu,
uslovi rada primetno pogodniji: za stolom, kraj prozora, uz vidljivu slobodu i
veću „razobručenost“. Naposletku, da bi ga onesposobila, Eni mu „samo“ prebija
obe noge, dok u (znatno brutalnijoj) knjizi, nesrećni Pol ostaje bez stopala i
palca na ruci.
S obzirom da se roman
(uglavnom) odvija iz perspektive Šeldona, žrtve i zatočenika, ne postoji uvid u
postupke iz okoline, eventualnu brigu prijatelja, porodice, vlasti...sve se
fokusira na uvrnuti odnos između taoca i tamničara. On je, samim tim, mračniji
– iako ni u filmu ne izostaje bizarnosti, napetosti i atmosfere pune pretnje,
naprotiv. Delo je prilagođeno, možda ne na svačiju radost ublaženo, ali, dosta
uspešno adaptirano u filmsku priču. Pored vrhunske glume, muzike, kadrova, toka
radnje - ne tako teskoban kao u romanu, usled čega ga je lakše ispratiti,
posebno bih pohvalila odlično poentiran završetak. Još jednom se spoj priče
Stivena Kinga i razigranosti dobre filmadžijske
ekipe pokazao kao dobitna kombinacija.