субота, 17. фебруар 2018.

Subota sa knjigom: Ekranizacije – „Misery“ (1990)

piše: Isidora Đolović

Možda je Elena Ferante, o čijem sam romanu „Moja genijalna prijateljica“ pisala prošle subote, upravo „Mizeri“ Stivena Kinga (prvo izdanje objavljeno je 1987.), između ostalog, imala u vidu kada se odlučila da na književnu scenu zakorači pod velom anonimnosti. Kako omiljeni autori pišu, zašto, čime inspirisani i, možda najvažnije, za koga? Koliko god se trudili da istaknu značaj stvaranja književnog dela kao ličnog, iz dubina najsubjektivnijih težnji poteklog čina, pisci naposletku moraju priznati i to da je svest o recipijentu napisanog uvek, tu negde, prisutna tokom rada. Pošto delo nastane, „otkida“ se od svog tvorca i, na mnogo načina, prestaje da bude (samo) njegovo vlasništvo. Veza između čitaoca i knjige (a preko nje i pisca), taj čud(es)ni odnos, zapravo predstavlja, možda i suštinski, sastojak tajne postojanja, značenja, funkcije i prirode dela. Posebno je komplikovan u slučaju kada ličnost autora postane gotovo podjednako intrigantna, podstičući kod publike nadu u jednako pravo na svojatanje osobe iza, već prisvojenog, kolektivnog vlasništva u vidu knjige. Tada počinjemo da ga volimo ili mrzimo, obožavamo ili kudimo, pokušavamo da utičemo na dinamiku rada, sugerišemo, iščekujemo, kritikujemo, vršimo pritisak...Jer, stavljanjem potpisa na završeni rukopis, pisac se – otisnuvši knjigu u talase uzburkanog okeana glasova javnog mnjenja – u izvesnom smislu i velikoj meri, sam takođe pustio na pučinu. Od mišljenja i vrednovanja kojima bude dočekan, zavisi da li će potonuti ili pobedonosno doplivati na obalu velikana.
Čuveni Kingov roman nije običan, čak ni tek još jedan u nizu krvavih horora/psiho-trilera, budući da na razne načine odstupa od zadatih merila žanra. Jedan od važnijih razloga predstavlja odabir teme, koja tretira stvaralački čin, njegovo neposredno trajanje, posledice, (doduše, u ekstremnom obliku) famoznu, uvek nepredvidivu interakciju između pisca i čitaoca. I to ne bilo kakvog, nego „najvećeg obožavaoca“, koji je uz to prikriveni zločinac i psihopata! Može li zanimljivije od toga?

Priča prati pisca Pola Šeldona u veoma nezgodnoj situaciji. Naime, doživevši saobraćajnu nezgodu u zavejanoj zabiti Kolorada (pošto je pijan seo za volan i „odjezdio“ u susret stihiji), imao je sreće da izvuče živu glavu, ali i tu nesreću da ga izbavi medicinska sestra Eni Vilks. O svemu tome dobijamo informacije na osnovu fragmenata iz Polove pomućene svesti, dok se u kući svoje neočekivane negovateljice nalazi pod stalnim dejstvom lekova ili u agoniji od bolova. Vilksova je usamljena, sredovečna žena vrlo nedopadljive pojave, onako zdepasta i u „šljampavim“ sivim džemperima. Da nešto sa ovom slučajnom „spasiteljkom“ ozbiljno nije u redu, najpre pokazuje činjenica da se, umesto pozivanja hitne pomoći, odlučila na samostalno lečenje omiljenog pisca. Jer, Eni je, kako tvrdi, „Šeldonova najveća obožavateljka na svetu” i posebno strastveno voli bestseler-serijal o Mizeri Častejn. Reč je o pseudo-istorijskim ljubavnim romanima iz doba Regentstva, koji prate sudbinu sirote naslovne junakinje, kroz brojne sentimentalne i preuveličane zaplete, u stilu toliko sličnih, šablonskih ostvarenja. Eni svakako nije jedina članica kluba poklonika, ali jeste privilegovana slučajem, koji joj je omogućio da lično „ugosti“ tvorca voljene heroine.

Pored loše navike da „cugne“ i ne sluša vremensku prognozu (na čiju se nepreciznost, usled neočekivane mećave koja ga je skrenula s puta, uporno „vadi“, kao na uzrok udesa), Šeldon ima još jednu: ne čuva kopije svojih rukopisa. I upravo to bi mu, između ostalog, moglo pomrsiti konce, kada Eni bude shvatila da je u poslednjoj knjizi lišio Mizeri njenog izmaštanog života, ne bi li se (sa olakšanjem autora koji sanja da se konačno reši štancovanja limunada-štiva i oproba u nečemu ozbiljnijem) okrenuo novom, sasvim drugačijem poduhvatu. Na romanu nazvanom „Brze vožnje“, koji bi trebalo da redefiniše njegov status, obezbeđujući mu poštovanje kritike i nešto zahtevnijeg dela publike, Pol je radio neposredno uoči napuštanja hotela i sudbonosne nevolje na drumu. 
Autor je, svakako, gospodar života i smrti svojih likova, ali sada je, smrskanih nogu i (neophodnim) sedativima vezan za bolesničku postelju, naš junak pod sličnom vlašću Eni Vilks. Njeni zahtevi su „skromni“: najpre mora da spali (kao što rekoh, jedini!) primerak novog, „nerazumljivog i vulgarnog“ romana, a zatim da reši problem neprebolnog Mizerinog odlaska, sa kojim se Eni nikako ne može pomiriti. U suprotnom, biće mu uskraćeni lekovi, verovatno i sam život (već sveden na animalni nagon za opstankom, strašan gnev i nemoć). Sve i da nisu smetovima odsečeni od sveta, prve komšije se nalaze kilometrima daleko i „ne mirišu“ Eni, tako da pisac očigledno nema previše izbora.

Prihvatajući nevoljni status „moderne Šeherezade“, sa kojom se u više navrata i upoređuje (u okviru izbezumljenog, grozničavog toka svesti koji nam King spontano, a majstorski dočarava), Pol ubrzo shvata kako nema posla sa uobičajenim „idealnim čitaocem“. Eni ne samo da očekuje „pošten, ako ne sasvim logičan nastavak“ i vaskrsavanje obožavane Mizeri, nego mu (nesvesno) pruža smernice u pogledu samog stvaralačkog postupka, makar i kada je u pitanju sasvim trivijalna literatura. Polovna pisaća mašina marke „Royal“, na kojoj nedostaje tipka sa slovom „N“, postaće mu drugi glavni „dušmanin“, dok se jezivi elementi, opservacije o pisanju, unutrašnje strujanje misli između ošamućenog i jasnog skladno prepliću sa opisima Šeldonove agonije, psihotične nepredvidivosti domaćice i crnim humorom...
I dok postepeno naslućuje jezive tajne svoje „dobrotvorke“, Pol će ujedno meriti sopstvene stvaralačke domete, čak i u trivijalnom žanru, usput se razračunavajući sa traumama iz detinjstva, koje su presudno uticale na današnje nesigurnosti. Kako „Mizerin povratak“, u nastajanju, zadobija sve mračnije tonove, tako i realnost poprima zlokobni oblik, dok piščev nagon za preživljavanjem postepeno jača i približava ga, malo po malo, zverskom ponašanju Eni Vilks.
Stiven King, kao što je poznato, predstavlja jednog od najviše puta “ekranizovanih” autora, uz činjenicu da se i sam u više navrata oprobao kao scenarista. Na osnovu njegovih romana i novela, snimljeni su (bez)brojni filmovi, a mnogi danas imaju kultni status i u međuvremenu su pobrali najveća priznanja iz sveta kinematografije. Često se može čuti da je Steva Kralj, ipak, znatno suroviji na peru nego što pokazuju filmske varijante njegovih strašnih pripovesti – što naš današnji primer potvrđuje. Isto tako, poznato je da adaptacija književnog dela podrazumeva razne modifikacije, skraćivanja, lišavanja priče suvišnih slojeva, koji joj u zadatom formatu ne bi bitno doprineli, a s druge strane opterećuju narativ i skreću gledaočevu pažnju sa osnovne linije priče. Sve to uspešno je sprovedeno u slučaju „Mizeri, ostvarenja iz 1990. godine, za čiju je režiju još jednom angažovan Rob Rajner (četiri godine ranije, na veliko platno prenosi pripovetku „The Body“ kao nezaboravni klasik „Stand by me“). Uloge glavnog dvojca poverene su glumačkim velikanima, Džejmsu Kanu (James Caan) kao Polu Šeldonu i Keti Bejts (Kathy Bates) za otelotvorenje strašne Eni Vilks. Svi su odgovorili zadatku na (očekivano) visokom nivou.

Film „Mizeri“ dosta verno prati knjigu, uprkos izmenama kojih, kada se sve sabere i oduzme, nije tako mali broj. Sa druge strane, kako je uglavnom reč o detaljima, ova odstupanja gotovo nimalo ne utiču na samu radnju, još manje na gledljivost filma i logiku njegovog odvijanja. Sve što su scenarista i reditelj odlučili da dodaju ili oduzmu, ima svoju jasnu namenu, svaki motiv je na pravi način uklopljen u celinu. Krenimo od najuočljivijih razilaženja sa pisanim uzorom: uvedeno je nekoliko sporednih likova sa značajnijom ulogom i izraženijom aktivnošću nego što to bilo ko od „prolaznih“ figura u romanu ima. Prva je Marša Sindel, Polov književni agent, koju igra legendarna Loren Bekol (Lauren Bacall), a tu su još lokalni šerif – stari Baster (Richard Farnsworth) i njegova supruga Virdžinija (Frances Sternhagen). 
Često se, od samog početka, pominje Polova kći i piščeva briga, uz potrebu da je obavesti o svojoj nezgodi, što daje empatičniju notu liku pisca. Jer, Šeldona u knjizi vidimo kao prilično sebičnog, ne naročito zainteresovanog za porodicu, sem po nužnosti ugovorene isplate dela finansijske dobiti svojim bivšim suprugama. I Eni je na filmskom platnu, naročito u početku, neko ko se čini simpatičnijim i čak vrednim saosećanja. Za to je, bez sumnje, zaslužna divna Keti Bejts, koja fantastično prenosi sva nervna „iskliznuća“ i promene raspoloženja svog lika, a što joj je (sasvim zasluženo) donelo Oskara i Zlatni globus za glavnu žensku ulogu.
Uopšte gledano, stavljanjem tri epizodna lika u momentalnu akciju, sam prostor je učinjen znatno manje klaustrofobičnim, s obzirom da ga od početka proširuju, kako prelepi snežni krajolik koji dopire kroz brojne prozore, tako i uključivanje spoljašnjeg sveta. Težište radnje, naravno, ostaje prvenstveno na odnosu Eni-Pol, ali je i on nešto izmenjen, preusmeren ka Eninoj smešnoj opsesiji – ne samo knjigama kao utehom, već i njihovim autorom, prema kome gaji neku vrstu komične zaljubljenosti. Ono što isprva deluje, mada uvrnuto, ipak prilično bezazleno, dok vreme odmiče postajaće sve veća pretnja – uključujući i takve sitnice poput krsta koji Eni nosi na lančiću. Zavisni položaj u kome se junak našao najavljuje već prva scena nakon nesreće, kada ga Eni brije, što “tradicionalno” predstavlja situaciju prepuštenosti “mušterije” na milost i nemilost oštrice.
Prisutan je priličan broj novih scena obojenih humorom, kao što je ona sa svinjom nazvanom Mizeri; Enina ushićenost zbog uspešno nastavljene priče, kada se ponaša poput devojčice – sa sve muzikom Liberačija u pozadini; ili konstatacija da su jedino Sikstinska kapela i „Mizeri“ (serijal, ne svinja!) „savršene (umetničke) tvorevine“. Ona u početku prilično razložno govori Šeldonu o svom iskustvu braka, utešnoj ulozi koju su njegovi romani odigrali pošto je muž napustio, a sve to uokviruju slike plavog neba i vedrog zimskog dana koje dopiru spolja, stvarajući iluziju snežne idile na farmi Vilks. Preokret nastaje pošto Eni pročita „Mizerino dete“ i shvati kakvu je sudbinu pisac namenio svojoj heroini. Od tada pa do kraja, biće nekoliko „obrtnih“ trenutaka, a svi su izrazito efektni, nagli i maestralno izvedeni.

Interesantno je skrenuti pažnju na naslov knjige i, zapravo, knjge u knjizi. Mizeri (engl. Misery) -  u bukvalnom značenju „beda“, pored imena fiktivnog lika „sirotice“, znatno snažnije upućuje na stanje u kome se pisac našao, ali i diskretnu sprdnju sa romanima ovog tipa. Oni, kao po pravilu, nose ime glavne junakinje (mnogi su prevedeni i objavljivani i kod nas: Marijana, Debora, Katarina, Marija sa Antila...Nisu svi „treš“, ali usled dominantnog trivijalnog šablona, oni kvalitetniji primeri često bivaju svrstani u jedan koš, poput „Anđelike“ bračnog para Golon, „Gričke vještice“ Marije Jurić Zagorke ili „Tuđinke“ Dajane Gabaldon), priča se proteže na  veliki broj tomova, usled kojih zaljubljeni par prolazi kroz najneverovatnije i, uglavnom predvidive situacije, na najmanje dva različita kontinenta i društvena sistema! Kingova knjiga nam pruža dodatnu „poslasticu“ u vidu odlomaka Šeldonovog dela u nastajanju. Možda nije zanemarljivo ni to što se junak-autor preziva kao jedan od najčitanijih tvoraca banalne literature koja, u glavnim crtama, odgovara opisanoj, Sidni Šeldon.
Još neke razlike u odnosu na knjigu su: Polov roman (“Brze vožnje”) nema naslov (“Untitled”); potraga za nestalim piscem kreće već nakon sedam dana, odvija se pomoću helikoptera i angažovanja patrola; Pol isprva krije tablete pod dušekom i ne dozvoljava Eni da ga „udrogira“, želeći da zadrži pribranost. Za razliku od svog književnog pandana, Šeldon ne razvija zavisnost od lekova, ali (bezuspešno) pokušava da ih Vilksovoj sipa u piće, tokom još jednog noviteta u odnosu na knjigu – scene „romantične“ večere. Zatim, lik iz „Mizerinog povratka“, nazvan po Eni, nije dadilja, već kopač grobova; u Eninoj dnevnoj sobi, čitava polica je pretvorena u svojevrsni „oltar“ posvećen Polu Šeldonu i njegovom opusu, sa svim delovima serijala o Mizeri Častejn i njegovom potpisanom fotografijom u sredini. Naročito zanimljiva inovacija je to što stari šerif takođe postaje čitalac, kada mu interesovanje za Polov slučaj probudi ideju da, upoznajući se sa njegovim delom, nekako uđe u trag nestalom (što mu zaista polazi za rukom, zahvaljujući jednom citatu).
Mašina na kojoj Pol kuca dosledno je „Royal“-ova sa nedostajućom tipkom „N“, ali su, za promenu, uslovi rada primetno pogodniji: za stolom, kraj prozora, uz vidljivu slobodu i veću „razobručenost“. Naposletku, da bi ga onesposobila, Eni mu „samo“ prebija obe noge, dok u (znatno brutalnijoj) knjizi, nesrećni Pol ostaje bez stopala i palca na ruci.

S obzirom da se roman (uglavnom) odvija iz perspektive Šeldona, žrtve i zatočenika, ne postoji uvid u postupke iz okoline, eventualnu brigu prijatelja, porodice, vlasti...sve se fokusira na uvrnuti odnos između taoca i tamničara. On je, samim tim, mračniji – iako ni u filmu ne izostaje bizarnosti, napetosti i atmosfere pune pretnje, naprotiv. Delo je prilagođeno, možda ne na svačiju radost ublaženo, ali, dosta uspešno adaptirano u filmsku priču. Pored vrhunske glume, muzike, kadrova, toka radnje - ne tako teskoban kao u romanu, usled čega ga je lakše ispratiti, posebno bih pohvalila odlično poentiran završetak. Još jednom se spoj priče Stivena Kinga i razigranosti dobre filmadžijske ekipe pokazao kao dobitna kombinacija.